Kada roditelji, posebno majka, kupuju sve po diktatu djeteta oni ne kupuju po nalogu dječijih stvarnih potreba nego po dječijoj mašti, hirovitosti i po onom što djetetu u tom trenutku naumpadne. Ključno pitanje koje se mora staviti djetetu na znanje jeste: odakle ćemo ti kupiti? kamo nam sredstva? odakle pare i da li tebi treba sve to što ti u trenutku naumpadne?

 Prva i pogubna korupcija

„Pa neka te ne očaravaju i oduševljavaju imovina i bogatstva njihova, a ni djeca njihova! Allah hoće da ih njima kazni na Ovom svijetu, te da život skončaju i duše ispuste kao nevjernici.“ (Et-Tevbe, 55.)

Da li se čovjek današnjice, pogotovu mladi ljudi, nalaze u neprestanom traganju za izgubljenim vremenom, prostorom, zavičajem, izgubljenim smislom života, sadržajem života,  djetinjstvom života, koje nije ispunjeno druženjem sa roditeljima, posebno sa majkom, nego sa neživim lutkama, igračkama, slikovnicama, TV slikama, internetom? Da li je taj mladi čovjek izgubio iskonski osjećaj za zavičaj prirode, osjećaj iskonske igre, radosti, sreće i zadovoljstva, igre u prirodi i druženja sa djecom i životinjama u prirodi?

Naime, koliko ljudi uopće razmišljaju da se u Evropi, na tlu Engleske prije dva i po stoljeća dogodila prva industrijska revolucija i parna mašina? To je omogućilo prelazak sa ručne, pojedinačne, unikatne i manufakturne proizvodnje na serijsko-industrijsku i masovnu obezličenu proizvodnju. Prelazak sa manufakturne na industrijsku proizvodnju razorio je i rastočio velike seoske patrijarhalne porodice, porodičnu solidarnost i život u primordijalnoj krvno-srodničkoj ili rodnoj zajednici i život u prirodi i sa prirodom, i doveo je do formiranja velikih džinovskih gradova u dolinama rijeka, na morskim obalama, kao industrijskih centara, a ti gradovi postaju masovne radionice, spavaonice i sjedišta i središta i centri masovne serijske industrijske prostitucije, jer su ljudi načinom industrijske proizvodnje odvojeni od svojih žena i žene od svojih ljudi, masovnih poroka, kocke i raznih igara koje ljudi do tada nisu poznavali.

Šta nam je donijela i odnijela industrijska revolucija

Industrijska revolucija je u biti udaljavanje čovjeka i ljudi od prirode, od velike patrijarhalne porodice, pa i od braka. Veliki kineski mudrac Konfučije navodi pet osnovnih odnosa među ljudima: odnos između vladara i naroda, odnos između muža i žene, odnos između oca i sina, odnos između starijih i mlađih i odnos među prijateljima. Nema tog međuljudskog odnosa i odnosa među ljudima koji nije izmijenila i promijenila industrijska revolucija.

Svojom neumitnom hladnom, bezličnom, objektiviziranom, ospoljenom, postvarenom i nemilosrdnom, radi opstanka i ostvarenja profita, proizvodnjom, sve više ljude svodi na usamljenu gomilu i pojedinačne brojke i funkcije u nizu beskonačne proizvodnje. Industrijska revolucija nije omogućila samo masovnu industrijsku proizvodnju u odnosu na manufakturno-pojedinačnu nego je u promjeni načina života i prelazak sa pojedinačne ili „manufakturne“ prostitucije na masovnu serijsku i industrijsku prostituciju, koja se prvi puta u povijesti svijeta stavlja u funkciju takve industrijske proizvodnje. Drugo, industrijska revolucija će vanjskom demokratijom, standardizacijom, i obezličavanjem odnosa među ljudima dovesti do „provale mase u povijest“, kako je primijetio Hegel. Treće, industrijska revolucija je prvo doba u ljudskoj povijesti, koje zahvaljujući masovnoj industrijskoj serijskoj proizvodnji  odvaja, trga i rastavlja majku od djece. Ljudskoj vrsti kao takvoj mora biti i znano i spoznato da je najosjetljiviji, najsloženiji, najdublji, najprirodniji, najautentičniji odnos između majke i djece. Industrijska revolucija trga, razdvaja i prekida taj odnos i ženu kao majku koja je u očima djece: punina svijeta, punina nade, brige, pažnje, ljubavi, osjećaja, smisla i bdijenja svodi na funkciju, na radnicu, na konkretnu funkcionalnu i produktivnu osobu čiji se rad i učinak mjeri, vaga, kvantificira, kvalificira, uspoređuje, opredmećuje i ospoljava. U očima djeteta majka nije dio, nije funkcija, nije zadatak, nego je sve ili gotovo sve: ljubav, briga, pažnja, sigurnost, žrtva, nada. Majka je u očima djeteta cjelina života, punina smisla, topos ljubavi, živa slika žrtve i požrtvovanja. Industrijska revolucija surovo oduzima majku djetetu i zauzvrat vraća mu radnicu ili službenicu koja mu- svjesna svoje rastavljenosti od roda i poroda, i svoje druge autentičnosti nastoji kupovinom igrački, stvari, predmeta, odjeće, obuće, slatkiša nadomjestiti zavičaj majčinskog toplog krila.

S obzirom da su djeca, kako kaže Poslanik: Evladuna ekbaduna - Djeca su naše đigerice, naša srca, naše duše, a majke, Božijim usudom, voljom i odredbom najviše vole djecu, najviše osjećaju, doživljavaju i žrtvuju za svoju djecu- posebno majke koje rade i koje su danju ili noću, dok su na poslu rastavljene od djece- da bi djeci nadoknadile sebe, što je iznutra nemoguće, kupuju djeci šta god djeca traže, šta god im naumpadne, kupuju im vještačke svjetove: lutke, kamione, avione, tenkove, transportere, puške, pištolje, mitraljeze. Tako djeci odmažu na dva načina, pokušavaju djecu kupiti i potkupiti na pogrešan način kupovinom mrtvih stvari i predmeta i postvaruju i ospoljavaju njihovu svijest u vještačkim svjetovima i drugo vode djecu u život bez granica, bez mjere i ograničenja. Još je Platon primijetio da je za djecu pogubno da im se daje potpuna sloboda sa trošenjem novca, da nemaju nikakve komande i ograničenja i da slobodno vrijeme ne promiču u prave navike. Koliko djece danas uopće u sebi pomoću roditelja i učitelja razvija pozitivne i korisne navike, a navike su kako kaže Aristotel važnije od znanja? Da li iko postavlja pitanje kako uopće dijete može u školi učiti ukoliko u sebi nema razvijene navike? Kada roditelji, posebno majka, kupuju sve po diktatu djeteta oni ne kupuju po nalogu dječijih stvarnih potreba nego po dječijoj mašti, hirovitosti i ono što djetetu u tom trenutku naumpadne.

Kupovanje naklonosti djece je siguran put prema korupciji

Ključno pitanje koje se mora staviti djetetu na znanje jeste: odakle ćemo ti kupiti? kamo nam sredstva? odakle pare i da li tebi treba sve to što ti u trenutku naumpadne? Tako se dijete upućuje na pitanje savjesti: odakle ovo? čije je ovo i kako se ovo može zaraditi i poštenim vlastitim radom i trudom steći? a ne samo pitanje svijesti: šta je ovo i ovo se meni sviđa i želim i morate mi to kupiti? U tom slučaju roditelji postaju beskrajno sredstvo i instrument dječijih nezajažljivih želja i mašte, djeca gube osjećaj, mjere i granice i nesvjesno, preko roditelja, ulaze u svijet korpucije ili svijet gomilanja stvari i predmeta. Korupcija doslovce znači: pokvarenost, podmitljivost, potkupljivost i podmićivanje. Ne kaže se uzalud: „plemenitim namjerama je popločan put do pakla“ i „nema ništa opasnije od neznanja u akciji“. Ne smiju roditelji kupovati naklonost i ljubav djece izvan svake granice preko novca, stvari i predmeta iz tri bitna razloga: time ih uvodimo u svijet korupcije, sutra im može neko mnogo više ponuditi od nas, sadržaj, smisao i cilj života ne može se ispuniti svim stvorenjima i stvarima i život ide u tom pravcu da im doista sve manje možemo ponuditi od ovog svijeta. Ono što je najbitnije, Ovaj svijet sa svim svojim ukrasima, ljepotama i koristima je konačan. „Život veoma često, gotovo redovito rasipa čovjeka na pojedinačnosti. On tada gubi smisao za cjelinu, za beskonačnost, za stremljenje s one strane izvjesnog, dodirljivog, empiričkog. To je život trenutka i zaturenosti u iskustvenom. Zato mu je dat ideal savršenosti- da se uzdigne iznad konačne trošivosti trenutka, izolirane zatvorenosti, pojedinačnog, polet ka Beskonačnom što struji svojim beskrajem, dubinom i cjelinom, odvažna unutrašnja potreba da se sjedini sa Bogom. Kako drugačije uopće doprijeti do istine bez koje je njegov život besmislen i kaos pojedinačnog i nedostatnog? Jer istina je sadržana ne u onom neposrednom i ćutilnom činjeničko-zbiljskom, trenutačno-opstojnom. Ona je u svijesti koja se prožima cjelinom, ona je svakako više od pojave. Život je osmišljen samo na jedan način- Beskonačnim kojem on teži. Što se šire razvija ili što mu se više bliži, čovjeku je jasnije da se jedna istina, koja mu se očituje, ne može svesti na zatočeni metež konačnosti. Zlo prema tomu, iako prepreka životu, ne paralizira ga u njegovu kretanju, i po samom tom toku, mora se ostvariti u dobro, jer bi inače bilo suprotno cjelini. Kada bi se i najmanje zlo u bilo kome moglo zadržati ili trajati, onda bi ono moglo nagristi korijene egzistencije pa i rastočiti ju. Pesimizam po kojem je život apsolutno zlo, nije prirodna pozicija čovjeka, nego poza duha ili osjećaja. A ako bi to tako bilo, zašto da se onda dokazuje? Život dokazuje sam sobom da nije zlo. Njegove nesavršenosti- a one to nisu potpuno, budući da ga prožima ideal savršenosti- postupno se prevladavaju idući ka cilju- ka Dobru“.  (Nerkez Smailagić, „Uvod u Kur'an“, Zagreb 1975.)

Beskonačna veza kao spas od besmisla prolaznosti

Ukoliko se čovjek i ljudi pokušavaju zakivati i ovjekovječivati za anorganske, organske, biljne i životinjske svjetove zatim za stvari i predmete, stvorenja i derivate civilizacije, tada se čitav život svodi samo na agregat pustih i praznih derivata bez punoće, cilja, smisla i cjeline života. Jednako je opako i opasno pokušavati se zakivati i ovjekovječiti za zemlju - ahlede ile-l-erdi, za svemir, za žene, za djecu, za vatru, za vodu, za zrak, za hranu, za obuću, za odjeću, za voće, za povrće, za žito, za unučad, za rodbinu, rod, bratstvo, narod, naciju, za znanja, za zvanja, za karijeru. Sve su to samo stvorenja s kojima je veza konačna, prolazna i relativna a jedino se preko vjere i morala živi život svih i uspostavlja se beskonačna i neraskidiva veza sa Bogom, Stvoriteljem i Gospodarem svih svjetova i stvorenja. U protivnom: „O vjernici, i među ženama i djecom vašom imate sigurno neprijatelja pa ih se pričuvajte! A ako preko toga pređete i opravdanje prihvatite i oprostite, pa i Allah prašta i samilostan je. Imanja vaša i djeca vaša su samo iskušenje, a u Allaha je nagrada velika.“ (Et-Tegabun, 14. i 15.)

„O vjernici, neka vas imanja vaša i djeca vaša ne zabave od sjećanja na Allaha. Ako oni to učine, bit će izgubljeni.“ (El-Munafikun, 9.)

Sa stajališta i po kriterijima vjere sve se- pa i imovina i život i zdravlje i djeca i prijatelji i rodbina i zvanja i znanja, ama baš sve, vrednuje, kvalifikuje i ocjenjuje prema tome da li nas približava ili udaljava od Allaha. Najveća zamka u odgoju djece, što se njima u nedostatku sebe, posebno majke, zahvaljujući civilizacijskim postignućima nude sve konačnosti života i ona zapadaju u zamku slike života kao agregata odlomaka i tako im se zaklanja živa i cjelovita slika svemira i prirode, ali i cilja i smisla i punine života. Tako sadašnja djeca, zahvaljujući civilizaciji obilja žive posredan i vještački život, a prijašnje generacije zahvaljujući oskudici i civilizacijskoj nerazvijenosti živjele su neposredan život.  

ANTERFILE: Ukoliko se čovjek i ljudi pokušavaju zakivati i ovjekovječivati za anorganske, organske, biljne i životinjske svjetove, zatim za stvari i predmete, stvorenja i derivate civilizacije, tada se čitav život svodi samo na agregat pustih i praznih derivata bez punoće, cilja, smisla i cjeline života. Jednako je opako i opasno pokušavati se zakivati i ovjekovječiti za zemlju - ahlede ile-l-erdi, za svemir, za žene, za djecu...