Pitanje naravi Boga tema je koja je oduvijek okupirala ljudsku dušu i um. Iako čovjeka, koliko god pronicljivo i duboko njegovo razmišljanje ponekad može biti, uvijek prati svijest da ulazi u područje koje nikada neće moći potpuno shvatiti i odgonetnuti; da ulazi u sferu fascinacije u kojoj razumski razlozi i ljudska logika često ne vrijede i u kojoj počinju vrijediti razlozi srca. Usprkos toj svijesti o vlastitoj ograničenosti čovjek nastoji spoznati ono što voli i čemu teži. Čovjek je biće koje u sebi ujedinjuje dvije stvarnosti - materijalnu i duhovunu. Materijalnim potrebama zadovoljavamo biološke funkcije naše vegetativne i senzitvine prirode. S druge strane, tzv.više ljudske potrebe, one duhovne vidljive su od kada možemo pratiti ljudsku povijest. One uvijek traže oslonac u posljednjim uzocima, posljenji temelj stvarnosti, nastoje prodrijeti iza pojavnoga i pronaći ono što je nepromijenljivo i vječno. U njima nalazimo povijest ljudskog odnosa prema onostarnom i težnju za spoznajom onoga što ne spada u red stvorene stvarnosti. Najviši stupanj koji je čovjek dosegao na tom području jest ono što razumijemo pod tehvidom. U povijesti religijske svijesti, to se smatra najuzvišenijom i najsavršenijom spoznajom na području religije. Govoreći sa stanovišta religiologa to se objašnajva time što je takav stupanj spoznavanja najapstraktniji, lišen svih antropomorfnih obilježja, ujedno imanentan (naravno, ne u smislu panteizma) i transcedentan. Ovdje nije moguće magijsko djelovanje kojim bi se na bilo koji način moglo utjecati ili djelovati na subjekt vjerovanja; on je potpuno autonoman i u svojoj vlasti drži sve stvoreno.

Budući da su islam i kršćanstvo dvije najbrojnije abrahamske religije koje se pozivaju na jednoga Boga, smatram da je potrebno malo dublje ući u razlike koje se među njima javljaju. Često se čuju samo površni komentari o tome (nespojivost božanskih osoba u kršćanstvu, problemi oko tumačenja isl.) ali se rijetko govori o temljima vjerovanja. Radi boljeg razumijevanja, potrebno je vidjeti koja je metafizička osnova trinitarne dogme i koji je temelj njezine unutrašnje neodrživosti. Jedino na taj način možemo shvatiti zašto i kako kršćanstvo nastoji spojiti ''tri u jedan''.

Islam kao čisti i strogi monoteizam u temelju svoga vjerovanja sadrži upravo to. Tehvid je osnova islama, stavka bez koje nema vjere, on je fikhul-ekber. Kao znanost on zauzima najviše mjesto budući da mu je objekt ono što je najuzvišenije (Allah, dž.š.).

Budući da su islam i kršćanstvo dvije najbrojnije abrahamske religije koje se pozivaju na jednoga Boga, smatram da je potrebno malo dublje ući u razlike koje se među njima javljaju. Često se čuju samo površni komentari o tome (nespojivost božanskih osoba u kršćanstvu, problemi oko tumačenja isl.) ali se rijetko govori o temljima vjerovanja. Radi boljeg razumijevanja, potrebno je vidjeti koja je metafizička osnova trinitarne dogme i koji je temelj njezine unutrašnje neodrživosti. Jedino na taj način možemo shvatiti zašto i kako kršćanstvo nastoji spojiti ''tri u jedan''.

Najveći raskorak između islama i kršćanstva

 Unutar abrahamskih religija najveći raskorak u shvaćanju Allahove dž.š. naravi nalazimo između kršćanstva i islama ali i između kršćanstva i židovstva. Svima je manje-više poznato što kršćanstvo naučava u pogledu fundamentalne teologije. Ponekad mi se čak čini kako muslimani bolje poznaju kršćansku teologiju od samih kršćana. To je na neki način žalosna istina jer se tada nađu u situaciji da počnu braniti stavove koji se protive službenom nauku Crkve. Zašto je tome tako? U to je teško ulaziti. Ipak, mislim da je velikm dijelom problem u tumačenju Trojstava. Teološka opravdanja i tumačenja Trojstva nećemo naći u Novom Zavjetu. Sinoptici (evanđelja Matej, Marko, Luka) o tome nisu niti mogli govoriti jer su rođeni kao Židovi i takvo što im ne bi moglo niti pasti na pamet. Ivanovo evanđelje je pisano potpuno drugačijim stilom od prvih triju i u njemu je izrazito snažan utjecaj helenističke filozofije, napose u učenju o Logosu i preegzistenciji. Pavao u svojoj teologiji ide dalje od toga i on Isau.a.s. stavlja u jedan sasvim drugačiji kontekst. Pavao se s njim nikada uživo nije susreo ali je ipak tvrdio na o njemu zna više on onih koji su bili s njime u dane njegov naučavanja. Iako se trudio ostati u tradiciji jeruzalemke zajednice na čijem je čelu bio Kefa (Petar), razlike i sukobi postali su sve očitiji. U Pavlovim posalnicama (autentičnost svih se ne može garanitrati a i dijelovi onih za koje se smatra da su Pavlove su upitni) vidljivi su mnogi elementi iz gnoze, helenističke misli, mističkih židovskih struja koje su se svojim učenjem približile gnostičkim učenjima, koji su ušli kao rezultat konfrontacije sa navedenim strujama i s kojima se Pavao obračunava ali i prikazuje svoje učenje njihovim riječnikom. Ovdje se vidi da se Isa. a.s. pojavljuje sa izrazito Božjim atributima i da mu se pripisuju djelovanja koja mogu biti pripisana samo Bogu (npr. spasenje, stvaranje). ''Službena verzija'' vjerovanja dolazi mnogo kasnije. Da ne bih ulazila u analizu sabora na kojima je kristalizirana kršćanska dogma o Trojstvu, prijeći ću na onaj bitni dio. Kršćansti nauk zastupa misao o Bogu koji je Jedan i Trojstven: Otac, Sin i Duh su jedna supstancija ali su tri osobe. Njihovo djelovanje ad extra (prema van; npr. stvaranje) je zajedničko ali se njihovi odnosi u supstanciji razlikuju. To se odnosi da to da Otac rađa Sina (od vječnosti) a da je Duh međusobna ljubav između Oca i Sina koju oni, zajednički podijeljuju vjernicima. Otac je onaj koji rađa, on je plodni princip, Sin je rođen a Duh proizlazi od od Oca i Sina. Važno je naglasiti da kršćanstvo odbacuje sve oblike subordinacije, tako da sve tri božanske osobe imaju isti status. Sva trojica su Bog ali imaju različita ( i zajednička ) djelovanja i nalaze se (unutar supstancije) u različitim odnosima.

U čemu je, dakle, jedan od problema?

Ne treba posebno niti naglašavati kakvu je zbrku takav nauk izazvao. Da bi priča bila jasna, pojasniti ću malo pojam supstancije. Supstancija je ono što postoji tako da mu za postojanje nije potrebno nešto drugo. Za primjer, čovjek se u filozofiji može definirati kao individualna supstancija razmske naravi. Supstancija, naravno, nije nešto što možemo dohvatiti osjetilima, već na nju zaključujemo. U čemu je, dakle, jedan od problema?

Ako kažemo da je Bog trojstven mi na neki način ''cijepamo'' Božju bit. Bog u sebi sadrži sve savršenosti i to u najvećem stupnju, on je punina. Zato ne mogu postojati dva Boga jer onda niti jedan od njih ne bi bio savršen već bi bio ograničen od drugoga. Ako kažemo da su u jednoj supstanciji tri osobe, koje i jesu i nisu različite jer su na kraju krajeva jedno, zapravo laičkim rječnikom tvrdimo da Bog ima shizofreniju. Pokušaji opravdanja nauka o trojstvu u patristici i skolastici bili su zaista mnogobrojini i originalni ali isto tako i neuvjerljivi (npr. franjevačka teologija - Otac i Sin se vole a svaka ljubav želi biti viđena, pokazana pa im je zato potrebna treća osoba - Duh).

No vratimo se nakratko ljudskom razumu. Ako vjerujemo da je Allah dž.š. sve stvorio, da je čovjeka obdario sposobnostima koje posjeduje, da mu šalje objavu kako bi ga poučio.... Moramo zaključiti i da je ljudski um u nekoj mjeri posoban spoznati Stvoritelja. Dovoljno je da samo pogledamo koja je najprirodnija, najčistija i najjednostavnija misao o Allahu dž.š.- da je Jedan, Vječan, da nije rođen i da nije rodio. U jednostavnosti se nalazi savršenstvo. Sura al-Ihlas ( Iskrenost), kao sažetak onoga što nam Allah o sebi govori, zahtijeva puno pažnje i razmišljanja o svom sadržaju. Svaka modifikacija tog vjerovanja ponovno teži svome izvoru. Nauk o Trojstvu teži da bude nauk o Jedinstvu jer ne nalazi nikakvoga opravdanja za podijelu Boga na tri osobe. Spoznaja i prihvaćanje Allaha dž.š. kao Jednog, Savršenog Gospodara svega stvorenog najviši je doseg u religijskoj svijesti čovjeka; tehvid je tako sredstvo kojim se ostvaruje čovjekova spoznaja Allaha đž.š. i preko koje se ona potom manifestira na čovjeku primjeren način. Ta se spoznaja mora pokazati i u našem djelovanju, kao što mora biti prisutna u našem umu.

 Islamski stav je dnostavan i jasan

 Islamski stav je toliko jednostavan i jasan da na njega možemo staviti samo točku. Možemo ga sažeti u samo nekoliko rečenica. Postoji jedna izreka koja kaže da je Allah, dž.š., toliko jednostavan i jasan, zapravo da je On najevidentnija stvarnost koja postoji ali ga ljudski um, koji sve analizira i razlaže umijesto da gleda cjelinu, nikada neće moći spoznati; kako zbog svojih specifičnog načina shvaćanja tako i zbog svoje ograničenosti koja ne može shavaiti puninu stvarnosti koliko god ona jasna bila. Naravno, to ne znači da se Allahu. dž.š.. ne možemo pribiližiti, samo da to pribiližavanje treba ići drugim putem. Time se nimalo ne umanjuje vrijednost razumske spoznaje jer Allah, dž.š., kaže:

''Zar je isti onaj koji zna da je istina ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga kao i onaj koji je slijep? A pouku samo razumom obdareni primaju.'' (13; 19).

Ali u krajnjoj instanci se ne možemo oslanjati isključivo na razum, jer ni čovjek nije samo intelekt. Osobno mi se čini najboljim udaljiti se od svakog dokazivanja; dovoljno je da vidimo kamo vodi zastupanje suprotinih stajališta. Na taj način se dokazuje i istinitost evidentnih principa u spoznajnoj teoriji jer ti principi leže u temelju spoznaje i logike te se oni ne mogu dokazivati ničim drugim. Analogno tome, Allah, dž.š., leži u temelju cjelokupne stvarnosti.

Na kraju možemo zaključiti da ići protiv toga je ići protiv samoga sebe, protiv naravi ljudskog uma i srca. Spoznaja Allaha, dž.š., ujedno uključuje i samospoznaju čovjeka u kojoj se on vidi između dvije krajnosti - s jedne stane je njegova ograničenost i ovisnost a s druge njegova bliskost Allahu, dž.š., koju postiže svojim obvezama prema Njemu, prema dužnostima koje ima u socijanom kontekstu ali i čestim razmišljanjem i prizivanjem u svijest njegovih imena.