Da bi obezbijedio slobodan način vjerovanja u jednoga Boga i spasio muslimane od kandži nevjerničkih Muhammed, a.s. se preselio iz Mekke u Medinu. Za sva poslanička kretanja, kako kod Muhammeda, a.s., tako i kod ranijih Allahovih poslanika, jeste zajedničko da je to Allahova naredba i da se tim preseljenjem tražio bolji put za prenošenje Božije riječi i Božije volje među ljude. Poslanici nisu ništa činili po hiru svome, nego je to bila objava koja im se objavljivala i zašto slobodno ne reći da je Allah dž. š. zahtijevao hidžru od poslanika kako bi im pokazao da se na taj način mogu riješiti mnogi problemi i dokučiti željeni rezultati.
Jedan od podsticaja hidžre jeste i Kur’anski ajet u kojem Allah dž.š. kaže:
“Onaj ko se iseli Allaha radi naći će na zemlji mnogo mjesta, uprkos svojih neprijatelja i slobodu, a onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i Poslanika Njegova, pa ga stigne smrt, nagrada od Allaha njemu je sigurna, a Allah mnogo prašta i milostiv je.”
(En-Nisa, 100)
U tefsiru Taberija se za ovaj ajet kaže: “Allah dž.š. obavještava čovjeka da će mu hidžra proširiti prostor i pružiti slobodu. Slobodan čovjek će doći do opskrbe i iz neimaštine će doći do bogatstva. Sloboda puni duše vjernika koji su se borili sa problemima, brigama i mukama koje su im zadavali mnogobošci u Mekki.” Kroz hronologiju dešavanja prilikom hidžre neminovno se susrećemo sa podacima koji opisuju samo putovanje i napuštanje Mekke u grupama. Na tom putu dolazimo do događaja koji se zbio u pećini Sevr što je zasigurno upečatljiv prizor za nas koji to posmatramo izdaljine.
Fascinantan prizor prilikom dolaska u Medinu je taj što je Poslanik zatekao veliki broj ensarija koji su htjeli da ga počaste i ugoste. Trebalo je donijeti veoma mudru odluku o tome. Riješili su da izgrade prvu džamiju, ali se odmah postavio jedan problem: “Na čijoj zemlji?” Jer, svi su nudili svoju zemlju. Poslanik je našao kompromis, pa je njegova deva sjela gdje je htjela, a to je bilo rješenje gdje će se praviti prva džamija, a da se pritome niko ne naljuti. Ova odluka je oduševila i obećala visoku poziciju za islam i muslimane u Medini. Gradnjom prve džamije zakopani su i temelji prve islamske institucije iz koje će poslije izrasti i država.
Poslanik je dolaskom u Medinu zatekao različite religije, narode i plemena. Jevreji su bili veoma utjecajni, ali su bili međusobno zavađeni, pa je bilo potrebno uravnotežiti situaciju među njima. U misiji islama se moramo služiti bistrinom uma koji će znati pronaći kompromisno rješenje koje će višestruko biti u službi čovjeku i njegovom potomstvu. Prvi korak hidžre, preseljenja iz Mekke u Medinu je najteži korak, a njeni ostali koraci se protežu sve do osvojenja Mekke.
Poslanikovi ashabi su ga uporno slijedili i sa njim zajedno žudili za povratkom u svoje rodno mjesto koje su silom morali napustiti. U selima njihovim se ugnijezdila mržnja prema mušricima koji su ih proganjali, zlostavljali i mučili, a pri tome su im uništili dio života i imovinu. Imajući u vidu porijeklo, navike i običaje Arapa možemo kazati da je hidžra prihvaćena kao jedan normalan korak koji donosi bolje sutra, kao i blagostanje za kojim veoma žude. Narod koji ima navike i običaje ne bi tek tako donio odluku da krene u neizvjesnost da bi spasio i gradio novu zajednicu.
Bratimljenje muhadžira i ensarija je bila do tada neviđena pojava da se ljudi mogu tako iskreno postaviti prema onima koji su se napatili i došli u novu sredinu bez ičega svoga. S druge strane muhadžiri svoje bratimljenje pokazuju sa punim poštovanjem i respektom, a sve to argumentirajući Kur’anskom podlogom. Allah dž.š. kaže:
“Oni koji vjeruju i isele se, i bore se na Allahovom Putu i oni koji daju sklonište i pomažu oni su zbilja pravi vjernici; n jih čeka oprost i obilje plemenito.”
(El-Enfal, 8.)
Allah Uzvišeni u bratimljenju nagrađuje obje strane, a radi se o vjernicima, onda nije čudo što su jedni s drugima dijelili svoju imovinu, kuće, odjeću, zajedno su radili i ubirali plodove svoga rada, a da pri tome nisu pokazivali nezadovoljstvo. I danas su muslimani na velikom iskušenju i preživljavaju vrlo nezgodnu etapu misije islama na Dunjaluku. Ali, mi nećemo pučeni hidžrom i iskrenim nijjetom se boriti da pobijedimo zlo koje danas napada i uništava mnoge ljudske tekovine i vrijednosti.
- Život je takav da on u sebi ima svoju svrhu i namjenu. Određene pojave u životu imaju svrhu da čovjeka upozore, a neke da ga kazne za određene postupke u životu i radu. Za ovakva stanja Allah dž.š. kaže: “Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio, hvaljen Ti budi, i sačuvaj nas patnje u vatri.” (Alu Imran, 191.)
- Hidžra prvih muslimana je izgledala kao kazna, ali vjernik će odmah primijetiti da za vjerovanje i činjenje dobra Allah nagrađuje, a ne kažnjava. Oni koji ne vjeruju u Allaha žele na svaki način sankcionisati vjernike zbog njihove vjere i superiornosti u odnosu na nevjerničke skupine. Vjernici su znali da je to samo jedno iskušenje koje im je Gospodar dao da bi učvrstio njihovo vjerovanje.
- One koji su odani Allahu dž.š. danas vidimo da su razasuti po svijetu, ali su zato svugdje veoma dobri i korisni kao autentični predstavnici svoje vjere, kulture i nacije. Dospijevši u tuđinu savladali su razne jezike i originalno predstavljaju događaje i njihova stradanja. Dakle, sva iseljavanja su bila iskušenja na kojima su neki pali, a neki su savladali i položili.
- Hidžra prvih muslimana je iznjedrila najistaknutije pojave, a ogledaju se u predanosti vjeri, obostranom raspolaganju imovine, dozvoljenom kompromisu, odgovarajućem bratimljenju, traženju islamskog rješenja za određena pitanja, opraštanje grješnicima, pomirenje sa nasilnicima i progoniteljima. - Sedam ovih pojava hidžre otkrivaju tajnu uspjeha prvih muslimana, ali i današnjih muslimana u borbi za opstanak u islamu i adekvatnu poziciju islama i njihovih vrijednosti.
− Prvi muslimani su bili predani islamu pa su se tako lagahno upustili u obavljanje hidžre, preseljenje u novu sredinu, novi početak i neizvjestan povratak u Mekku.
− Naša predanost islamu će sigurno rezultirati pozitivno, jer i do sada smo predanošću islamu postigli velike rezultate. Da nas vjera nije nosila, ništa od toga ne bi danas bilo.
− Nije primjereno iznositi podatke da su muslimani najugroženiji narod u svijetu i da pored bogatstva koje im je Allah dž. š. podario ipak umiru od straha i gladi.
Nema boljih savjeta od već isprobanih, od onih koje nam nudi naš učitelj poslanik Muhammed, a.s. Omer ibn El-Hatab, r.a., je rekao: “Čuo sam Allahova Poslanika, s.a.v.s., kad kaže: Djela se vrjednuju samo prema namjerama i svakom čovjeku pripada ono što je naumio. Onaj ko se preseli Allaha i Poslanika radi, njegova hidžra jeste radi Allaha i Poslanika. Onaj ko se preseli iz jednog mjesta u drugo radi kakvog ovozemaljskog interesa ili radi žene s kojom se naumio oženiti njegova seoba je radi onog zbog čega se preselio” (Buhari, Muslim i dr.)
Hidžra nas tjera da neke stvari ostavimo, a neke da prihvatimo. Da ostavimo praznu priču, a da se prihvatimo posla. Da ostavimo naivnost, a da prihvatimo ozbiljnost naše sudbine. Da ostavimo međusobno nepovjerenje, a da prihvatimo bratsko povjerenje. Da ostavimo neznanje, a da prihvatimo znanje. Da ostavimo lažno prijateljstvo, a da prihvatimo istinsko prijateljstvo. Da ostavimo sve ono što je štetno za našu vjeru, porodicu, džemat, domovinu i Ummet, a da prihvatimo sve ono što je korisno za našu vjeru, porodicu, džemat, domovinu i Ummet.
S ovim mislima molim Allaha dž.š. da nam u Novoj hidžretskoj 1439. godini omili vjeru muhadžira i obistini bratsku ljubav ensarija.
Amin!