Kada mu je bilo šest godina iznenada mu je umrla i majka. Gubitak roditelja ostavio je dubokog traga na nježnu dušu Muhammeda, a.s., koji je cijeli život bio posebno osjetljiv prema siročadi i nemoćima. Između ostalog, znao je kazati da pomilovati siroče znači zaraditi sevab za svaku dlaku kose preko koje ruka pređe. Muhammed, a.s., imao je sedmero djece: Kasima, Abdullaha, Zejnebu, Rukijju, Ummi Kulsum, Fatimu i Ibrahima, rođenog u Medini. Djecu je odgajao u duhu islama, a kada mu je jedan od njegovih sljedbenika, grubi beduin, prigovorio kako previše javno ispoljava ljubav prema djeci i unucima rekao mu je: "Šta ti ja mogu kada ti je Allah oduzeo samilost iz srca." (Buharija) Allah, dž.š., iskušao je Muhammeda, a.s., teškim iskušenjem, smrću djece. Njegovo prvo dijete, sin Kasim, po kojem je bio prozvan Ebu Kasim, umro je kada je imao dvije godine; a njegovo zadnje dijete sa hazreti Hatidžom, Abdullah, umro je još mlađi nego Kasim. Njegove kćerke: Rukijja, umrla je druge godine po Hidžri, Zejneba je umrla osme godine po Hidžri i Ummi Kulsum umrla je devete godine po Hidžri. Njegovo posljednje dijete, sin Ibrahim, umro je sa šesnaest mjeseci. Na dan njegove smrti došlo je do pomračenja Sunca što je izazvalo zebnju i strah kod njegovih sljedbenika. Kada je Ibrahim umro, Muhammed, a.s, je mnogo tugovao i žestoko plakao. Evo šta su njegovi biografi zabilježili o tome: "Prirodno, djeca koja su umirala jedno za drugim, i koju je Muhammed a.s. ukopao svojom rukom, ostavila su oca u dubokoj žalosti. Zato je bilo prirodno da otac, nakon tako bolnog gubitka, osjeti prekomjernu radost, izraziti lični ponos i nadu zbog rođenja sina te da se ushićuje njegovim napretkom. Obećanje i nada koju je Ibrahim predstavljao bile su kratkog vijeka. Uskoro se dijete ozbiljno razbolilo. Prenesoše ga u jedan palmik blizu Mešrebet Ummi Ibrahima, gdje su o njemu brigu preuzele majka i njezina sestra Sirin. Kad mu se stanje pogoršalo i kad postade očigledno da neće još dugo poživjeti, pozvaše Muhammeda a.s.. On je bio tako potresen viješću da je osjetio kako ne može stajati na nogama pa je zamolio Abdurrahmana ibn Avfa da mu pruži ruku kao oslonac. Odmah je krenuo u palmik, ali je zatekao dijete kako umire u majčinom krilu. Muhammed a.s. je uzeo dijete i drhtavom rukom ga položio sebi u krilo. Srce mu se kidalo zbog nove tragedije, a lice odraža­valo unutrašnju bol. Gušeći se od žalosti, reče mu: "O, Ibrahime, protiv Božijeg suda mi smo potpuno nemoćni", i potom zašuti. Suze su mu se slijevale iz očiju. Dijete je polahko umiralo, a majka mu i tetka, koje su to gledale, glasno su i bez prestanka plakale. Poslanik ih nije u tome sprečavao. Kad je Ibrahim izdahnuo, Muhammedova a.s. nada koja mu je kratko bila utjeha po­tpuno se raspršila. Suznih očiju još se jednom obratio djetetu: "O, Ibrahime, da nije sigurna istina da će se zadnji od nas pridružiti prvom, oplakivali bismo te više nego što to činimo sada." Trenutak kasnije reče: "Oči plaču, a srce tuguje, ali mi ne govorimo ništa drugo osim onog što je ugodno našem Gospodaru. Doista, Ibrahime, ožalošćeni smo tvojim odlaskom." Svjesni Muhammedove a.s. tuge, mudri među muslimanima su se trudili da podsjete Poslanika kako im je on lično naređivao da se ne prepuštaju samosažaljenju zbog bolnog gubitka usljed nečije smrti. A Muhammed a.s. je odgovorio: "Nisam zabranjivao tugu, nego podizanje glasa u naricanju. Ono što vidite kod mene je posljedica ljubavi i saosjećanja u mom srcu prema mom izgubljenom djetetu. Zapamtite da oni koji nemaju saosjećanja za druge ni sami neće imati saosjećanja drugih." Muhammed a.s. je pokušavao oplemeniti svoju tugu i olakšati svoju žalost, te gledajući Ibrahimovu majku i njenu sestru reče im, tješeći ih, da će Ibrahim imati svoju dadilju u Džennetu.“

Jedino dijete koje je nadživjelo Muhammeda, a.s., bila je njegova kćerka Fatima. O ljubavi Muhammeda, a.s., prema Fatimi hazreti Aiša kaže: "Vjerovjesnik, a.s., je ustajao pred Fatimom, poželio joj dobrodošlicu, poljubio je i ponudio joj da sjede na njegovo mjesto. Kada bi on ušao kod nje ona bi ustala prema njemu, uzela ga za ruku, poželjila mu dobrodošlicu, poljubila ga i ponudila da sjede na njeno mjesto. Ona je ušla kod njega onda kada je bio na samrtnoj postelji a on joj je i tada poželio dobrodošlicu i poljubio je." (prenose ga Buharija i Muslim)

Muhammed, a.s., je volio svoju kćerku Fatimu, ali ljubav prema njoj nije iskazivao nudeći joj prolazna bogatstva ovoga svijeta već vječnu sreću i Božije zadovoljstvo. On je svoju kćerku Fatimu i nakon što se udala, budio noću da ustanu ona i njen muž hazreti Alija i da klanjaju noćni namaz. Buharija je zabilježio da je Vjerovjesnik, a.s., jedne noći došao Aliji i Fatimi i rekao: “Zar ne klanjate? Hazreti Alija reče: ‘Allahov Poslaniče, naše su duše u Allahovim rukama. Kada bude htio da nas probudi, probudit će nas.’ Kad smo mu to rekli, on se okrenuo i ništa nije rekao. Pošto se potpuno okrenuo, čuo sam ga kako se udara po stegnu i govori: ‘Ali je čovjek, više nego iko, spreman da raspravlja.’” (El-Kehf, 54.) Kao i svaki otac i on je svojoj kćerki želio dobro. Ali, šta on čini? I nakon što se Fatima udala on odlazi na njena vrata, kuca i budi nju i njenog muža da klanjaju. To je prava očinska ljubav. Ljubav koja ne dopušta djetetu da srlja u propast pod izgovorom, "ma pusti neka spava", već ga neprestano, pa čak i kada je zreo i samostalan upućuje na Pravi put. Danas roditelji koji ustaju na sabah "iz milosti i ljubavi" ne bude djecu da klanjaju. To nije Poslanikov, a.s., način ni metod. Ali nadati se da će ta djeca početi ustajati na sabah slijedeći roditelje. Ali šta s roditeljima koji ne ustaju na sabah? Ko će njih i njihovu djecu probuditi!?