50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Neispravno razumijevanje hadisa: OPIS, a ne PROPIS

Autor: Fadil Maljoki Septembar 02, 2021 0

Ako pogrešno pozicioniran zarez može ubiti čovjeka, zašto zapostavljanje male pauze prilikom govora ili intonacija ne bi u potpunosti moglo izvitoperiti značenje izgovorenog?!/ Neispravno razumijevanje hadisa uzrokuje upravo pretpostavka da hadise treba tumačiti kao što se tumači pravni akt

Nauka tumačenja hadisa u svom fokusu ima nekoliko pitanja, a jedno od najbitnijih je karakter Poslanikove, s.a.v.s., zaostavštine s aspekta njene normativnosti/zakonodavnosti. Naime, prilikom analize hadisa postavlja se pitanje da li ono što je Poslanik, s.a.v.s., rekao odnosno uradio ima obavezujući karakter, ili se, pak, radi o aspektima sunneta koji nemaju normativni karakter. Shodno ovom kriteriju, možemo razlikovati sunnet univerzalne normativnosti, sunnet ograničene normativnosti (sunnet koji je obavezujući za specifična mjesta, vrijeme, osobe, situacije...), nenormativni sunnet, i ono što je specifično za Poslanika, s.a.v.s.

Jedan od vrlo važnih aspekata nenormativnog sunneta jesu deskriptivni iskazi, iskazi čiji je cilj da konstatiraju činjenično stanje, a ne da ustanovljavaju vjerske norme. Neprepoznavanje ovakvih iskaza posebno, i različitih aspekata Poslanikove, s.a.v.s., zaostavštine u odnosu na normativnost općenito, kroz historiju islama dovodilo je do pogrešnih tumačenja i bespotrebnih kontroverzi vezanih za tumačenje hadisa. Glavni razlog ovakvoj vrsti (pogrešnih i neosviještenih) tumačenja leži u nedovoljnoj svijesti o različitim dimenzijama Poslanikove, s.a.v.s., ličnosti i/ili prenaglašavanju njegove poslaničke/zakonodavne uloge. Kazano, svakako, ne podrazumijeva nikakvo relativiziranje Poslanikove, s.a.v.s., zaostavštine i ne dovodi se u vezu s nastojanjima da se ona historicizira ili reducira. Naprotiv, riječ je o afirmiranju njene raznovrsnosti koju sam Kurʼan i Poslanik, s.a.v.s., vjerno podcrtavaju. O samo jednom aspektu te raznovrsnosti i nenormativnog sunneta, naime deskriptivnim iskazima, bit će riječi u nastavku ovog članka.

Šta su deskriptivni iskazi?

Deskriptivni iskazi jesu iskazi kojima se konstatira činjenjično stanje (shodno nečijem mišljenju). Njihov cilj nije da propisuju i sugeriraju šta treba, već da ukažu na to šta jeste. Na jezičkoj ravni, ovim iskazima  je svojstveno da sadrže kopulu od glagola biti (koja se u arapskom jeziku izostavlja) i drugih glagola koji ukazuju na egzistenciju i kauzalnost. S druge strane, preskriptivne/propisujuće iskaze karakterizira upotreba kopule modalnih glagola s deontičkim značenjem, kao što su trebati i morati, ili jezičkih jedinica koje imaju isti smisao. Tipični primjeri za deskriptivne iskaze jesu: Predsjednik Hrvatske sutra dolazi u zvaničnu posjetu Bosni i Hercegovini, i: Zemlja je okrugla. S druge strane, reprezentativni primjeri preskriptivnih iskaza jesu: Traženje znanje je obaveza svakog muslimana, i: Trebate paziti svoje roditelje dok su živi. Budući da preskriptivni iskazi nemaju uvijek gramatički oblik kojim se izražava obaveza da se nešto čini ili ne čini, potrebno je u obzir uzeti druge indicije kako bi se odredilo da li je određeni iskaz opisujući ili propisujući. Ilustracije radi, iskaz: Vjernici su dobri ljudi, može značiti da muslimani trebaju biti dobri ljudi, ali može značiti i da onaj od koga je potekao taj iskaz, na osnovu svog iskustva, smatra da vjernici jesu dobri ljudi. 

Preneseno na plan tumačenje hadisa, kako bismo odredili da li Poslanik, s.a.v.s., govori o činjenjičnom stanju ili propisuje (dozvoljava, naređuje, zabranjuje, preporučuje...), potrebno je, pored striktnih jezičkih obrazaca, uzeti u obzir druge indicije, kao što su Kurʼan, drugi hadisi koji govore o istoj temi, opći principi, tema hadisa, (ekstralingvistički) kontekst i stavovi i praksa ashaba i/ili prvih generacija muslimana. Kada je u pitanju naslovljena tema, posebno su bitne dvije indicije, a to su tema hadisa i društveno-kulturni kontekst Poslanikovog, s.a.v.s., vremena. Prva indicija podrazumijeva da su svi hadisi o kojima Poslanik, s.a.v.s., govori o pitanjima koja spadaju u djelokrug njegove poslaničke misije, bez obzira da li su na gramatičkoj ravni iskazani deskriptivno ili preskriptivno, preskriptivni. Takvi su hadisi koji govore o vjerovanju, moralu, tumačenju Kurʼana, moralnim vrijednostima i tome sl. Društveno-kulturni kontekst je u kontekstu naše teme bitan zbog toga što nam otkriva da li je ono o čemu je Poslanik, s.a.v.s., govorio bila realnost vremena u kojem je živio. U nastavku ćemo s dva hadisa ilustrirati značaj pravljenja distinkcije između deskriptivnih i preskriptivnih iskaza u tumačenju Poslaničke zaostavštine. 

Da li vođe jesu iz plemena Kurejš ili trebaju biti iz plemena Kurejš?

U nekoliko hadisa se govori o tome da su vođe iz plemena Kurejš. U jednom od njih stoji: „Ljudi slijede Kurejšije. Muslimani slijede Kurejšije muslimane, a nemuslimani Kurejšije nemuslimane“ (El-Buhārī, 3495). Shodno drugom hadisu, Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Ljudi slijede Kurejšije u dobru i zlu“ (Muslim, 1819). U trećem hadisu stoji: „Vlast će pripadati Kurejšijama sve dok ostanu od njih barem dva čovjeka“ (El-Buhārī, 3495).

Islamska interpretativna tradicija je ove hadise uzimala kao argumente da halifa treba biti iz plemena Kurejš. U prvih nekoliko stoljeća razvoja sunijskog islama rijetka su bila mišljenja da pripadnost plemenu Kurejš nije uvjet za halifu. Ako apstrahiramo spomenute hadise, nikakvo drugo (teološko i racionalno) obrazloženje takvog stava nije dato. Tek nakon što je vlast prešla u ruke ne-Arapa javljaju su stavovi da vjera ne propisuje da halifa bude iz plemena Kurejš i da je Poslanikov, s.a.v.s., stav bio uvjetovan specifičnim okolnostima, naime time što su druga plemena pristajala da vođe budu iz plemena Kurejš, čime se stvarala jaka ʻaṣsabiyyah odnosno socijalna kohezija (Ibn Haldun, Mukaddimah, 1/325-326).

Međutim, da li u citiranim i još nekim drugim hadisima Poslanik, s.a.v.s., uopšte bilo šta propisuje? Da Poslanik, s.a.v.s., u ovim hadisima ili barem nekim od njih govori deskriptivno prepoznali su neki učenjaci, pa tako, naprimjer, Ibn el-Esīr el-Džezerī, tumačeći hadis: „Vođe su iz plemena Kurejš. Dobročinitelji iz ovog plemena su vođe dobročinitelja, a grešnici iz ovog plemena su vođe grešnika...“ (El-Hākim en-Nejsābūrī, El-Mustedrek, br. 7054), kaže da u njemu Poslanik, s.a.v.s., govori o činjeničnom stanju, a ne ustanovljava propis (Ibn el-Esīr el-Džezerī, An-Nihāyatu fī garībi l-ḥadīti wa l-atar, 1/116). 

Āiša se žestoko usprotivila kada je čula da ashabi govore da će namaz prekinuti pas, magarac i žena, rekavši: „Zar ste nas izjednačili s paščadi?

 Bez namjere da detaljno analiziramo sve indicije koje ukazuje da je Poslanik, s.a.v.s., u ovom hadisu samo konstatirao činjenjično stanje i stavove učenjaka, što je tema za opširniju studiju, u nastavku ćemo navesti samo nekoliko jasnih pokazatelja da su hadisi koji govore o vođstvu Kurejšija iskazani na deskriptivan način: a) Kurʼan govori o tome da se odgovorne funkcije dodijeljuju onima koji su ih dostojni i vjernike instruira da se o svojim javnim poslovima dogovaraju; b) brojni hadisi afirmiraju ravnopravnost ljudi, osuđuju razmetanje porijeklom, instruiraju da odgovorne funkcije treba davati shodno kompetencijama i javnom interesu, sugeriraju da se nadređenima treba pokoravati, bez obzira na to ko su oni i tome sl.; c) sām Poslanik, s.a.v.s., je odgovorne funkcije davao ne-Kurejšijama, pa je tako, naprimjer, u Bici na Muʼti za zapovjednike odredio Zejda b. Harise i ʻAbdullaha b. Revvāhu, koji ne pripadaju plemenu Kurejš; d) neposredni jezički kontekst nekih od ovih hadisa jasno ukazuje da se Poslanik, s.a.v.s., izjašnjava deskriptivno. Naime, on govori o tome da nevjernici slijede nevjernike ovog plemena i da ljudi Kurejšije slijede i u zlu, pa je apsurdno tvrditi da bi Poslanik, s.a.v.s., stavljao u obavezu slijeđenja nekoga u zlu; e) ashabi nisu smatrali da vjera propisuje da halifa mora biti iz plemena Kurejš. To se, pored ostalog, može argumentirati i činjenicom da su ensarije htjele da halifa bude iz njihovih redova nakon smrti Poslanika, s.a.v.s., te iskazima ashaba. Tako se, naprimjer, od Omera prenosi da je rekao: „Da sam na samrti, odredio bih Ebū ʻUbejdu b. el-Džerrāha za halifu da je živ... Da sam na samrti, odredio bih Muʻāza b. Džebela za halifu, s obzirom da je Ebū ʻUbejde b. el-Džerrāh umro“ (Musned Ahmeda b. Hanbela, br. 107). Kao što je poznato, Muʻāz nije pripadao plemenu Kurejš; f) socijalni kontekst Poslanikovog, s.a.v.s., vremena potvrđuje da ono o čemu Poslanik, s.a.v.s., govori u ovim hadisima korespondira činjeničnom stanju, budući da su Kurejšije od drugih plemena bile priznate kao vođe zbog njihove brojnosti, političke moći, brige o Kabi, porijekla i prvenstva prihvatanja islama. Kada je postavljeno pitanje ko će naslijediti Poslanika, s.a.v.s., nakon njegove smrti i izbio poznati spor između muhadžira i ensarije, Ebū Bekr je kazao: „Ovo [vlast] će se priznati samo Kurejšijama. Oni su srž Arapa po porijeklu i mjestu življenja“ (El-Buhārī, 6830).

Da li žene odvlače pažnju klanjača ili kvare njegov namaz (ukoliko prođu ispred njega)?

Ebū Hurejre prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Namaz prekida prolazak žene, magarca i psa ispred klanjača, a to sprječava ono što je poput kraja sedla“ (Muslim, 511).

Pored toga što je ovaj hadis na gramatičkoj ravni iskazan u deskriptivnoj formi i što opće poruke poruke islama idu za tim da učine ženu ravnopravnom s muškarcem i poboljšaju status koji je imala u tadašnjem društvu, u nastavku navodimo nekoliko hadisa koji sasvim jasno ukazuju da se u ovom hadisu ne sugerira da prolazak žene kvari namaz, već naprosto da žena privlači muškarca i da njen prolazak ispred klanjača može dekoncentrirati onoga ko namaz obavlja. 

U hadisu koji prenosi Ebu Zerr stoji da magarac, žena i crni pas prekidaju namaz, ali se, kao i u razmatranom hadisu, vjernici instruiraju da postave ispred sebe pregradu kada žele obaviti namaz, pa barem to bio kraj sedla (Muslim, 510). ʻĀiša se žestoko usprotivila kada je čula da ashabi govore da će namaz prekinuti pas, magarac i žena, rekavši: „Zar ste nas izjednačili s paščadi? Vidjela sam Vjerovjesnika, s.a.v.s., kako klanja dok sam ja između njega i pravca Kaʻbe bila ispružena na krevetu“ (El-Buhārī, br. 511). Mejmuna, Poslanikova, s.a.v.s., supruga, također, prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., klanjao dok je ona bila ispred njega i imala menstruaciju, te da se dešavalo da dotakne njenu odjeću dok bi činio sedždu (Muslim, 513). Postoje hadisi u kojima stoji da se za života Poslanika, s.a.v.s., dešavalo da magarac bude ispred safa, pa i da su se ispred Poslanika, s.a.v.s., dok je on klanjao igrali pas i magarica, ali da on nije prekidao namaz, bez obzira što ispred njega nije bilo pregrade (Ebū Dāvūd, 716, 718). 

Iz ovih predanja je sasvim jasno da prekinuti u ovom hadisu ne znači poništiti/pokvariti, već ometati/odvlačiti pažnju. Razlog zbog kojeg je ʻĀiša reagirala na način na koji je reagirala jeste to što se način na koji su ovaj hadis drugi prenijeli ostavljao dojam da su neki ashabi iz njega razumjeli da u hadisu spomenute stvari kvare namaz kao i to što je prilikom prenošenja došlo do gubljenja izražajnih sredstava i konteksta kojim je bilo popraćeno izricanje ovog hadisa, pa se činilo da nije prikladno da Poslanik, s.a.v.s., u istom iskazu spominje i isti propis ustanovljava za ženu, psa i magarca. 

Zapravo, uopšte nije riječ ni o kakvom propisu, već o iskazu koji opisuje činjenično stanje stvari, tj. činjenicu da žena privlači muškarca te da pas i magarac odvlače pažnju klanjača, kako zbog toga što su u neposrednom kontaktu s čovjekom, tako i zbog nekih njihovih prirodnih osobina (lajanje psa, njegova drečava boja, revanje magarca, strah koji mogu izazvati kod klanjača i tome sl.). Uzimajući u obzir kazano, velika većina islamskih učenjaka smatra da namaz ne poništava prolazak žene ili bilo čega drugog ispred klanjača. Među ovim učenjacima su Ebū Hanīfe, Mālik b. Enes i Eš-Šāfiʻī. Oni su spomenuti hadis protumačili na način da se njime ukazuje na to da prolazak spomenutih stvari ispred klanjača samo odvlači pažnju klanjača, i, posljedično tome, umanjuje vrijednost namaza (En-Nevevī, Al-Minhāǧ, 4/227-228). 

Neispravno razumijevanje hadisa 

U zaključku možemo kazati da pravni i religijski stil nisu jedini stilovi Poslanikovog, s.a.v.s., govora te da se on izražava u usmenoj formi, što ima značajne implikacije kada je riječ o egzegezi i hermeneutici hadisa. Religijski i  pravni stil specifični su, pored ostalog, i po tome što imaju normativni karakter. S druge strane, govorni jezik ima izražajna sredstva koja pisani jezik nema, a ta sredstva se mogu podijeliti na akustična (intonacija, pauza i rečenični tempo) i vizuelna (mimici, geste i kontekst). Ovdje se, razumljivo je, nećemo baviti spomenutim  distinkcijama. Razlog zbog kojih ih ovdje spominjemo jeste što nam one mogu pomoći da shvatimo da vrsta stila i medijskog registra (govorni nasuprot pisanom jeziku)  bitno determiniraju značenje. 

Neprepoznavanje određenih iskaza i različitih aspekata Poslanikove, s.a.v.s., zaostavštine u odnosu na normativnost općenito dovodilo je do pogrešnih tumačenja i bespotrebnih kontroverzi vezanih za tumačenje hadisa.

Neispravno razumijevanje hadisa uzrokuje upravo pretpostavka da hadise treba tumačiti kao što se tumači pravni akt. Rezultat takvog tumačenja prvog hadisa bio bi da pleme Kurejš, ontološki gledano, ima primat nad svim drugim plemenima, tumačenje koje uveliko priziva u sjećanje kastinski sistem prisutan u hinduizmu. Drugi hadis bi se, također, trebao protumačiti na način da se njime ukazuje na to da žena, magarac i pas kvare namaz. Tumačenje Poslanikovog, s.a.v.s., sunneta kao što se tumači pisani jezik/tekst zapostavlja druga izražajna sredstva koja su svojstvena govornoj komunikaciji. U kontekstu tumačenja hadisa prema kojem pažnju klanjača odvlače žena, magarac i pas, ako se on tumači kao da je iskazan u pisanoj formi, mogao bi se argumentirano uputiti prigovor da se u njemu na određeni način žena poredi sa magarcem i psom, budući da je karakteristika pisanog jezika znatno veća preciznost, manja spontanost i bolja organiziranost u odnosu na govorni jezik. Međutim, ako se uzme u obzir da je Poslanik, s.a.v.s., to kazao, a ne napisao, da taj hadis može imati poseban kontekst (naprimjer, instruiranje ashaba da stave pregradu/sutru ispred sebe), da je Poslanik, s.a.v.s., samo nabrajao ono što klanjaču može narušiti skrušenost u namazu, bez ikakve namjere da povlači paralelu između onoga što je spomenuo niti da se ograničava na spomenuto, uz mogućnost da je njegova poruka popraćena drugim izražajnim sredstvima, kao, naprimjer, da je napravio pauzu između spominjanja žene i drugih stvari koje mogu omesti klanjača u namazu, razmišljajući o tome šta uglavnom odvlači pažnju klanjača i nalazi se u njegovom neposrednom okruženju, ali i ako se Poslanikova, s.a.v.s., zaostavština sagledava kao integralna cjelina, hadis se ne može nipošto tumačiti na način da se žene u ovom hadisu spominju u negativnom kontekstu/porede sa magarcem i psom. Zapravo, hadis govori o urođenoj dispoziciji koju je Allah usadio u prirodu muškaraca i ne donosi nikakve vrijedonosne sudove o ženi kao takvoj. Ako pogrešno pozicioniran zarez može ubiti čovjeka, zašto zapostavljanje male pauze prilikom govora ili intonacija ne bi u potpunosti moglo izvitoperiti značenje izgovorenog?! 

 

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine