«Propisuje vam se borba, a ona vam je mrska! Vi nešto mrzite, a ono – dobro vaše; Vi nešto volite, a ono – zlo vaše! Allah zna! A vi ne znate! Pitaju te o borbi u svetom mjesecu. Ti reci: ¨Borba u njemu grijeh je veliki! Ali odvraćanje od Allahovog Puta, i nevjerovanje u Njega, i okretanje od Harema Svetoga, i pogon stanovnika njegovih iz njega – to je veći grijeh kod Allaha. A zlostavljanje je gore od ubijanja!¨ A oni će se borit protiv vas neprestano da bi vas od vjere vaše odvratili, ako ikako budu mogli. A koji izmeđ' vas budu od vjere svoje otpadnici, pa umru a nevjernici su, takvima su propala njihova djela i na Ovome i na Onome svijetu! Takvi su Vatre stanovnici, i u njoj će vječno ostati! Doista, oni koji vjeruju i koji se isele zarad vjere svoje, i koji se na Allahovom putu bore, takvi nek' se Allahovoj milosti nadaju. A Allah prašta i samilostan je. (El-Beqare, 216-218.)
Opće značenje
Uzvišeni Allah, dž. š., kaže: Naređuje vam se – o pravovjerni – borba protiv nevjernika; a ona vam je teška, jer nju priroda/ćud odbija zato što traži ulaganje imetka i rizik života! Međutim, katkada vaše duše nešto preziru, a u tome je svako dobro i korist; a katkada, opet, nešto vole, a u čemu je opasnost i šteta! Allah zna ono što je vas bolje, i ono što je gore! Zato nemojte prezitati džihad (borbu) koji vam je naređen protiv neprijatelja vaših, jer vam je u njemu dunjalučko i ahiretsko dobro!
Pitaju te – o Muhammede – tvoji ashabi o ratovanju u svetom mjesecu (eš-šehru'l-haram)[1]! Reci im: Borba u njemu grijeh je veliki (el-qitalu fi nefsihi emrum kebirun)! Međutim, odvraćanje od Allahovog Puta, i od Harema Svetoga, i njihovo nevjerovanje u Allaha, i progon iz Grada Svetoga u kojem vi stanujete i kojeg čuvate – sve to je veće zlodjelo i grijeh kod Allaha od ratovanja vašeg s mnogobošcima (mušrikun); a oni vas zlostavljaju u vjeri vašoj – a to je veći grijeh kod Allaha od ratovanja! Pa ako vi ratujete protiv njih u svetom mjesecu, onda oni čine grijeh koji je ogavniji i gori od toga, s obzirom da vas zlostavljaju zbog vjere vaše! A zlostavljanje je gore od ubijanja (we'l-fitnetu ekberu mine'l-qatl)!
Uzvišeni potom obznanjuje da će se mnogobošci neprestano boriti protiv vjernika da bi ih od njihove vjere odvratili, ako ikako budu mogli; oni se neće okaniti svojeg nevjerovanja i progona (vjernika). A ko im se od vas odazove, pa vjeru svoju napuste, takvi su djela svoja upropastili i sevape izgubili. Postat će vječiti stanovnici džehennemske Vatre, jer su se odzvali pozivateljima na zabludu!
Allah, dž. š., zatim, obaviještava da oni koji se isele sa Allahovim Poslanikom, i koji ulažu svoj trud u suzbijanje Allahovih neprijatelja, takvi nek' se Allahovoj milosti i dobroti nadaju. Tim darom oni su počašćeni jer su učinili ono krajne što su mogli, uložili su vrhunac svoga truda zarad Allahovog zadovoljstva – zato im i pripada pravo da postignu uspjeh, spas i sreću na obadva svijeta.
Povod Objave
Od Ibn ‘Abbasa se prenosi da je Vjerovjesnik, a. s., poslao ‘Abdullaha b. Džahša u jednu izvidnicu u mjesecu džumade’l-akhiru, dva mjeseca prije bitke na Bedru, kako bi postavili zasjedu kurejševičkoj karavani, u kojoj je bio i 'Amr b.'Abdullah sa još trojicom saputnika. Njega su ubili, a drugu dvojicu ranili, te nastavili ispred sebe tjerati karavanu sa taifskom robom. To je bilo prvi dan mjeseca redžeba, a oni su mislili da je to bio posljednji dan mjeseca džumade'l-akhira. Kurejšije su na to rekli: ¨Muhammed je dozvolio prolijevanje krvi u svetom mjesecu, mjesecu u kome je onaj koji se boji zaštićen!¨ Ljudi su se podvojili u pogledu života (onih koji su zarobljeni). Karavanu je sačekao Allahov Poslanik smatrajući da su članovi izvidnice učinili nešto golemo, a oni su kazali: ¨Nećemo prestati (s ovim) dok se ne obznani naša tevba!¨ - pa su objavljene Allahove Riječi: ¨Pitaju te o borbi u svetom mjesecu...¨ Ibn 'Abbas kaže da kadu su objavljene ove Riječi, Allahov Poslanik je uzeo plijen.[2]
Tumačenjske prefinjenosti
Riječ 'asa/možda, može biti da/[3] u svojoj osnovi pretpostavlja sumnju (eš-šekk), poput riječi le'alle. Međutim, u odnosu na Allaha, dž. š., ona znači potpunu izvijesnost (jeqin). Jezikoslovac Khalil kaže: ¨Riječ 'asa u Kur'anu u odnosu na Allaha, dž. š., podrazumijeva obavezu (wadžib), kao npr.: ¨A možda će Allah doista pobjedu dati...¨ [4]- a to se je i zbilo; ili: ¨Nadati se je da mi ih Allah sve vrati...¨ [5]- što se je i dogodilo.[6]
El-Hasan veli: ¨Nemojte mrziti teškoće i velike nesreće, možda je u onom što mrzite - vaš spas, a u onom što volite – vaša šteta!¨ Ebu Se'id ed-Darir je spjevao slijedeće stihove:
Možda će stvar koje se plašiš dovesti do stvari kojom ćeš zadovoljan biti
Njeno dobro je skriveno a pokazuje se prezreno![7]
Allahove Riječi: ¨...a ona vam je mrska (we huwe kurhun lekum)!¨ - u prirodi vašoj je da prezirete borbu, jer je ona tegobna i teška dušama. Ova prirodna prezrenost ne proturiječi zadovoljstvu Allahovim propisom i Njegovom ordedbom, kao kad npr. bolesnik uzima ružne i gorke lijekove koji ga liječe, jer vjeruje da će posljedica biti korisna. U ajetu je naveden infinitiv glagola (kerihe) umjesto atrubuta radi hiperbole/intenzifikacije u značenju, kao što pjesnikinja Khansa u stihu kaže:
Fe innema hije iqbal we idbar/Sve je tamo-amo, gore-dolje! [8]
Mnobobošci /mušrici su ratovanje u svetom mjeseci smatrali velikim grijehom, mada su sami činili ono što je gore i veće od toga – tj. odvraćanje od Allahovog Puta i zlostavljanje vjernika. O njima je jedan pjesnik napisao slijedeće stihove:
Ubistvo u mjesecu svetom držite grijehom velikim,
A veće od toga je – kada pitnik vidi Pravi Put,
odvraćanje vaše od onoga što Muhammed zbori,
i nevjerovanje u njeg' – ali Allah vidi i svjedok je –
i izgon iz Allahova mesdžida stanovnika njegovih,
Da se u Hramu ne vidi onaj koji se Allahu klanja,
Mi smo, iako nas za ubistvo tužite...
I laži na islam šire silnici i zavidnici,
Naša koplja pojili od Ibn Khadremije,
Kod palme, kad je rat potpalio palilac! [9]
Zamakhšeri kaže:¨U Riječima Uzvišenog ¨...ako ikako budu mogli (inisteta'u) – diskvalifikacija (istib'ad) njihove moći, kao kada čovjek kaže svom neprijatelju: Ako me pobijediš, mene više nema! – a siguran je da ga ne može pobijediti.[10]
U Allahovim Riječima:¨...takvi nek' se Allahovoj milosti nadaju(ula'ike jerdžune rahmetellah) – očituje se prefinjenost izraza u tome da se čovjek ne može osloniti samo na svoje djelo, nego se treba osloniti na Allahovu dobrotu, kao što je rečeno u plemenitom hadisu: ¨Niko od vas neće ući u džennet zbog svojeg djela!' 'A ti, o Allahov Poslaniče?' – upitaše ashabi. 'Ni ja, osim ako budem obdaren Allahovom milošću i dobrotom!¨ – odgovori Poslanik.
Od Katadea, r. a., se prenosi da je rekao: ¨Takvi su odabranici ovoga Ummeta, a onda će ih Allah učiniti od onih koji će se nadati, kao što se kaže: Onaj ko se nada –traga, a ko se boji – bježi!¨[11]
Šerijatski propisi
Propis prvi: Da li je dozvoljeno ratovanje u svetim mjesecima?
Navedeni ajet ukazuje da nije dozvoljeni ratovati u svetom mjesecu. Međutim, komentatori Kur'ana se se razilaze u pitanju da li je ta zabrana ostala važiti ili je derogirana? 'Ata kaže da taj ajet nije derogiran, čak se je i zakleo za to, kako spominje Ibn Džerir: ¨'Ata mi se je Allahom zakleo da ljudima nije dozvoljeno ratovanje u Svetom Haremu niti u svetim mjesecima, osim ako je u pitanju odbrana.¨[12]
Većina učenjaka smatra da je ovaj ajet derogiran ajetima iz sure Bera'etun: ¨...onda ubijajte mnogobošce gdje god ih nađete...¨[13] i A borite se protiv svih mnogobožaca, kao što se oni svi bore pritiv vas...¨ [14] Se'id el-Musejjeb je upitan da li se muslimani mogu boriti protiv nevjernika u svetom mjesecu. On je odgovorio da mogu.
Dokaz većine je u tome što Vjerovjesnik vojevao protiv plemena Hevazin na Hunejnu i plemena Sekif u Taifu, a poslao je Ebu 'Amira u Evtas da se bori protiv mnogobožaca – a sve je to bilo u svetom mjesecu. Da je ratovanje bilo zabranjeno u svetim mjesecima, Poslanik to ne bi činio.
Ibnu'l-'Arebi kaže: ¨Ispravno je smatrati da je ovaj ajet odgovor mušricima, budući da su oni uzimali za zlo Vjerovjesniku što je ratovao u svetom mjesecu. Uzvišeni kaže: ¨Ali odvraćanje od Allahova Puta, i nevjerovanje u Njega...¨ - pa ako ste sve to činili u svetom mjesecu, onda je vaše ubijanje očigledno u njemu.¨
Propis drugi: Da li vjeroodstupništvo uništava dobra djela?
Ajet: ¨A koji izmeđ' vas budu od vjere svoje otpadnici, pa umru a nevjernici su, takvima su propala njihova djela na Ovome i Onome svijetu!¨ - upućuje na to da vjeroodstupništvo uništava djela i poništava sevape dobrih djela. Islamski učenjaci se razilaze u pogledu statusa murteda (vjeroodstupnika), tj. da li se njegova djela poništavaju samim činom vjeroodstupništva (riddet) ili u slučaju ako umre kao nevjernik?
Malik i Ebu Hanife smatraju da se djela poništavaju samim činim riddeta.
Šafija kaže da se djela poništavaju samo ako se umre u stanju nevjerstva. Njegov dokaz je u ajetu: ...pa umru a nevjernici su... – gdje se riddet ograničava na smrt u stanju nevjerstva; ako takva osoba poslije riddeta ponovo primi islam, neće trebati obnavaljati propise, djela joj nisu poništena i ne pripada joj vječnost u Vatri.
Malik i Ebu Hanife svoje stanovište argumentuju ajetima: ¨Ako budeš druge Allahu ravnim smatrao, tvoja djela će sigurno propasti...¨ [15] i ¨A onaj ko otpadne od prave vjere – uzalud će mu biti djela njegova i on će, na onom svijetu, nastradati.¨ [16] Ova dva ajeta ukazuju da samo nevjerovanje poništava djela bez ograničenja na smrt u stanju nevjerstva.
Na osnovu ovoga proizilaze i njihove razlike u pogledu muslimana koji obavi hadž, zatim učini riddet a onda ponovo primi islam. Malik i Ebu Hanife drže obaveznim da takva osoba ponovi hadž, jer je riddet poništio hadž takve osobe. Šafija smatra da takva osoba neće ponoviti hadž jer ga je već obavila; riddet nije poništio hadž, osim ako je osoba umrla u stanju nevjerstva.
Ibnu'l-'Arebi i svome tefsiru Ahkamu'l-Qur'an kaže: ¨Naši učenjaci smatraju da je ajet: ¨Ako budeš druge Allahu ravnim smatrao, tvoja djela će sigurno propasti...¨ - odnosi na Vjerovjesnika, a. s., ali se njime misli na njegov Ummet, jer je nezamislivo da Poslanik to učini. A spominjanje da osoba umre u stanju riddeta kao nevjernik[17] je samo uslov s kojim je povezana vječnost u vatri kao kazna takvome za nevjerstvo, što je navedeno u ajetu. A onaj ko bude druge Allahu ravnim smatrao, njegova će djela propasti, i to se navodi tim ajetom. Ova dva ajeta spominju dva različita značenja, pa su i propisi različiti.¨[18]
Na kraju velim da vanjski smisao ajeta općenito ukazuje na poništenje djela riddetom, dakle, pretežnije je, a Allah najbolje zna, mišljenje malikija i hanefija.[19]
Na što upućuju ovi plemeniti ajeti
- Ratovanje je prezreno za duše, ali je ono i put pomaganja istine i jačanja vjere.
- Vjernik se ne treba kolebati kad je u pitanju džihad, jer je u njemu pomoć i šehadet.
- Odvraćanje od Allahova Puta i nevjerovanje u Allahove ajete je veći grijeh od ratovanja u svetomk mjesecu.
- Cilj ratovanja mnogobožaca protiv muslimana je da ih, različitim metodama i sredstvima, vrate u nevjerovanje.
- Vjeroodstupništvo od islama poništava djela i čovjeka vodi u vječnost džehennemske vatre.
Prijevod s arapskog: Almir Fatić
(Tefsiru ajati'l-ahkam, Daru'l-'ilm el'-arebi, Haleb, s, a., str. 182-188.)
[1] Sveti mjeseci prema islamskom lunarnom kalenadru su: muhareem, zu'l-qa'de, zu'l-hidžedže i redžeb. (nap. prev.)
[2] Al-Taberi, II, 347; al-Kaššaf, I, 196¸ Ibn Kathir, I, 253; Al-Qurtubi, III, 40; Al-Fakhr al-Razi, II, 31.
[3] Riječ ‘asa spomenuta je dva puta u 217. ajetu sure El-Baqara: we ‘asa en tekrehu šej’en…we ‘asa en-tuhibu šej’en. Sabuni želi da istakne kur’ansku prefinjenost u navedenom ajetu upotrebom ove riječi. (nap. prev.)
[4] Al-Ma’ida, 52.
[5] Yusuf, 83.
[6] Tafsir Al-Fakhr al-Razi, II, 30.
[7] Tafsir Al-Qurtubi, III, 39.
[8] Al-Kaššaf, I, 195.
[9] Ove stihove navodi Ibn Hišam i pripisuje ih ‘Abdallah b. Džahšu, v: Tafsiru’l-Qurtubi, III, 46; Tafsir Ibn Kathir, I, 255.
[10] Tafsiru’l-Keššaf, I, 196.
[11] Ibid, I, 196.
[12] Imam Al-Fakhr, Al-Tafsir al-Kabir, VI, 33; Al-Kaššaf, I, 196.
[13] Al-Tawba, 5.
[14] Al-Tawba, 36.
[15] Al-Zumar, 65.
[16] Al-Ma'ida, 5,
[17] U ajetu: ...pa umru a nevjernici su...
[18] Ibn Al-'Arabi, Ahkam al-Qur'an, I, 148
[19] V. o ovome u: Ibn al-'Arabi, Ahkamu'l-Qur'an, I, 148; Ruhu'l-ma'an, II, 110; Tafsiru'l-Qurtubi, III, 48; Al-Kaššaf, I, 196.
