Život Allahova Poslanika, s.a.v.s, bez sumnje je veoma važan za svakog muslimana, pa i za sve nas. Ima mišljenja da se nigdje u svijetu na tako svečan i dostojanstven način ne obilježava sjećanje na Dan rođenja Allahopvog Poslanika, kao ovdje kod nas u Bosni i Hercegovini. Oni koji toliko pažnje poklanjaju Resulullahu, znači da ga vole  i da su mu odani. Da li to nužno znači i da na pravi način slijede Poslanika, i da su im zagarantovani uspjeh i blagostanje, kako no ovome tako i na budućem svijetu?  Odgovor na ovo pitanje potražit ćemo u časnom Kur'anu i sunnetu Muhammeda, a.s. Uzvišeni Allah kaže: “Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: „Mi vjerujemo! I da u iskušenje neće biti dovedeni?“ (Kur'an, Al-'Ankabut, 2) Svako vrijeme je puno iskušenja, kao što je bilo i vrijeme poslaničke misije Muhammeda, a.s., pa i ovo naše vrijeme. Ovom prigodom navest ćemo dva karakteristična iskušenja muslimana, iskušenje Bedra i iskušenje Uhuda.

Biti uz Poslanika, a.s., za svakog vjernika je najveća blagodat i privilegija. Allahovom voljom, nama nije suđeno da živimo u vremenu Poslanika i da budemo njegovi ashabi. Kad god nam je uskraćena jedna blagodat, data nam je druga, kao što Resulullah kaže: Blago onome ko me je vidio i čvrsto vjerovao da sam ja Allahov Poslanik jedan puta, a sedam puta blago onome ko me nije vidio, a bude mi vjerovao i u ono što mi je objavljeno. (Ahmed, Ibn Hibban, Hakim i Buhari u Tarihu, - sahih) Ashabi su bili sa Poslanikom u džamiji, ugodnim druženjima, na putovanjima, ali i na Bedru i Uhudu. A to su borbe na život i smrt, gdje se žestoko borilo i nemilosrdno ranjavalo i ginulo. Na Bedru, su ashabi sa Poslanikom ostvarili jednu od najvećih pobjeda u povijesti ljudskog roda. To je dan koji Allah naziva Jevmul-furkan – Dan kada se lučila istina od neistine. Dan u kome je Allah pomogao Muhammeda, a.s., i ashabe sa tri hiljade meleka, kada su bili malobrojni. Samo godinu dana nakon Bedra, na Uhudu su bili ti isti ashabi, zajedno sa drugim, i doživjeli su strašan poraz. Oko 70 ashaba je ubijeno i isto tako zarobljeno. Idolopoklonici su se naslađivali pobjedom masakrirajući muslimanske žrtve. Postavlja se pitanje: Kako to da se tako nešto desi muslimanima, ashabima, a veliki broj je bio učesnika Bedra, sa njima je bio i Allahov Poslanik?

Ovakvom ishodu borbe na Uhudu doprinio je jedan važan detalj, na koji treba posebno obratiti pažnju. Naime, prije nego što će otpočeti borba, Alejhisselam je odabrao 50 najboljih strijelaca i uputio ih na jedan brežuljak koji se uzdizao u ravnici, kako bi štitili muslimane da im neprijatelj ne dođe iza leđa. Kada je otpočela borba, hrabro su odbijali sve neprijateljske udare. U jednom trenutku, kada je bitka skoro bila odlučena, i kada su vidjeli da se neprijatelj u panici povlači, neki strijelci strčali su sa brežuljka u ravnicu kako bi se domogli ratnog plijena koji je neprijatelj ostavljao za sobom. U srcu je nadvladala je ljubav prema imetku i plijenu. To je iskoristio jedan neprijateljski vojskovođa, i sa svojom brzom konjicom je zaobišao slabo branjeni brežuljak i unio pravu pometnju i paniku među muslimane. Sam Poslanik, a.s., bio je ranjen toliko da je i svijest izgubio. Historičari kažu, to je bio presudan momenat za poraz muslimana na Uhudu. Na ovaj događaj se podsjećamo iz dva razloga:

Prvo: Na osnovu ovoga primjera vidimo da nije dovoljno samo biti musliman, i računati na Allahovu pomoć. Na Uhudu su bili ashabi iz najbolje generacije muslimani, ali neki od njih nisu dosljedno izvršili Poslanikovu naredbu. Posljedice su bile teške i dalekosežne.

Drugo: Oni, kojima je povjerena neka dužnost, kao što je bila strijelcima na Uhudu, trebaju se krajnje odgovorno i savjesno odnositi prema toj dužnosti. Poslanik je odabrao najbolje strijelce i povjerio im odgovoran zadatak. Bila je to privilegija u odnosu na druge borce. Ipak, njihovom neodgovornošću, stradali su mnogi muslimani, a Poslanik je bio ranjen.

Ovaj događaj navodimo kao jasan primjer današnjim generacijama. Oni koji predstavljaju muslimane, bilo gdje i na bilo koji način, koji zauzimaju visoke položaje u državi i društvu, oni su privilegovani poput strijelaca ne Uudu. Ako kod njih nadvlada ljubav prema imetku i plijenu, u odnosu na povjereni im emanet, nanijet će nesagledivu štetu svim muslimanima. Bez obzira na ovakav postupak nekih ashaba, mi poštujemo Poslanikove ashabe, jer su oni kao zvijezde blistave. Ono što su oni postigli teško može postići bilo ko od nas. Poslanik nas upozorava: Nemojte grditi moje ashabe, jer, tako mi Onoga u Čijoj ruci je moja duša, niko od vas neće ni u pola dostići ono što su ashabi dostigli, pa kad bi podijelio zlata koliko je brdo Uhud.

Iz velike ljubavi prema Poslaniku, ashabi su ga nepokolebljivo slijedili u svim situacijama. Onaj ko voli Poslanika, njega Allah voli i grijehe mu oprašta, kao što Uzvišeni Allah kaže: “Reci – Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti! – a Allah prašta i samilostan je.“ (Kur'an, Alu 'Imran, 31) Zbog toga su ashabi bili spremni na najveća odricanja i najveće žrtve. Ljubav prema Poslaniku prenosila se sa generacije na generaciju sve do danas.

Kada su nestale generacije ashaba, pa i tabi'ina, muslimani su sve više počeli zapadati u duhovne krize. Jedan od razloga bio je i zaboravljanje, ili pogrešno navođenje hadisa Muhammeda, a.s. Među ulemom, često su vođeni razgovori i žustre rasprave o tim pitanjima. Kao desetogodišnji dječak Muhammed ibn Ismail, kasnije poznat kao El-Buhari, prisustvovao je sa svojim ocem mnogim skupovima uleme. Oni su govorili o tome kako je sunnet u krizi, kako je sve manje ljudi koji pamte hadise i kako bi trebalo nešto učiniti. Mladi Buhari je bio zabrinut zbog toga i pitao se šta bi on mogao učiniti za ummet, Poslanika i za svoju vjeru. Na koncu, donio veliku odluku. Rekao je sam sebi da će upravo on sačuvati sunnet, da će on sakupiti sve hadise Allahovog Poslanika. Sa tim nijetom je 210. godine po Hidžri napustio svoj dom u Buhari. Proputovao je skoro cijeli islamski svijet: Horosan, Irak, Siriju, Hidžaz, Egipat, neumorno bilježeći i provjeravajuće sve hadise do kojih je došao. Tako je sakupio nekoliko stotina hiljada hadisa. Najvjerodostojnije hadise zabilježio je u svome djelu poznatom kao Sahih, koji je pisao punih 16 godina. U Sahihu je zabilježio 7.397  muttasil hadisa. Sam kaže da nije zapiso ni jedan hadis dok se ne bi okupao, klanjao dva rekata namaza i istiharu učinio. Sve je to činio iz velikog opreza, nastojeći da u svoje djelo uvrsti samo ono što je ispravno i vjerodostojno.

Diveći se primjeru i odluci mladog Buharije, pitamo se šta mi možemo učiniti za svoj ummet, za Poslanika i svoju vjeru. Za velika djela, potrebne su i velike odluke. U životu treba učuniti ono što je najbolje i najvrednije. Pri tome je nužno imati u vidu da su Allahu najdraži alim i abid, tj. učen i pobožan čovjek. Mladi ljudi, poput Buharija, trebaju donijeti odluku da budu najbolji inžinjeri, ljekari, nastavnici, pravnici i sl. Ako svi i ne možemo biti alimi, trebamo se družiti sa učenim ljudima, ili ih makar voljeti, kao što Resulullah kaže: Budi učen ili onaj koji se podučava, ili slušalac predavanja ili ljubitelj nauke, a ne budi nešto peto pa da propadneš. (Taberani, - hasen) Znanje bez pobožnosti je opasno, a pobožnost bez znanja je manjkava.

Kada ulema govori o znanju, onda kaže da postoji dvije vrste znanja: fardi ajn i fardi kifaje. Fardi ajn je znanje koje svako od nas treba da stekne i mi tu obavezu sve više izvršavamo. Fardi kifaje je znanje koje treba da ima zajednica, u čemu u dobroj mjeri oskudijevamo. Kakva je korist za ummet, ako pojedinci imaju znanje, a ne prenose ga na zajednicu. Kome služe takvi pojedinci? Jedna ptica selica, nikada sama ne stigne do svoga odredišta. Pčela proizvodi med samo dok je u zajednici pčelinjeg društva. Bez zajednice, ona je poput svakog drugog insekta. Stoga, muslimani moraju da grade svoj prepoznatljiv društveni identitet i kolektivno znanje. Dok ovih dana gledamo krvave nemire u arapskom svijetu i revolt muslimana protiv totalitarnih režima, sa zebnjom se pitamo: Da li su ti muslimani mudro vođeni i od koga, ili su smišljeno i nemilosrdno gurnuti u građanski rat? Znaju li šta hoće i imaju li jasana cilj? Jesu li jedinstveni u svojim namjerama, ili se svijetom islama šire stravični požari, poput onih u Afganistanu i Iraku?

Braćo i sestre,

nakon svega navedenog, naši ciljevi i zadaci bi trebali biti jasni i konkretni, a to su:

Prvo: Kur'an je knjiga koja je nadvisila sve druge knjige. Muhammed, a.s., je Poslanik koji je nadvisio sve druge poslanike. Islam je vjera koja je nadvisila sve druge vjere. Mi kao nosioci Knjige, sljedbenici Poslanika i pripadnici islama, trebamo nadvisiti sve druge ljude, znanjem, zajedništvom i dostojanstvom!

Drugo: Nemojmo napustiti Poslanika i njegov sunnet. Nema tumačenja Kur'ana bez znanja i razumijevanja sunneta. Allahov Poslanik je volio ljude. Svakom od ashaba je prilazio tako, kao da je on najvažniji čovjek na svijetu. Ako u tome ne budemo hodili Poslanikovim stazama, ako ne budemo braća, onda nećemo imati džemata i zajednice, a bez toga nema snage i progresivne budućnosti.

Treće: Budimo poput ashaba. Ashabi nisu bili školovaniji od nas, ali su imali iskren nijjet, čvrsto vjeru i jasan cilj. Za nepunih 50 godine, zahvaljujući upravo njima, islam se prelio preko arabijskog poluostrava, a ezan se učio u Iraku, Palestini, Siriji i Egiptu. Ako budemo imali osobine ashaba, mi ćemo predočiti Evropi i svijetu prave vrijednosti islama. Tako ćemo na najbolji način pokazati hodimo li stazama Allahovg Poslanika, s.a.v.s.

Gospodaru naš:

• omili nam staze kojima je hodio naš Poslanik;
• pomozi nam da Poslanikov put bude i naš put;
• jer znamo da nas samo on vodi do Tvoje blizine i Tvoga zadovoljstva.

Amin, ja Rabbel-'alemin!