Iako se obično smatra da su dječije prirodne sposobnosti „neuništve“, da su trajne, činjenica je da su one jako promjenljive, pogotovo u ranom razvojnom uzrastu. U navedneom eksperimentu lahko vam je zamisliti pametno dijete za koje nastavnik smatra da i nije baš tako pametno (vidio je „objektivne“ pokazatelje). Kada takvo dijete u razredu ili mektebu dobaci neku inteligentnu dosjetku, kako se ona tumači? Kao glupost! Ako mu je dosadno (sva djeca sa visokim IQ imaju problem dosade na monotonim časovima) biva okvalifikovano kao nemirno i neposlušno! Kada takvo dijete postigne dobre rezultate na testovima, kako se to tumači? Kao varanje, prepisivanje, puka sreća! Kada ga nastavnik ispituje, uglavnom od takvog djeteta traži ono što ono ne zna i inistira na tome. Kada dijete vidi da ga nastavnik smatra glupim, nepoštenim i nemarnim, kakva jedino može biti njegova reakcija i stav prema nasatavniku? Nema sumnje da će takvo dijete ili povući se i zatvoriti u sebe (koliko često čujete za neko dijete da je neaktivno, da se ne trudi) ili će pak početi ispoljavati negativno i destruktivno ponašanje koje je uvijek auto-destruktivno.

Ili, uzmimo za primjer jednu porodičnu situaciju. Zamislite malo dijete koje pokušava svojim roditejima pokazati svoj crtež koji je ono satima crtalo, a oni se i ne obaziru na njega. Ili, pak, ako ga i pogledaju to prokomentarišu riječima: „Loše si to uradio. Vidi kako je ružno i smiješno to što si nacrtao. Ne uzmeniravaj me više tim glupostima, vidiš da radim i da sam umoran!“ Kakva može biti dječija reakcija na to? Šta mislite hoće li dijete nakon toga zadržati i razvijali želju za crtanjem (koje je jedna od osnova razvijanja dječijih sposobnsti na ranom uzrastu)? Ali zamislimo i drugu porodicu koja na sličan crtež suprotno reaguje, odnosno roditelje koji na dječiji crtež ostavljaju sve svoje obaveze, gase televiziju ili preklapaju laptop i oduševljeno uzvikuju: „Kakav divan poklon! Kako si samo lijepo ovo uradio, kako si sposoban i pametan. Dođi, sjedi mi u krilo i ispričaj mi sve o ovom crtežu. Šta znače ove boje? Šta znače ovi oblici? Znaš, ti postaješ pravi umjetnik i molim te nacrtaj mi još nešto!“ Nema potrebe objašnjavati koje dijete će biti bolje i uspješnije, te koje dijete će imati ljepši i kvalitetniji život. Ono što je istina jeste da mi u našim mektebima i školama svakodnevno imamo priliku vidjeti djecu i iz jedne i iz druge porodice.

Danas je povrđeno da će roditelji i nastavnici koji očekuju „grešku“ i „nesupjeh“ kod djeteta, zaista i težiti da tu „grešku“ i „neuspjeh“ i dobiju i da će, na veliku žalost, u većini slučajeva, u tome i uspjeti.

Džordž Bernard Šoov „Pigmalion“ i naši muallimi

Pigmalionski efekat u edukaciji ime je dobio prema istoimenoj drami Džordž Bernard Šoa. Osnovnu potku te drame čine umovi profesora Higinsa, koji savršeno govori i podučava kraljevski engleski jezik i Elize Dulitl, uštogoljene djevojke koja govori kokni narječjem. U toj drami Higins vjeruje da posjeduje znanje i duboko vjeruje da može Elizu naučiti „pravilnom“ engleskom jeziku. On istinski želi podučiti Elizu i duboko vjeruje da je ona sposobna to postići. Sa druge strane Eliza želi da nauči, vjeruje da to može postići i prihvata Heginsa kao stručnjaka koji ima potrebno znanje i umijeće da je tome poduči. Svi iz njihovog okruženja im se podsmjehuju, otvoreno im se rugaju i pokazuju svoj prijezir, dakle cjelokupno okruženje je protiv njih i njihovih aktivnosti. Međutim, u drami profesor Higins i Eliza su uspješni u svom edukativnom procesu. Uspjeli su prvenstveno zato što su imali potrebni interes i kompetencije, te zato što su vjerovali jedno u drugo.

Tek sada možemo zamisliti šta se dešava sa djecom koja dođu u mekteb ili u školi a njihovi muallimi i nastavnici od njihovi „očekuju“ samo da budu mirni i poslušni, što je slučaj sa većinom naših mekteba i škola. Koliko je samo direktora, koji umjesto vrhunskih rezultata očekuju samo mir i tišinu.

Sa druge strane, roditelji koji imaju niska očekivanja od svoje djece, koji iz nekog razloga misle da njihova djeca ne mogu postići bolje rezultate od postojećih, teško mogu očekivati da će njihovo dijete napraviti iskorak i postići vrhunske rezultate u bio kom polju. Po nekim procjenama upravo u ovim očekivanjima leži razlika u životnom uspjehu djece visokoškolovanih roditelja i onih sa nižim obrazovanjem, Činjenica je da visokoškolvani i visokopozicionirani roditelji imaju daleko veća akademska i društvena očekivanja od svoje djece nego drugi roditelji sa nižim položajem i nižim obrazovanjem, te da, osim u slučajevima kada pretjeraju u svojim očekivanjima i preopterete djecu njima, uglavnom i uspijevaju u tome.

Tek sada možemo malo potpunije razumjeti hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.s, koji prenosi Ebu Hurejre, r.a, a u kojem se jasno potcrtava: Svako se dijete rodi u prirodnoj vjeri – islamu, ali ga njegovi roditelji učine židovom, kršćaninom ili vatropoklonikom.[1] Lahko je uočiti značaj očekivanja roditelja na konačni ishod dječijeg odgoja.

Na širem društvenom nivou, teško možemo očekivati kvalitetniji iskorak i napredak našeg društva sa ovakvim sistemom porodičnog i školskog odgoja, a pogotovo sa ovakvim „očekivanjima“ naših odgajatelja od naše djece (da budu tihi i mirni).  Kao i u svim sistemima svaka promjena mora početi od individulanog nivoa, te ovaj rad koristim kao apel svima nama da se počnemo mijenjati i da počnemo očekivati „malo više“ od naše djece i učenika.

[1] Hadis bilježi Buhari u Sahihu: 23 – Kitabu-l-dženaiz, 79 – Babun iza esleme-s-sabijju femate hel jusalla 'alejhi?, hadisi br. 1358 i 1359 i Muslim u Sahihu: 46 – Kitabu-l-kader, 6 – Babun ma'na: Kullu mevludin juledu 'ale-l-fitre, hadis br. 2658. Vidi, takođe, Muslimova zbirka hadisa,  3/311, Poglavlje o određenju, hadis br. 1852.