Zahvala Uzvišenom Allahu na svim blagodatima, posebna zahvalnost na blagodati din-i islama. Neka je salavat i selam na Muhammeda, a.s., njegovu porodicu, ashabe i sve muslimane koji ga slijede kao i na naše šehide.
Naše hadžije polahko vrše posljednje pripreme pred polazak na časni put. Velika je blagodat ukazana njima. Njihove oči će vidjeti Kabu, a u svom putopisu sa hadža Fejzulah Hadžibajrić kaže “Dina će biti sve dok Kabe ima na dunjaluku”, zijaretit će Pejgambera poput ashaba u njegovom vremenu. Šta bismo mi koji ostajemo na ovom našem topraku dali da Pejgamberu nazovemo selam, da olakšamo svoju dušu, da u miru Revde pred svojim Pejgamberom proučimo šehadet, da udahnemo miris Medine i vidimo obzorja koja je on gledao svojim mubarek očima?
Ovih dana dok učimo dove našim hadžijama trebamo se dobro upitati zašto to radimo? Jesmo li zapostavili dovu uopće? Šta nama dova znači u našim životima?
Hadžije iz cijelog svijeta će se okupiti na jednom mjestu, radi jednog razloga i sa istim nijjetom.
Nije li to prilika koju današnji Ummet treba iskoristiti i dozvati se. To je simbolika Sudnjeg dana, svi isti, svi pred Rabbom.
Hoćemo li se kao Ummet zastidjeti svojih postupaka? Da li nas je, i nas koji ispraćamo hadžije, a i cjelokupni Ummet stid Rabba, što sa takvim ushićenjem gledamo Kabu, smatramo je posebnom i vrijednom (što ona i jeste), a na drugoj strani brata muslimana ne smatramo vrijednim? A znamo za hadis Poslanika, s.a.v.s., da je veći grijeh uvrijediti brata muslimana nego poruštiti Kabu. Je li nas stid dok tako razmišljamo o Kabi, da tako ne razmišljamo o svom bratu muslimanu? Davno smo prešli granicu da se samo vrijeđamo. Nažalost uveliko se i ubijamo.
Ummet je u zbjegovima, jedni sa šehadetom napadaju druge sa šehadetom. Umjesto da se danas muslimani brinu jedni o drugima oni napadaju jedni druge. Umjesto da nemoćne, stare i jetime pomažu utrkujući se ko će im veće dobročinstvo uraditi muslimani danas svojim postupcima jedni druge čine i nemoćnim i ucviljenim i jetimima. Umjesto da se muslimani danas zbližavaju jedni sa drugima, oni jedni drugima propisuju ultimatume. Umjesto da muslimani jedni drugima budu najpreči, muslimanima su preči i draži svi ostali osim njihova braća muslimani. Zar nas čudi onda što nam se to dešava sa našim Mesdžidu-l-aksom?
„Danas sam vam vjeru vašu usavršio“ kaže Uzvišeni.
Mi smo sljedbenici savršenog poziva, ali mi nismo savršeni. Mi smo se odmakli, malo po malo, od vrijednosti koje nam vjera propisuje. Vlast naših zemalja sve radi da bi imala samo što veću moć, kao da je zaboravila da je jedino prava vlast kod Uzvišenog Allaha.
“Njegova vlast je i na nebesima i na zemlji!” - Kur’an nam poručuje.
Mi sljedbenici islama u svemu tražimo uspjeh i navodnu sreću osim u onome što nam je Kur’an propisao. Kao da smo zaboravili da je spas za vjernika u saburu i namazu: “I pomozite se saburom i namazom” - poručuje Uzvišeni.
Zato su nam džamije prazne, a kladionice pune. Egoizam je u nama zavladao toliko da u našim dušama gotovo nema mjesta za drugog. Sada kada učimo dove i ispraćamo naše hadžije mijenjajmo sebe i molimo Uzvišenog da nam otvori vidike i srca da se dozovemo pameti, svi mi pojedinačno.
Nije uspjeh u mijenjaju drugih. To je sizifovski posao. Uspjeh je u mijenjaju sebe. Tako nam i Poslanik, s.a.v.s., i ashabi poručuju svojim primjerom. Nisu li oni od iznimno loše generacije, generacije džahila, došli na stepen onih koji su najbolji?
Učimo dove da nam Allah izmijeni stanje, jer je On obećao da će tako izmijeniti i stanje Ummeta. Čuvajmo svoj namaz. On je stub vjere. Onog dana kada naše džamije budu pune na sabah namazu niko muslimanima neće moći zapriječiti ulazak u Mesdžidu-l-aksa. Volimo svog brata u saffu i činimo mu dobro koliko god možemo. Nema nam od njega niko na svijetu preči. Onog dana kada budemo tako volili jedan drugog niko više neće moći sruštiti Ferhadiju, Aladžu. Imajmo povjerenja jedan u drugog, čuvajmo jedan drugog od sebe kao samog sebe, nikad nam niko više neće moći učiniti genocide.
Učimo Kur’an i držimo se kur’anske pravde pa će nestati kolone djece i žena muslimanki iz naših zemalja. Čuvajmo svoj emanet porodice i svoju odgovornost prema djeci pa će nestati maloljetniče delikvencije, djecu ćemo izvesti na Pravi put, pa će i takva djeca sutra poštovati nas kao roditelje. A sve ove pozitivne promjene društva polaze od promjena od nas samih i naših porodica.
Prvo uredimo svoju bašču, svoju porodicu. Te promjene počinju naizgled lagahnim i jednostavnim pitanjima, ali teškim odgovorima.
1. Ja sam roditelj i odgovoran sam za svoju djecu. Kada sam zadnji put ujutro ustao sa svojom djecom i klanjao sabah namaz prije negoli smo krenuli za obavezama, ja na posao, a oni u školu? Za to mi treba pet minuta. Više vremena potrošim na prelistavanje štampe, jutarnjih vijesti itd...Kada sam svojoj djeci rekao da je to najbolja zaštita tog dana i da im je najbolji početak dana kada dan počnu namazom?
2. Kad sam ja kao roditelj u večernjim satima kad se svi okupimo nakon radnih obaveza sjeo sa svojom porodicom, svojom djecom i uzeo Mushaf?
3. Kad sam ja zadnji put kao roditelj pred djetetom udijelio sadaku i naučio i njega da od onoga što on ima udijeli drugome? Ako ne bude dijelio danas neće ni sutra ma koliko imao.
4. Kad sam ja kao roditelj pokazao svome djetetu kako se treba odnositi prema svom babi i majci? Kad sam ja njemu dao primjer da se ja lijepo odnosim prema svojim roditeljima, ili sam ljut kad oni nešto zatraže od mene?
Mijenjati stanje Ummeta znači mijenjati sebe i svoje okruženje. To je princip vjere jer i Uzvišeni Allah kaže: “Brinite se o sebi”. Haman da smo to zaboravili pa brinemo se za ljude u Africi, a naši povratnici pred našim avlijama nemaju osnovna sredstva za život. Kupujemo kurbane po Australiji, a naši stočari ne mogu svoju stoku nikome prodati. Tugujemo sa majkama Sirije, a naše majke Srebrenice same hodaju svakog 11. po našem gradu. Kupujemo strane proizvode, a naši radnici ne mogu dobiti ni najmanju platu zato što njihove proizvode oni drugi neće samo zato što su naši, a ne njihovi.
Uzvišeni kaže da “Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok on ne izmijeni sam sebe.”
Govoreći o ovom ajetu Muhammed Asad kaže:  “Bog povlači Svoja dobročinstva od ljudi samo ako se oni sami pokvare, upravo kao što On ne dariva svoja dobročinstva namjernim grješnicima sve dok oni ne promijene svoju unutarnju narav i ne postanu dostojni Njegove milosti. Asad u ovoj zakonitosti vidi sunnetullah koji upravlja životima pojedinaca i zajednica i čini uspon i pad civilizacija ovisnim o moralnim osobinama ljudi i o promjenama „u samima sebi”.
Dozovimo se sebi, posvetimo se sebi, popravimo sopstveno stanje, pa ćemo popravljati i stanje Ummeta. Iskoristimo ove dane kada se pripremamo da naše hadžije ispratimo da učimo dove Allahu da taj skup bude skup ujedinjenja muslimana, da našim hadžijama olakša, da nam pomogne da promijenimo sebe i svoje življenje vjere.
Uzvišeni Allahu molimo te za oprost, za milost.
Uputi nas i vodi pravim putem. Amin.