Uvod u našu temu su riječi Uzvišenoga iz sure Sad, 45. ajet, a koje ukazuju na važnost sagledavanja i uviđanja posredstvom planiranja kada se kaže: “Sjeti se robova Naših, Ibrahima, Ishaka i Ja’kuba, sve u vjeri čvrstih i dalekovidnih. Razumijevajući samu bit ovoga ajeta možemo kazati kako je njihova vjera i dalekovidnost rezultirala uspjehom na njihovu ovodunjalučkome proputovanju bez obzira na svekolika iskušenja i izazove. Na tragu ovih kur’anskih riječi je i predanje u kome se kaže: “Planiranje je najveća sposobnost uma”.

Strategijski menadžment i pseudostrategije

Kada insan odnosno jedan narod dođe sebi, on krene od sebe, pa samim tim to bude razlogom da se probudi/razbudi i u kulturnom, političkom, a nadasve duhovnom smislu. Strategijski menadžment koji se danas izučava i naučava na svim velikim univerzitetima svijeta, kao nešto bez čega je teško zamisliti postojanje i opstojanje jedne ozbiljne savremene korporacije, organizacije ili zajednice, jeste ono što je Poslanik, s.a.v.s., u svakom svom dahu, izrijeku i pokretu iskazivao i pokazivao. To je mogućnost da pojedinac ili zajednica na temelju iskustava i znanja očekuje mogući scenarij određene pojave ili procesa te u tom smislu proaktivno djeluje. On, voljeni Poslanik, s.a.v., je konstantno i dubinski razmišljao, promišljao, planirao i takvo što preporučivao. Toliko je izvrsnih primjera iz života Božijega Miljenika, a koji pokazuju važnost strategijskoga planiranja i odnošenja prema životnim prilikama. Takav jedan primjer jeste njegovo prinudno putovanje iz Mekke u Medinu kada on u dogovoru sa nekolicinom ashaba Aliju, r.a., ostavlja u postelji, a sa Ebu Bekrom ide put Medine. On je planirajući izabrao idolopoklonika Urejkita zbog njegove sposobnosti da ih vodi i predvodi. Također, mi u kur’anskome sadržaju nailazimo na primjer Jusufa, a.s., Nuha, a.s., Davuda, a.s., Sulejmana, a.s., i svih drugih odabranika.

Ko nam to brani da imamo strategije koje će nas usmjeravati, za razliku od ad hoc odnosno horukpseudostrategija koje nas odvode od suštine problema i zadaju nam još više dilema u odnosu na ono što kao narod potrebujemo... Brani nam naše mišljenje koje se pretočilo u kolektivnu fatamorganu/umišljanje da će tamo neko, u ime nas i za nas, riješiti sve naše dileme i probleme.

Poslanik, s.a.v.s., nas jasno podsjeća na našu obavezu prema zajednici kojoj pripadamo kada kaže: „Onaj ko se ne brine o stanju muslimana, taj joj i ne pripada“.  U razumijevanju ovog hadisa lijepo se podsjetiti na činjenicu kako kur’anski tekst tek dva puta spominje riječ musliman u jednini, a čak 40 puta u množini. Takvo što pretenduje da istakne važnost dogovornosti koju svaki pojedinac ima prema zajednici kojoj pripada. Mi kao muslimani, naročito u Bosni,  ne možemo biti imuni na ono što se dešava našim sunarodnicima, a posebno ne prema onima koji žive u našim bosanskim čaršijama koje su doživjele i urbicid i genocid. No, pokušajmo, vakat je, posve racionalno i trezveno sagledati ono što nam se događa – imajući svakako pojam o vremenu i okruženju u kome živimo. Krenimo redom.  Najprije, pojedinac ali i jedan narod koji uvijek i samo, u pogledu vlastitoga stanja, traži i vidi krivicu kod drugoga pa makar taj drugi bio i zločinac i nasilnik dobro i potpuno ne vidi cijelu sliku koja je prednjim. Ne mogu nama uvijek, i jedino, biti za sve naše neuspjehe i propuste drugi krivi pa makar oni bili i najveći zulumćari ovoga svijeta. Drugo, ko to nama muslimanima u Bosni, osim samih muslimana, u ovovremenitosti zabranjuje da strategijski razmišljamo i tim prije planiramo. Ko nam to brani da gradimo vlastitu viziju našega budućega djelovanja u interesu sveopćega dobra. Ko nam to brani da imamo strategije koje će nas usmjeravati, za razliku od ad hoc odnosno horukpseudostrategija koje nas odvode od suštine problema i zadaju nam još više dilema u odnosu na ono što kao narod potrebujemo.

Učimo li, barem, na greškama

Da, reći će taj umni čovjek, koji se u odnosu na zbiljnost probudio, brani nam naša uspavanost, umišljenost naša neažurnost, neinventivnost, intelektualna, politička i duhovna zapuštenost. Brani nam naša neuviđajnost da tamo gdje nam trebaju najodgovorniji, najsposobniji izaberemo i, konstantno, izabiremo tek prosječne. Da, nastavit će umni čovjek, brani nam naše mišljenje koje se pretočilo u kolektivnu fatamorganu/umišljanje da će tamo neko, u ime nas i za nas, riješiti sve naše dileme i probleme. Ne, neće, čestita braćo, zasigurno, niko tamo za nas uraditi ono što mi sami trebamo.

Nama je kao narodu, već odavno, potrebna strategija koja u sebi integriše i kulturološku, društvenu ali posebno duhovnu komponentu kako bismo bili u stanju, već jednom, da se zagledamo/pogledamo – probudimo u odnosu na vlastitost, zajednicu kojoj pripadamo i naravno u odnosu prema našem Gospodaru. Nadamo se da barem učimo na greškama, u nedostatku ozbiljnoga strateškoga planiranja, u odnosno na ono što neminovno dolazi. Nadamo se da je došao vakat da svi shvatimo da ćemo teško opstati i ovdje, bez obzira koliko to svojim zvali, postati važan faktor sve dok odgovorna mjesta ne prepustimo najkompetentnijim, najpouzdanijim, najodanijim. Trebali bismo znati, a posebno oni koji nose i snose odgovornost za ovaj narod kako je jedno rukovoditi, a posve drugo voditi. Prvo se uči na poslovnim školama, univerzitetima, fakultetima, a s drugim se insan rađa. Prvo mogu dostići i postići i poltroni, ulizice i nekompetentni dočim drugo mogu samo nadareni i spremni na odricanje i svojevrsnu žrtvu.

Sve što nam se događa je, uveliko, s našim planiranjem odnosno neplaniranjem. U tom smislu je mudrost koja kaže da one organizacije, zajednice koje ne planiraju zapravo planiraju neuspjeh.