Kao što vidimo iz ovoga kur'anskog ajeta vjernici ne mole samo za sebe nego i za svoju braću u vjeri i mole prije svega da njihova srca budu očišćena od svih sklonosti koje obezvrijeđuju djela drugih muslimana, ili koji osjećaju zavist zbog njihovog uspjeha i sreće.

Ako je vjera najvrjednija Božija blagodat u čovjekovu srcu, onda vjernik bez oklijevanja treba da želi najbolje svima koji dijele njegovu vjeru s njim. (Mevdudi) [1]

 Vjera traži od muslimana da ne živi samo za sebe, nego da vodi računa o problemima i interesima drugih, naročito vjernika. I pored toga, muslimani su se podijelili u mnogo stranaka i te stranke već stoljećima vode nepomirljive rasprave, međusobne osude, pa i oružane sukobe, često do istrjebljivačkih razmjera. Mezhebska isključivost dovodila je muslimane do brojnih problema i razmirica. Dijelili su se džemati, izgrađivali novi mihrabi, obezvrjeđivali imami drugih mezheba, i tome slično.[2]

Islamsko historijsko iskustvo podučilo je islamske narode da je djeljivost islamske misli i svijeta na razne pravne škole i mezhebe uveliko doprinijelo dekadenci našeg društva i slabljenju.[3]

 Sasvim je opravdano, pa i nužno upitati se, šta je to što dovodi do nesporazuma i tako žestokih razilaženja među muslimanima? Kako možemo tome stati ukraj? Ima li tome odgovora u Kuranu? Uzvišeni Allah kaže:

„A kad šejtan pokuša da te na zle misli navede, ti zatraži utočište u Allaha, jer On, uistinu, sve čuje i zna sve.“ (Fussilet, 36)

 Niko, pa ni muslimani nisu sačuvani od šejtanskih spletki i zlih misli. Riječ „nezgun“, spomenuta u ovome kur'anskom ajetu, sadrži ideju nesloge, poricanja, disharmonije i odgovarajućih kretanja u unutrašnjosti čovjekovoj. Naša je obaveza da se zlim mislima suprotstavljamo uz Allahovu pomoć. Zapravo, samo tako im se i možemo suprotstaviti. (Jusuf Ali) [4]

 Razilaženje u mišljenju je dio ljudske prirode, pa se i sud u ovoj i njoj sličnim stvarima i kod ashaba razlikovao. Međutim, te razlike u mišljenjima nisu narušavele zajedništvo muslimana. Ashabi nisu cio svoj život trošili u ubjeđivanjima ko je upravu, a ko nije, niti su ti njihovi sukobi u mišljenjima uopće dugo trajali.[5] Jedna misao nije bila sputavana onom drugom, niti je u to uvlačen običan narod, niti je, pak, onaj obrazovani dio oko toga vodio beskonačne rasprave. Ali, poslije su došli dani dokonosti i oko ovih razilaženja formiralo se mnoštvo nepomirljivih frakcija. Mogućnost razilaženja muslimana u sporednim pitanjima vjere, nagovještava nam Resulullah (s.a.v.s.) kada kaže:

„Različitost u mišljenu među učenima (imamima) moga Ummeta predstavlja Allahovu milost.“ [6]

 Ako se među ulemom koja je privržena vjeri, odana joj i objektivna u donošenju sudova, pojave izvjesna razilaženja po određenim pitanjima, onda takva razilaženja obično ne traju dugo. Ako se, pak, i dogodi da potraju duže, onda ta razilaženja ne izazivaju mržnju u duši, niti nepomirljivu podjelu u stranke.[7] Razilaženje uleme u sporednim pitanjima predstavlja Allahovu milost i dobročinstvo prema muslimanima, jer im je ostavio priliku za idžtihad i prostor za različite stavove i shvaćanja. Ono što odgovara jednoj sredini ne odgovara drugoj; ono što odgovara jednom vremenu ne odgovara drugom.[8]

Ljudi sa manjim nivoom obrazovanja i poznavanja vjere, teži su učenim ljudima kao sabesjednici nego oni njima ravni. Šafi'i, poznati mudžtehid, jednom prilikom je primijetio da je sve svoje učene sabesjednike uvjerio u svoje stavove, a da je sam bio ušutkan od neznalica.[9] Muhammed a.s. nam poručuje i savjetuje nas:

„Moji sljedbenici se zaista neće sjediniti u zabludi, pa kada vidite razilaženje držite se najveće skupine.“ [10]

Kad bi se uspjela ugušiti ljudska strast za nadvlađivanjem drugoga, i ukloniti težnja da se jedno mišljenje nametne kao jedino ispravno, nestalo bi i nesloge među muslimanima.U vjeri koja je utemeljena na slijedećim principima razdor se ne može lahko uvući, a to su; pravilno obrazovanje, dobar nijjet i čist iman, jer:

- svestrano obrazovanje - rađa širinu pogleda i argumentirano i tolerantno vođenje dijaloga,

- dobra namjera - rađa širokogrudnost i razumijevanje drugačijih viđenja i shvaćanja,

- čist iman - rađa nastojanje da se u svim situacijama očuva jedinstvo Ummeta.[11]

Nepomirljiva isključivost, interesi frakcija, okrenutost Dunjaluku onih zanesenjaka koji stoje naprijed, te naivnost onih koji ih slijede, doprinose da se održi takvo stanje među Ummetom, koji treba da bude jedinstven, kompaktan i nepodijeljen. Nerazborito imitatorsko slijeđenje i slijepa pristrasnost, pridavanje svetosti nekim vođama kao da se radi o poslanicima, dovodi do teških posljedica i podjela među muslimanima. Takve, novonastale zajednice, obično sebe nazivaju; zajednica istine, zajednica muslimana, partija istine i sl.[12] Prenosi se od Malika ibn Enesa da je rekao: "U svačijem govoru ima onoga što je za prihvatiti i onoga što je za odbaciti, osim govora Allahovog Poslanika (s.a.v.s.)"[13]

Musliman treba da ispoljava odanost jedino Allahu dž.š., Njegovom Poslaniku, a.s. i zajednici vjernika. Ako se to ne dogodi, dogodit će se sigurno slijedeće, kao što nas Uzvišeni Allah upozorava u Časnom Kur'anu:

„...Allah će sigurno mjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite.“ (Al-Maide, 54)

Međusobna ljubav i zadovoljstvo nalaze se u povezanosti između muslimana i njihovog Gospodara. Ljubav je fini, jak osjećaj koji ljude veže za njihova Gospodara. Musliman se prema vjernicima ponaša poslušno, obzirno i blago, a ne odbojno i netrpeljivo. (Kutb)[14] Time ujedno iskazuje i svoju ljubav prema Allahu dž.š. Oni koji teže razdoru muslimana, prekidaju i svoju vezu sa Allahom dž.š.

Nadmoćnost naspram nevjernika, o kojoj se govori u ovome kur'anskom ajetu, ne smije se shvatiti kao oholost njegova vlastitog 'ja'. Radi se, naime, o izrazu dostojanstva koje proizilazi iz vjerskog uvjerenja, i njegovoj nadmoći u odnosu na nevjernike. (Kutb)[15]

Zahlađenost odnosa među muslimanima, stepen netrpeljivosti, mržnje, osvetoljubivosti, čini se da je nadjačao neophodnu blagost, solidarnost i uravnoteženost. Pripadnost islamu je istovremeno milost i velika odgovornost, a dužnost je svakom muslimanu da sudjeluje u izgradnji zajednice, uvažavajući svakog njenog pojedinca. U tom smislu trebamo razumjeti i slijedeće Poslanikove (s.a.v.s.) riječi:

„Allahova pomoć je uz zajednicu, onaj ko se izdvoji, izdvojio se u vatru.“[16]

Pitanja koja ne spadaju u osnove vjerovanja, niti imaju praktične implikacije, pitanja su kojima se, zapravo, i ne treba baviti. Pretakanje sporednih, nebitnih islamskih pitanja, dovodilo je do gloženje muslimana, i do njihovog duhovnog osiromašenja i moralne iscrpljenosti. Muhammed a.s. nas podsjeća i upozorava na teške posljedice razilaženja:

„Nemojte se razilaziti, jer oni koji su bili prije vas su se razišli i doživjeli propast.“[17]

Danas, zajednički rad na pomaganju islama, jedinstvu njegovog Ummeta i uzdizanju njegove riječi, naša je obaveza i dužnost. Služenje islamu u današnje vrijeme, bdijenje nad egzistiranjem njegovog Ummeta, ne može biti potpuno putem pojedinačnih raspršenih nastojanja. Nužan je zajednički rad, koji objedinjuje razasute snage, odvojena nastojanja i neiskorištenu energiju, te mobilizira sve u organiziran front, koji zna svoj cilj i ima definiran put.[18]

Ljudi treba da se liječe ljubavlju i povjerenjem. Oni zbog toga i dolaze u džema'at i džamiju, da se oslobode usamljenosti i straha od života i smrti, da im ta ljubav, koju dariva vjera, daje trajnu snagu, mir, sigurnost, zadovoljstvo.

U tome i jesu neizmjerne blagodati zajednice i džema'ata.

Molim Allaha dž.š.

• da nam pomogne da što bolje spoznamo i razumijemo našu vjeru,
• da u nama probudi osjećaj za jedinstvom Islamskog svijeta i Ummeta,
• da nas pomogne u onome što On voli i sa čime je zadovoljan naš Gospodar.

[1] Prijevod Kur'ana sa tefsirom i komentarom na bosanski jezik, Knjiga 10, SKD Bavaria Verlag-Minhen, 2001, str. 2393.

[2] Muharem Omerdić, Živjeti u islamu, Ured Rijaseta IZ BiH, Istanbul, 1995, str. 168.

[3] Abdurahman Hukić, Savremena kretanja u islamu, Glasnik IVS SFRJ, Sarajevo 1971, str. 246.

[4] Prijevod Kur'ana sa tefsirom..., Knjiga 8, str. 2087.

[5] Muhammed el-Gazali, Vjerovanje jednog muslimana, Behram-begova medresa u Tuzli, Tuzla 1995, str. 226.

[6] Murad Hofman bilježi ovaj hadis u knjizi Islam u 3. mileniju na str. 175.

[7] Muhammed el-Gazzali,Vjerovanje jednog muslimana, str. 223

[8] Jusuf Karadavi, Naš pogled na mezhebska razilaženja u islamu, Zbirka napisa, Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, Zagreb 1996, str. 313-314.

[9] Muharem Omerdić, Živjeti u islamu, str. 168

[10] Hadis, Ibn Madždže, - sahih

[11] Uporediti sa; Vjerovanje jednog muslimana, str. 223.

[12] Jusuf Karadavi, Suvremene fetve (izbor), Harfo-graf, Tuzla 1997, str. 67

[13] Jusuf Karadavi, Zbirka napisa, str 316.

[14] Prijevod Kurana sa tefsirom i komentarom na bosanski jezik, Knjiga 2, str. 374.

[15] Isto

[16] Hadis prenosi Tirmizi

[17] Hadis, Muttefekun alejhi

[18] Pogledati: Jusuf Karadavi, Suvremene fetve, str. 66