Neka nešto ostane zapisano, ako ni zašta drugo, onda neka mi jednoga dana posluži za moje podsjećanje kada ne budem radioovaj posao koji  je pun raznoraznih zavrzlama, sa mnogo odricanja, a koji iznad svega volim i sam ne znam kako bi se osjećao da radim nešto drugo i da sam u nekoj drugoj ulozi. A  u proteklom Ramazanu sam zapisao slijedeće:

Teravih-namazi

Prvu ramazansku noć moja Sviračka džamija poprilično popunjena. Dosta omladine, a i starijih. Dragi Bog dao svoju razgalu. Nakislo mašallah. Vrijeme prohladno i pogoduje postačima. Klanjam prvi teravih-namaz, klanjam onako kako su me podučili veliki alimi poput rahmetli hfz. Džemal-ef Hodžića – Gagića, Jusuf-ef. Bilajca, Agan-ef Osmanovića. Od njih sam učio ovaj hodžinski  „zanat“.  A naučili su me da se ne igram sa namazom i da ne klanjam galop teravih namaz. Pedesetak minuta jacija i teravih-namaz. U početku džemat se bunio, posporo im. Sada niti reaguju niti se bune. Sledećih  nekoliko teravih namaza slabija posjeta. Možda nije ni čudno za ovo podneblje. Ramazan je  u jeku poljoprivednih poslova, skida se pšenica, kupi sijeno, a hvala Bogu zemlja i plodna i rodna, „baciš dugme, kaput nikne“.

Omladina svaku noć na drugom mjestu, mijenjaju džamije i džemate. I meni dolaze sa strane.  Posebno me raduje da imam dosta obrazovanih osoba koje su u saffu samo iz ljubavi prema dragom Bogu. Moj mektebski đak  ing. Ahmet Novalić skoro svaki vakat u džamiji, u ramazanu i bez  ramazana. Na teravih-namazu jednu noć tri ljekara, ima pravnika, ekonomista. Bože dragi kako se vrijeme mijenja, a i mi u njemu. Nekada, a pamtim dobro to vrijeme sav moj prvi saff nije imao ni osnovnu školu. Dobro smo i opstali. Slijedeću noć u zadnjem saffu primijetih aktuelnog premijera gosp. Fadila Novalića, mog džematliju koji je veliki hizmet učinio mom i svom džematu. Sa njim na čelu izgradili smo stambeno poslovni objekat vrijedan preko 450.000 KM. Nije još u potpunosti dovršen, ako Bog da, dovršit ćemo. Da mu dragi Bog bude na pomoći, a dušmani pod nogama. Inače, on je unuk velikog gradačačkog alima Jusuf-ef. Bilajca, rođeni tečić mog profesora Senahid-ef. Bristrića. Genetika čuda čini. Političara koji nekada u grupama obilaze sve džemate nisam primijetio. Valjda nije izborna godina.

Prisustvo jedne osobe na teravih i sabah-namazu me posebno raduje. Zumreta Imerović, muslimanka  sa kojom me je počastio dragi Bog, preda mnom je  izgovorila šehadet i promijenila ime. Ne znam da li ću ikada više doživiti ono zadovoljstvo koje sam doživio kada sam joj učio dovu  na svečanosti koju je priredila prije više od deset godina kada je primila islam. Negdje sam lebdio u visinama. Bog zna.

Najstariji i najmlađi postač

Nisam primijetio da je itko bio stariji prisutan na teravih-namazu i ostalim vaktovima od Muharem-ef. Djedovića, jedinog živog svjedoka postojanja Sviračke medrese. Ostali, a bilo ih je mnogo su preselili na ahiret. Osamdeset sedam mu je godina, drži se dobro, posti,  dolazi na vaktove, prati mukabelu. Ni godine, ni mnoge životne  tegobe ga ne pokolebaše da ne posti. Ne bi to sebi mogao oprostiti.

Najmlađi postač u ovom ramazanu je bio Muamer Bilajac, prepostio je čitav ramazan sa nepunih dvanaest godina. Bože, kako ga je samo lijepo vidjeti sa djedom Muhidinom, amidžom Amirom i ocem Mirsadom. Ptisutni su na većini vaktova, rade i poste, tri generacije u jednom safu. Muamer je jedan od mojih mujezina. Uz mog Eldara Haseljića, Adu Smajlovića i Emira Sendića mujezini i uči ezane. Emir Sendić učenik Behram-begove medrese, moj mektebski đak  je na ramazanskoj praksi. Savjestan i odgovoran momak. Ako se imalo bude pitao džemat, a trebao bi, on bi trebao biti moj potencijalni nasljednik. Ima moju podršku.

Mukabela

Mukabelu  učim poslije ikindije namaza i poslije tendžika, a prije sabahskog ezana. Tako sam naslijedio od svojih prethodnika prije tridesetipet godina i toga se i danas držim. Prisutnost nije najbolja vjerovatno i iz razloga što dosta  svijeta prisustvuje hafizskoj mukabeli u džamiji Husejniji koja se uči poslije klanjanja podne mamaza. Ona odnese podosta vremena, a mora se nešto i uraditi. Dok učim jedni me prate  a drugi slušaju. Mukabelska dova po starom  gradačačkom adetu  upriličena ja uoči  Lejletul –kadra u mojoj, naj starijoj  gradačačkoj džamiji. Preostale se čine sledećih dana. Posljednja mukabelska dova je  u džamiji Husein kapetana Gradaščevića, zadnji dan mubarek mjeseca Ramazana. 

Tendžik - Bilalovo buđenje 

Možda nema potrebe u ovom vremenu za tendžikom i prodornim glasom muezina koji bi nas budio na sehur. Za to sada postoje mnogobrojni uređaji koji nikako ne mogu da omahnu ali ja pokušavam da sačuvam našu bošnjačku tradiciju, a dok ona postoji postojaćemo i mi. Tekst  tendžika sam dobio nekada davno od rahmetli Raif ef. Omeragića i on mi je prenio svoj način izvođenja. Vremenom sam ga „dotjerivo“ i doveo do sadašnjeg  načina izvođenja. Učim ga sedam minuta do zapašćanja. Tako sam se dogovorio sa džematom, da se i oni mogu orjentisati kada će zapostiti. Kažu mi  da me je  lijepo slušati dok učim tendžik. Pomalo mi to i prija.

Itikaf

Dvadeseti dan ramazana iza ikindije ulazim i itikaf. Dobro ugrijalo i taj i predhodni dan. Pitam se kako je samo Ismetu Sendiću koji po čitav dan provede na njivi, a bavi se poljoprivredom i od toga isključivo živi i izdržava porodicu. Ovo mi je tridesetitreći itikaf. Prvi put sam bio mutekif  1980. godine, odmah po završetku Medrese. Imao sam samo dvadesetijednu godinu, da budem iskren bilo me dobro strah ali sam to nastojao prikriti. Ipak,  to je primijetio rahmetli babo i svih  deset dana sa mnom provodio u itikafu preko noći sve do  klanjanja sabah namaza. Samo sam dva izostavio, jedan 1986. godine kada mi se u oči Bajrama rodio sin Sead i jedan prve ratne godine. Napravim cjelodnevni raspored dok sam u itikafu i toga se nastojim pridržavati. U ratu mi je bilo najteže. Jednog Ramazana neko mi je donio vojničku pušku za ne daj Bože. Pitam se često kako je bilo mojim predhodnicima koji su  u zimskom periodu bili mutekifi uz plamen svijeće i malo žara na mangali i vjerovato su to mnogo bolje obavljali od mene.

Sadekatu-l-fitr i zekat

Zadnju džumu u ramazanu mojim džematlijama govorim o ovim islamskim obavezama i povezujem  sa našim obavezama prema Bošnjacima u Podrinju. Navodim da je Islamska zajednica  skoro jedina institucija koja vodi računa o njima, a najbolji primjer za to je podjela preko hiljadu paketa povratnicima koji su kupljeni od našeg sadekatu-l-fitra i zekata, zatim pružanje pomoći stradalim od poplava i slično. Ali nekada je gluhom džaba govoriti. Oni svakog ramazana izmisle po jednu ili dvije Fate kojima daju ova islamska davanja, a one to ni po kakvim propisima ne mogu primiti. Valjda se nekada opamete. Daj Bože.

Omladinska akcija uređenja džamijskog harema i Lejletu-l-Kadr

Kako nam je dobra mladost, samo joj treba dati moralnu podršku i ohrabriti ih. Sabrali se, pokosili svu zelenu površinu koja je prilično velika, oprali sav krug oko džamije, uredili cvijetnjak. Gledaju ima li koja crknuta sijalica da je zamijene da nam džamija ne izgleda kao krezuba baba, posebno uz Ramazan. Iz itikafa im dajem samo poneku uputu da sve protekne u najboljem redu. Za Lejletu-l-Kadr samo ih je malo u mojoj džamiji. Otišli su na iftar koji  svake godine priređuju džematlije Reuf-begove džamije na čelu sa hfz. Kemal-ef Mehićom i da klanjaju nafilu od sto rekata. Pomalo mi žao, ali i drago jer znam da nisu u birtiji. Hfz. Kemal, sufija kojem je dragi Bog podario snagu i volju ovakve stvari izvanredno radi i organizuje. Ipak i moja džamija je puna. Govorim o blagodatima ove mubarek noći i sa sinim Jusufom izvodim nekoliko prigodnih ilahija. Učimo dovu i molimo dragog Boga da se sav islamski ummet vrati na stazu koju nam je označio Božiji poslanik i prva četvorica halifa.

Bajram i dan šehida

 Poslije ikindije namaza, uoči Bajrama izlazim iz itikafa. Dobro sam umoran i iscrpljen, ne od posta nego od silnih obaveza koje sam imao uz ramazan. Sve je spremno za doček Bajrama, sve je na svom mjestu. I najmanju sitnicu isplanirao sam do u detalje. Tu noć, kao i sve ramazanske slabo spavam i ustajem vrlo rano. Volim bajramsku sallu da učim dugo, da se zna da je Bajram.

Prepuna džamija pa se steru tepisi vani. Sabah namaz i poslije bajramski vaz kojega ovog puta drži penzionisani imam Salih-ef. Repeša. Čovjek sa velikim iskustvom, govori nadahnuto i povezano. Klanjam bajram-namaz, učim hutbu i dovu. Poslije čestitanje, moja djeca, džematlije, moji mektebski đaci. Njihove čestitke su mi najdraže. Poslije pijem  kahvu i jedem bajramsku baklavu u mom stanu sa svojim džematlijama, među njima i premijer Fadil Novalić. Došao da u svojoj džamiji klanja sabah i bajram-namaz.

Petak, dvije hutbe u jednom danu. Ponovo prepuna džamija. Bože, kako li će biti sledeći petak? Da li će ovaj ramazan imalo nas preporoditi ili ćemo čekati da Bajram prođe, pa po starom. 

Subota je. Učim Jasin na mezarlucima svim bosanskim šehidima, malo svijeta, a malo i šehidskih porodica.  Razmišljam kako brzo zaboravimo neke stvari koje bi morali  pamtiti i prenositi sa generacije na generaciju. Šehidi zaslužuju veću pažnju i poštovanje. I sledeći dan Bajrama sam u džematskim obavezama. Misli svijet da je sav sevap uz ramazan i na Bajram. I ne bajramujem.  Tako mi je svakog Bajrama. Bajramovat ću, ako Bog da, kada za koju godinu odem u penziju. Inšallah.