O umijeću prezentiranja Istine - GOVOR - KELAM

Autor: Mustafa Spahić Februar 23, 2018 0

Iako postoji najmanje 30 definicija o tome šta je to čovjek – od one da je čovjek je biće vjere (homo religiosus) do onih koje kažu da je čovjek biće instinkata, nagona, požude i strasti sa osnovnim instiktima (idom, libidom i erosom) - školska, uobičajena i najčešća definicija čovjeka koju smo u osnovnim i srednjim školama učili glasi čovjek je homo sapiens ili homo racionalis - umno, svjesno i razumno biće kojeg kao jedino biće odlikuje artikuliran govor koji je jasan, precizan i razgovijetan ili clara et distincta.

Topos, humus i etos, osnovni motiv, izvor, snaga artikularnog, jasnog, preciznog, smisaonog i razgovijetnog, razumljivog i povezivog govora kao i znanja i znanosti, prema svim religijama nalazi se u Božijoj Riječi preko koje se Bog objavljuje i obznanjuje ljudima, ali i preko koje i pomoću koje uspostavlja vezu, konekciju, komunikaciju i relaciju među ljudima. Tako se u hinduističkoj religiji sveti spisi nazivaju Vede što znači Govor i Znanje i Rig Vede što znači pjesma Govora i Znanja, a Biblija - vjeroknjiga židova i kršćana počinje riječima: „U početku bijaše riječ“, a prve riječi Kur’ana - Objave islama i Knjige muslimana glase: „Uči, čitaj, proučaji, saznaji, razabiri u ime Gospodara svoga koji stvara čovjeka od zakvačka i ugruška. Uči - Čitaj uz najplemenitijeg Gospodara koji peru poučava, onome što nije znao poučio je čovjeka.“ (Kur’an, 96,. 1-5).

Prva riječ Objave Kur’ana jeste Ikre’ - što istovremeno znači - neprestano uči, čitaj, saznaji, razaznaji, razabiri, doseži i govori Istinu. Po sadržaju, značaju, značenju i smislu najbliža riječi Ikre’ u grčkom jeziku je riječ Logos. Kroz prvu, na počasnom mjestu u Kur’anu riječ - Allah dž.š. upozorava, upućuje i savjetuje ljudski rod, posebno muslimane jer vjeruju po Kur’anu, a žive po Sunnetu na značaj učenja, čitanja, znanja, saznanja, riječi i govora.

 

Govor Istine – Božiji dar Poslanicima

Svaki Allahov poslanik i vjerovjesnik, koje je samo Allah za poslaničko-vjerovjesničku misiju odabrao i odredio nije od Allaha darovan ni nagrađen ni tenkovima, ni topovima, ni haubicama, ni avionima, ni raketama, ni puškama, ni mitraljezima, ni pištoljima, mada nikada ni jedan poslanik i vjerovjesnik nije poricao ni odricao blagodati civilizacije niti ih je pak obožavao, nego je Allah sve poslanike i vjerovjesnike podario i nagradio sa istovremeno i dunjalučkim i ahiretskim neodoljivim dragocjenostima i vrijednostima koje osvajaju najveće tvrđave i utvrđenja ljudskih srca i duše, a to su riječi i govor Istine, Upute, Dobra, Pravde, Cilja i Smisla na oba svijeta. Zato je svaki poslanik i vjerovjesnik imao pored ostalih istovjetno svojstvo i odliku Sidk - govorio je i svjedočio Istinu i bio je Sadik - promicatelj, govornik i svjedok Istine.

Allah je Jedini Izvor apsolutne Istine Hakka - „Hakk - Istina od Gospodara tvoga dolazi, zato nikako ne budi od onih koji sumnjaju.“ (Kur’an, 2:147.). „Allah je Taj koji je nebesa i Zemlju mudro na temelju Hakka- Istine stvorio: čim On za nešto kaže Budi!- ono biva, riječ njegova je Istina.“ (Kur’an, 6:73). Riječ Hakk ima nekoliko osnovnih značenja: a) to je jedno od 99 Allahovih imena, b) Hakk je naziv za Istinu, c) sadržaj svake Allahove Objave je Hakk - Istina, d) Hakk je naziv za osnovnu i najvišu normu u islamu koja je izvor i mjera svih drugih normi, e) Hakk je naziv za pravo. Na temelju Hakka - Istine Allah bodri, ohrabruje i poziva ljude na istinit, iskren, jasan, tačan, precizan, razgovijetan, mudar i lijep govor: „Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer - lijepa riječ je kao lijepo drvo, korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu. Ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi - a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili. Allah će vjernike postojanom riječju učvrstiti na Ovom i na Onom svijetu, a nevjernike će u zabludi ostaviti: Allah radi što hoće.“ (Kur’an, 14:24,25 i 27). Ta Allahova riječ ima neizmjerljivu, nezamjenljivu i neizbrisivu vrijednost. Ona je iznutra Istina i Pravda, a izvana Dobrota i Ljepota: „Riječi Gosodara tvoga su zaokruženje i vrhunac Istine i Pravde. Njegove riječi su neizmjenljive, neprocjenljive i nezamjenljiv i On sve čuje i sve zna.“ (Kur’an, 6:115).

Retorika – oruđe Istine

U okviru mudrog, iskrenog, tačnog, jasnog, razgovjetnog i suvislog govora Poslanik je direktan, jasan i izričit, „Kul-il-Hakka ve lev kane-murren - Govori, kazuj i prenosi Istinu, makar ona bila i gorka.“ Zato se i kaže - red u govoru iznutra jeste – Istina, a red u govoru izvana jeste retorika. Retoričko umijeće sastoji se u volji i sposobnosti uočavanja onog bitnog i primarnog svojstva kojim se može uvjeriti, a što u sebi krije svaki predmet ili pojava. To je afirmativna sposobnost da se otkrije upravo ono što se u svakom predmetu po sebi može uvjeriti. To znači da govorničko umijeće treba na zbilji, na stvarnosti, na temelju Istine, Pravde, Dobra i Ljepote izgrađivati svoju snagu. Ono će biti onim što treba biti tek onda, ako se bude trudilo oko toga da u stvarima i pojavama otkrivamo ono po čemu one istinski uvjeravaju. Aristotel u umno - voljnoj kao i osjećajnoj strukturi čovjeka, u okviru vremena, prostora, zbilje, stvarnosti i realnosti otkriva temeljne oslonce govorničkog uvjeravanja. Pri tome ne zaboravlja ni samu ljepotu govora, stil, jezični izričaj, pa i nastojanje da se samim načinom izazove određeni afirmativni dojam. Otkrivati, uistinu, što se u svakom pojedinom slučaju može spoznati, to ne spada ni u jednu drugu disciplinu i vještinu. Kao bitno pred očima retorika traga šta svaka stvar ima po sebi i u sebi uvjerljivo, dati to i prezentirati u govoru, koji uvjerava i pridobiva ljude, a to je nemoguće na ispravan način bez Istine. Na pologu Aristotelovog učenja Ciceron je dao svoju definiciju retorike za koju kaže da je umjetnost, umijeće, vještina usmenog govora, izražavanja i sposobnost izvođenja nečega prema sigurnim i poznatim pravilima. Retorici je cilj dobro, korisno i funkcionalno djelo što ga treba izvesti. Govornik želi i teži slušaoce da potakne na neko vanjsko sevabli i hairli djelo, a ne da govori, vazi ili drži predavanje u kome dokazuje da to zna raditi, dok mu je znanje i unutrašnje raspoloženje što ga izaziva, tek sredstvo za postignuće tog glavnog cilja. Svrhu, nakanu, namjeru, smisao i cilj pravog, sadržajnog, iskrenog i smislenog cilja govora definira Muhammed, a.s.: „Ko vjeruje u Allaha i u Ahiret, neka čini sve najbolje komšijama, ko vjeruje u Allaha i Ahiret neka počasti musafire, ko vjeruje u Allaha i Ahiret neka ne sjedi za sofrom na kojoj se služi i pije alkohol i ko vjeruje u Allaha i Ahiret neka govori ono što je dobro i korisno ili neka šuti.“ (I.P.H., 1713).

S pravom se kaže - samo je Istina lijepa, a stvarnost, ma koliko bila velika i raznolika, zato što je prolazna, samo je korisna. Najveću odliku, vrijednost i nagradu govoru koji počiva na istini, iskrenosti, pravdi, a koji je kazan na lijep, primjeren, mudar i poučan, dariva Allah dž.š.: „Ako neko želi veličinu, čast i ugled, pa u Allaha je sva veličina! K Njemu se dižu lijepe riječi i dobro djelo On prima.“ (Kur’an, 37:10).

Zar ima veće časti, odlike, ohrabrenja i motivacije za mudar, istinit, iskren, jasan, razgovijetan, smislen i poučan govor od Istine da je govor Istine sadržaj svake Objave i da je taj govor ukras i najviša vrijednost svakog poslanika i vjerovjesnika. Na kraju, svako plemenito djelo učinjeno u ime Allaha, na korist ljudi i svaku iskrenu riječ Allah prima i nagrađuje.00Slicica zelim Print

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija