Kako razumjeti ajet: „A ako nema dvojice muškaraca, onda jednog muškarca i dvije žene“

Allahov cilj je bio da zaštiti tu ženu. Istodobno je bio cilj da se posreduje i omogući pravednost, da se ostvari pravda kroz svjedočenje druge žene pri sklapanju ugovora. Stoga je Allah tražio da pri ugovaranju budu prisutne dvije žene, ne bi li druga intervenirala u vanrednoj situaciji, ako bi prva žena eventualno bila primorana da krije istinu. U tom bi slučaju drugi svjedok, žena, svojim svjedočenjem zaštitila pravdu i spriječila materijalnu štetu.

Svjedočenje (šehadet) i lažno svjedočenje (šehadetu-z-zur), su veoma bitne činjenice koje pozitivno i negativno utječu na širenje pravde ili nepravde u društvu. Šehadet/svjedočenje zahtijeva ozbiljnost i odgovornost, a šehadetu-z-zur ima oštre posljedice i na Ovom i na Drugom svijetu. Allah je u 30. ajetu sure El-Hadždž, u istu ravan stavio obožavanje kumira i lažni govor i lažno svjedočenje, pa kaže: „I klonite se kumira poganih i klonite se lažnog govora!“, dok u 72. ajetu sure El-Furkan, robove Milostivog opisuje, pored ostalog, kao one „koji ne svjedoče lažno!“Zato je Kur‘an tematizirao oba pojma.
U Kur‘anu nalazimo na dvadeset mjesta odredbe o svjedočenju. Samo na jednom mjestu u Kur‘anu se zahtijevaju dvije žene kao svjedokinje, kako bi njihovo svjedočenje bilo u pravnom smislu ravno svjedočenju jednog muškog svjedoka. Ovaj zahtjev se odnosi na finansijsko-dužničko pravo. To je najduži ajet u Kur‘anu, 282. ajet sure El-Bekare, koji tematizira zaduživanje i koji je poznat kao „dužnički ajet“, i koji glasi: „O vjernici, zapišite kada jedan od drugog pozajmljujete do određenoga roka. I neka jedan pisar između vas to vjerno zapiše i neka se pisar ne uzdržava da napiše, ta Allah ga je poučio; neka on piše. A dužnik neka mu u pero kazuje i neka se boji Allaha, Gospodara svoga, i neka ne umanji ništa od toga. A ako je dužnik rasipnik ili slab, ili ako nije u stanju u pero kazivati, onda neka kazuje njegov staratelj, i to vjerno. I navedite dva svjedoka, dva muškarca vaša, a ako nema dvojice muškaraca, onda jednog muškarca i dvije žene, koje prihvaćate kao svjedoke. Ako jedna od njih dvije zaboravi – zastrani, neka je druga podsjeti. Svjedoci se trebaju na svaki poziv odazivati. I neka vam ne bude mrsko da dug utanačite pismeno, bio mali ili veliki, s naznakom roka vraćanja. To vam je kod Allaha ispravnije i prilikom svjedočenja, i da ne sumnjate – bolje. Ali, ako je riječ o robi koju iz ruke u ruku obrćete, onda nećete zgriješiti ako to zapišete. Navedite svjedoke i kada kupoprodajne ugovore zaključujete i neka ne bude oštećen ni pisar, ni svjedok. A ako to ne učinite, onda ste zgriješili. I bojte se Allaha – Allah vas uči, i Allah sve zna“.
Kao što je vidljivo iz ovog kur‘anskog ajeta „ovo pitanje se odnosi na očuvanje prava, odnosno sprječavanje moguće štete“. (Salih Akdemir, Tarih boyunca ve Kur‘an-i Kerimde Kadin, Islami Araştirmalar, 1989, 4, str. 254.)

Postojeća tumačenja i obrazloženja

Svjedočenje dviju žena umjesto jednog muškarca u ovom imovinskom odnosu obrazloženo je riječima kao pogled na ženu u društvu u kojem je vladao patrijarhalni sistem, gdje žena nije imala pravo slobodno djelovati u društvu i bila materijalno zavisna od muškarca. Neki savremeni komentatori Kur‘ana žele opravdati to da iskaz jednog muškarca vrijedi dvostruko više od iskaza jedne žene, tezom da žene u to vrijeme, uz izuzetke, nisu imale pristup centrima u kojima se trgovalo robom i novcem. Pošto žene nisu imale znanja u finansijskim poslovima, a dužničko pravo spada u ovu oblast, u Kur‘anu se traži svjedočenje jednog muškarca ili dvije žene prilikom sklapanja dužničkih ugovora. U pozadini ovoga stoji briga da neko ko se ne razumije u finansijsko poslovanje, lakše može zaboraviti ili neprecizno izložiti odredbe jednog takvog ugovora. To je tumačenje racionalista. Tradicionalisti pak tumače da je uzrok toga navodna „umna manjkavost“ žene. Svoje tumačenje baziraju i na navodnoj predaji koju vezuju za Poslanika, a.s: „Žene su manjkave pameti i vjere“, tako da jedan muškarac vrijedi, zbog njegovog uma, kao dvije žene. Odnosno, vrijednost jednog muškarca mogu tek dvije žene postići. Muhammed Ammare komentirajući ovu predaju konstatira da je osnovni razlog nastanka ovakvih i sličnih predaja činjenica da je ovakvo viđenje žene naslijeđena praksa iz džahilijetskog perioda, vezana za predislamske običaje i tradiciju, od koje je islam donio sveopće oslobođenje. Vidi: Muhammed Ammare, Et-Tahrir el-islamijj llimera`h, Dar aš-šuruq, Kairo, 2002, str. 92. Pogledaj i Kasim Emin, Tahrir el-mer´eh, str. 27.
Nijedna strana nema adekvatni argument zašto se zahtijeva vrijednosna razlika u svjedočenju: jedan muškarac za dvije žene. Oni koji tvrde da je sklonost žene zaboravu zbog nedostatka uma ili bilo kojeg od loših svojstava koje se pokušava biološki pripisati ženi, suprotstavljaju se Allahu, koji je jednako obdario ili počastio i muškarce i žene razumom. Principijelno, kategorički ili iskustveno, žena nije manjeg uma od muškarca. Danas je naučno potvrđeno da se fiziološki ne razlikuje mozak i um žene od muškarca, i da su njihovi kapaciteti zaključivanja i pamćenja podjednaki.

Kontraargumentacija postojećim tumačenjima Ibrahima Sarmişa

Suprotstavljajući se onima koji tvrde da je traženje dviju žena u zamjenu za jednog muškarca u svjedočenju, uzrok da žene nisu bile tada involvirane u trgovačko-finansijskim aktivnostima, i suprotstavljajući se, također, onima koji tvrde da je tome razlog u manjkavosti ženskog uma, Ibrahim Sarmiš ima veoma zapaženu argumentaciju i interpretaciju. Parafraziram: Izraz u ajetu: „fe tuzekkira ihdahumel uhra – ako jedna od njih dvije zaboravi/zastrani/zaluta, tedille–neka je druga podsjeti“, ne znači da je žena zaboravila, zalutala ili zastranila. Taj izraz znači da žene, jedna drugu trebaju spriječiti od devijacije ili od zastranjivanja, zaboravljanja, ili da jedna drugu trebaju ispraviti. Razlog zbog čega je u pravničkoj praksi muslimana traženo svjedočenje dviju žena, uzrokovan je i u vezi je sa historijsko-društvenim položajem žene u društvu. Uz rijetke izuzetke - muškarci su u ljudskoj povijesti dominirali u društvu. Patrijarhalnom i ratničkom tradicijom oni su nametnuli svoje gospodarenje nad ženom: muškarci su držali žene pod kontrolom i prisiljavali ih da ostvaruju njihov interes. Takav nasilni odnos muškarca prema ženi je i danas prisutan u islamskim zemljama, u kojima je žena prinuđena da djeluje onako kako muškarac dirigira. Tu je žena izložena pritisku i prijetnjama. U pravničkoj praksi, žene, u nekim od ovih zemalja, moraju lažno svjedočiti u korist muškarca. U slučaju da ne svjedoči u njegovu korist, on joj prijeti da će joj uništiti porodicu, oteti djecu ili je ubiti. Činjenica je da je žena psihološki osjetljivija, sociološki više vezana za djecu i za muža. Posljedica ove vezanosti jeste to da je žena primorana trpjeti nasilje muškarca. Iz psiholoških razloga, osjetljivosti žene, njene privrženosti djeci i braku, moguće je da ona prihvati lažno svjedočenje iz straha od muževe torture. U ovoj situaciji, može se razumjeti zašto je Allah tražio dvije žene u svjedočenju pri sklapanju ugovora. Allahov cilj je bio da zaštiti tu ženu. Istodobno je bio cilj da se posreduje i omogući pravednost, da se ostvari pravda kroz svjedočenje druge žene pri sklapanju ugovora. Stoga je Allah tražio da pri ugovaranju budu prisutne dvije žene, ne bi li druga intervenirala u vanrednoj situaciji, ako bi prva žena eventualno bila primorana da krije istinu. U tom bi slučaju drugi svjedok, žena, svojim svjedočenjem zaštitila pravdu i spriječila materijalnu štetu. Dakle, svjedočenje druge žene, nije radi toga što je žena manjkovog uma ili zato što je eventualno zaboravnija od muškarca ili zato što nema iskustvo u finansijama i trgovini. To svjedočenje dviju žena predviđeno je u slučaju ako jedna bude morala, pod pritiskom i torturom muškaraca, krivo (lažno) svjedočiti uslijed prethodno navedene prijetnje. U tom slučaju uzima se za svjedoka još jedna žena, kako bi (pred sudijom) prvu popravila, korigirala, upozorila i na istinitost podsjetila. Dakle, krajnji cilj svjedočenja druge žene je u sprječavanju moguće nepravde. Svi drugi argumenti – poput navodne nesposobnosti žene u trgovini, manjkavosti uma žene ili nedostatka vjere, protivni su učenjima Kur‘ana. (Ibrahim Sarmiş, Rivayet Kültürü ve Olumsuz Kadin Algisi, Düsün, Istanbul 2013, str. 149. –150.)

Cilj je da se objektivnim svjedočenjem istine uspostavi pravda

Uz navedenu kritičku analizu, uslijed uslova i okolnosti u kojima danas živimo, legitimno je postaviti ovo pitanje: možemo li u vremenu u kojem živimo, smatrati da je vrijednosno–pravno jednako svjedočenje obrazovane žene, jedne businnes women s uspješnim trgovačkim iskustvom sa svjedočenjem zemljoradnika koji nema obrazovnu kvalifikaciju? Ukoliko se radi o obrazovanoj i odgojenoj ženi, njeno svjedočenje i u ekonomskim pitanjima pri sklapanju pravničkih ugovora je potpuno ravnopravno svjedočenju jednog obrazovanog muškarca. Pri ovoj usporedbi bitno je markirati da je u muslimanskoj pravničkoj praksi postojalo svjedočenje dviju obrazovanih i moralno odgovornih, poštenih muslimanki bez prisustva i bez svjedočenja muškarca. Cilj islama je bio i ostaje do danas isti: da se objektivnim svjedočenjem istine uspostavi pravda. Islam, dakle nema ništa protiv toga da svjedočenje jedne žene bude jednako, pravno vrijednosno priznato kao i svjedočenje jednog muškarca. Na ovo upućuje tekst ajeta kada kaže: „koje prihvaćate kao svjedoke.“ (mimmen terdavne mineš-šuheda)
Ako općenito i objektivno analiziramo kompletan ovaj ajet dolazimo do jedne predstave koja se sastoji od dvaju elemenata:
1. Ajet je objavljen s ciljem uređivanja institucije svjedočenja. Ajet ne znači naređenje nego samo preporuku, odnosno prijedlog i sugestiju.
2. Ajet potencira važnost moralnog kredibiliteta potpisnika ugovora, odnosno svjedoka ugovora. (Hidayet Sefkatli Tuksal, Kadin Karsiti Söylemin Islam Gelenegindeki Izdüsümleri, Kitabiyat, Ankara 2000, str. 137.)
Pisano bilježenje ugovora, „fe-l-jektub/neka napiše!“, ne mora značiti da je pisano sastavljanje ugovora obavezno, jer se ugovor može sklopiti i usmeno. Pisana je forma samo preporuka. Ali to je i podsticaj na pisanu vrstu ugovora, daleko prije modernog načina takvoga ugovaranja. Uputa, da pri sklapanju ugovora dvije žene budu svjedoci, je preporuka, a ne obaveza. Ukoliko je zainteresirani subjekt zadovoljan da u nekom predmetu svjedoči određena žena – pouzdana u smislu svojih sposobnosti i kapaciteta, na to ugovarač ima pravo. Tome ne postoji šerijatskopravna zapreka, pošto se, uostalom, radi o potvrdi prava na neku stvar, a ne o činu koji je sam sebi svrha. Međutim, kada dođe do konkretnog ugovaranja, pravnim sredstvima državnog aparata, ugovarači i njihovi svjedoci moraju biti registrirani. Jer, svjedočenje nije samo sebi cilj, ono je čin potvrde i pravne ovjere kojim nastaju obaveze, prava ili sankcije među dogovaračima i njihovim svjedocima. Svjedočenje je potvrda određenih pravničkih radnji radi postizanja određenog cilja. Nadalje, svjedočenje je potvrda kojom se žele sačuvati prava i obaveze u činjenicama ugovora.

Dokazivanje posredstvom svjedočenja propisuje uvjete za svjedoka u smislu njegovih karakteristika: punoljetstvo, umna zrelost, zdravlje, sposobnost čula (vida i sluha) korištenih tokom svjedočenja, lično prisustvo prilikom svjedočenja, posjedovanje specijalnih znanja i iskustva svjedoka, ukoliko to predmet svjedočenja zahtijeva. Zatim, potpuna uvjerenost svjedoka u sadržaj svjedočenja, uz uslov da svjedok nije ranije sumnjičen za nepravičnost i naposlijetku, pravilno i precizno svjedočenje. Ova svojstva i uslovi za ispravno svjedočenje su neovisna o spolu, jer su ta svojstva i sposobnosti, kao i uvjeti svjedočenja, jednaki kod muškaraca i kod žena. Žena i muškarac su pred zakonom ravnopravni u smislu svojih prava i obaveza u svjedočenju. Tako je i svjedočenje žene kao i svjedočenje muškarca jednako važeće, potpuno ravnopravno. Također, to potvrđuju potpisani ugovori i svjedočenja u pravnoj praksi. Analogno tome, sa polazišta da je žena pripadnik ljudske vrste isto kao i muškarac, Kur‘an je knjiga koja uvažava ljudsku stvarnost u pravnom diskursu. U generalnom pravnom smislu se muškarac i žena ne razlikuju, osim kada spolna različitost to zahtijeva i ono što iz toga nastaje kao rezultat životnih i društvenih uloga.
Svjedočenje jednog muškarca u usporedbi sa svjedočenjem dviju žena u finansijskim ugovorima se ne odnosi na svjedočenje žene uopće. Radi se naime o specifičnom pravničkom odnosu i o kvalifikaciji ženske posebnosti. One posebnosti koju žena stječe odgojem i zasebnošću njena senzibiliteta, kada je posrijedi žena kao svjedok. Stoga je pogrešno ovaj propis protezati i na ostale vrste svjedočenja žene. U Kur‘anu, pored svjedočenja u domenu ili u temi dugova, ima još dvadeset pravnih oblasti u kojima se traži svjedočenje. U ostalim domenima svjedočenja, Kur‘an ne pravi razliku između žene i muškarca. Smatram da stav nekih islamskih učenjaka da se, prilikom vjenčanja, zahtijeva svjedočenje dviju žena, koje je, navodno, jednako svjedočenju jednog muškarca, predstavlja nedopustivo samovoljno i netačno tumačenje jedne trgovinsko-pravne odredbe.
Ne postoji ni jedan ajet u Kur’anu niti ijedan hadis poslanika Muhammeda, s.a.v.s, u kojem se, tokom sklapanja vjenčanja, „traži prisustva dva muškarca ili jedan muškarac i dvije žene“. Ono što postoji u predajima od Poslanika, a.s., u vezi svjedočenja tokom vjenčanja, je sljedeći hadis koji prenosi Aiša, r.a..: „Nema sklapanje braka bez prisutva dva pravedna svjedoka (šahidejj adl)“ (Ibn Hibban, Bejheki i Albani). Kao što se vidi iz navedenog, kriterij koji je postavljen Božijom vjerom je pravednost. Diskriminirajući i dvoaršinski stavovi i mišljenja, koji se kose sa principom pravednosti, su ljudski proizvodi.