Pronađimo u svojoj zajednici dijete koje nema roditelja i i obradujmo ga bilo čime. Neka to za početak bude najobičniji poklončić, a ako smo u mogućnosti, olakšajmo mu teško djetinjstvo novčanom brigom, stipendijom, povremenim džeparcem ili nagradom za neki njegov uspjeh. Ukoliko u zajednici nema niko, otvorimo vrata doma za nezbrinutu djecu. Tamo ćemo naći razlog zbog kojeg smo u povlaštenom položaju, i kao takvi dužni da pomognemo onima kojima je to potrebno. A našu nagradu odmotat ćemo na Sudnjem danu, kada će nam dobra djela biti jedino čemu ćemo se radovati.

Treća najveća kur’anska sura nosi naziv An-Nisa, što znači žene. Kao što znamo, ova sura ne govori samo o ženi, ali sam njen naslov ukazuje na časnu poziciju žene u islamu, na njezino veličanstveno mjesto i veličinu. Doista su tih počasti svjesni većina vjernika, ali rijetko se sjete praksi kada je najpotrebnije.

„Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i doista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.“ (Nahl, 97.)

Međutim, Kur’an nas upozorava da ne budemo ohole, nego da svoj život podredimo 97. ajetu sure En-Nahl, u kojem se svakome daju jednake mogućnosti, bez obzira na počasti, uloge i situacije. Svi imamo isti cilj, ista pravila poštujemo da do cilja dođemo, preostaje nam da vidimo rezultat, a ako Bog da, svi se nadamo najboljem.

Ovaj put govorit ćemo o počasti darovanoj jednoj, često zaboravljenoj ženi kada navodimo značajne osobe zaslužne za izgradnju Muhammedove, a.s., ličnosti i karaktera.

Halima je odigrala veoma važnu ulogu u Poslanikovom, a.s., životu koji je započeo tragičnom sudbinom za tadašnju kulturu Arapa. Poslanik, a.s. bio je siroče. Bila je to neizlječiva situacija za pogođene tom anatemom, jer su bili marginalizirani i osuđeni na sramotu i propast, ukoliko nisu imali nekoga uspješnog da se o njima brine. Djed i amidža bili su Poslanikovi, a.s., skrbnici.

Uloga Halime ogleda se u materinskom odnosu prema malenom siročiću, njezinoj brizi u momentima kada je bio najranjiviji. Pružila mu je zdravo djetinjstvo, ispunjeno igrom na čistom zraku sa braćom i sestrama po mlijeku. Kod nje je naučio tečni arapski jezik, tako da je odrastao u najrječitijeg govornika među Arapima. Svojim govorom nije obmanjivao, nije koristio metafore ili alegorije, nego pružao jasnoću izraza i konkretnost, tačno naglašavajući poentu izrečenog.

Halima nam u vjerodostojnim predajama donosi cijeli događaj upoznavanja sa malenim Muhammedom, boravkom u njezinoj kući, berićetu koji prati nju i njezinu porodicu.

“Ja i moj muž krenuli smo s našim malim sinom u Mekku, u društvu žena iz plemena Benu Sad, u potrazi za dojenčadima. Godina je bila sušna i neplodna. Usjevi su uvehli, a stoka presušila tako da smo ostali bez igdje ičega.

Imali smo dvije stare i mršave deve koje nisu davale ni kapi mlijeka. Ja i moj sinčić uzjahali smo jednu, a moj muž je uzjahao drugu, stariju i mršaviju devu . Tako mi Allaha, po cijelu noć nismo mogli ni oka sklopiti od silnog dječijeg plača zbog gladi, jer mu mlijeko iz mojih grudi nije bilo dovoljno, a u devinom vimenu nije bilo mlijeka da ga nahranim. Zbog slabosti i iznemoglosti naše deve, svi su kasnili, pa su se naši saputnici ljutili, jer im je putovanje zbog nas postalo teško.

Nakon dolaska u Mekku i potrage za dojenčetom dogodilo mi se nešto neočekivano. Naime, svakoj ženi ponuđen je dječak Muhammed, sin Abdullahov, ali sve smo ga odbile jer je bio siroče. Govorile smo: ‘Kakve koristi možemo imati od majke djeteta koje oca nema?’ Šta nam može pružiti njegov djed?

Nisu prošla ni dva dana, a sve žene su našle dojenče osim mene. Kada smo se spremali za povratak, rekla sam svome mužu: „Ne želim se vratiti kući i susresti svoj narod praznih ruku bez dojenčeta. Zar ne vidiš da su sve žene našle po jedno dijete. Tako mi Boga, otići ću do onog siročeta i prihvatiti ga.“ Muž mi je rekao: ‘Uredu, prihvati ga. Možda Bog baš u njemu dadne veliko dobro za nas.“

Otišla sam njegovoj majci i uzela ga, a tako mi Allaha, uzela sam ga samo zbog toga što nisam našla nijedno drugo dijete. Nakon što sam se vratila na mjesto gdje smo odsjeli, stavila sam ga u krilo i podojila. U grudima nije bilo mlijeka, ali je tada nadošlo koliko je Allah htio. Dijete se napilo do sitosti, potom je i njegov brat po mlijeku pio koliko je htio. Obojica su nakon toga zaspali. I ja i moj muž legli smo pored njih da spavamo, jer prije toga skoro da nismo ni spavali zbog plača našeg sinčića.

U tom trenutku moj muž se okrenuo prema našoj staroj i mršavoj devi i ugledao vime puno mlijeka. Nije mogao vjerovati svojim očima bio je izvan sebe od iznenađenja. Ustao je, pomuzao devu i napio se mlijeka, a zatim je i meni namuzao mlijeka, te smo zanoćili siti u noći kakva se samo poželjeti može. Ujutro muž mi je rekao: ‘Halima, uzela si blagoslovljeno dijete.’ Rekla sam: ‘Uistinu je tako. Od njega očekujem veliko dobro.’

Pri izlasku iz Mekke uzjahala sam našu staru i iznemoglu devu, a dijete je bilo samnom. I tada se desilo pravo čudo, deva je odjedanput postala hitra tako da je brzo pretekla sve jahalice, i nijedna je nije mogla stići. Ostale žene su mi govorile: ‘Teško tebi, Ebu Zuejbova kćeri, uspori malo! Ta, zar to nije ona tvoja stara deva nakojoj si došla?!’ A ja sam odgovarala: ‘Jeste, to je ona.’ One su u čudu govorile: ‘Tako nam Allaha, nešto se neobično s njom desilo!’.

Nakon napornog puta konačno smo se vratili kući, a tamo su nas čekala nova čuda. Naime, Allahom se kunem da mi nije poznato nijedno mjesto na svijetu tako sušno i teško za život kao što je ono gdje je živjelo pleme Benu Sad. Međutim, uprkos tome, nakon šta sam u našu kuću dovela malog Muhammeda, naše ovce su izlazile na ispašu ujutro, a vraćale se navečer punih vimena. Muzli smo koliko je Allah htio da namuzemo i pili koliko smo htjeli, a drugi nisu mogli namusti ni kap mlijeka.

Ljudi su govorili svojim čobanima: ‘Teško vama, napasajte ovce tamo gdje ih napasaju i čobani Ehu Zuejbove kćerke.’ Tako su i radili. Napasali su ovce zajedno s našima, ali su se one jednako vraćale gladne, bez kapi mlijeka  u vimenu. Berićet i dobro su neprestano pristizali sve dok se nisu napunile dvije godine dojenja i dok ga nisam odbila od svojih grudi.

Tada smo ga vratili majci, a silno smo željeli da ostane kod nas još neko vrijeme, zbog blagoslova koji ga je pratio i berićeta koji je dolazio s njim.

Nekoliko mjeseci nakon toga, dogodilo se nešto što nas je prepalo, uznemirilo i veoma potreslo. Naime, jednoga jutra dijete je izašlo sa svojim bratom po mlijeku da čuvaju omanje stado ovaca iza naših kuća. Ubrzo nakon toga, dijete je dotrčalo i reklo: ‘Spasite moga brata Kurejšiju! Odveli su ga dvojica ljudi u bijelom, povalili na zemlju i razrezali mu grudi.’ Ja i muž smo odmah potrčali prema dječaku. Našli smo ga prestrašenog i preblijedjelog u licu. Nakon tog događaja vratili smo ga majci iz straha da mu se nešto ne dogodi.“

Halima je zaslužila veliku nagradu svojim činom prihvatanja Muhammeda, a.s., u svoje naručje, obzirom na kulturu ponašanja prema siročadima u tom okrutnom vremenu. Tako je zaslužila Poslanikovu, a.s., ljubav, pažnju i poštovanje, a samim time i njegovu veliku naklonost prema toj kategoriji djece. Onaj ko se pobrine za jetima, bit će blizak Muhammedu, a.s., na Sudnjem danu poput dva prsta ruke, a velika je nagrada i za onoga ko jetima samo pomiluje.

Halima es-Sadijje živjela je veoma dugo. Doživjela je da vidi siroče koje je dojila kao vođu Arapa, upućivača i vjerovjesnika svih ljudi. Došla je kod njega nakon što je povjerovala u Knjigu koja mu je objavljena. Čim ju je ugledao, sav ushićen od radosti potrčao je prema njoj govoreći “Majko, majko”. Skinuo je svoj ogrtač i prostro ga da ona sjedne. Ukazao joj je posebne počasti i svim srcem se trudio da je što bolje ugosti. Ashabi su taj nesvakidašnji prizor istinskog dobročinstva prema majci gledali s posebnom pažnjom i divljenjem.

Pronađimo u svojoj zajednici dijete koje nema roditelja i i obradujmo ga bilo čime. Neka to za početak bude najobičniji poklončić, a ako smo u mogućnosti, olakšajmo mu teško djetinjstvo novčanom brigom, stipendijom, povremenim džeparcem ili nagradom za neki njegov uspjeh. Ukoliko u zajednici nema niko, otvorimo vrata doma za nezbrinutu djecu. Tamo ćemo naći razlog zbog kojeg smo u povlaštenom položaju, i kao takvi dužni da pomognemo onima kojima je to potrebno. A našu nagradu odmotat ćemo na Sudnjem danu, kada će nam dobra djela biti jedino čemu ćemo se radovati.

Neka ova priča o Halimi bude naša inspiracija za činjenje dobra prema jetimima, djeci koja nisu kriva što ih je Allah iskušao gubitkom roditelja, a ipak moraju tako da žive. Oni su naše iskušenje i naš test da provjerimo koliko smo saosjećajni, a posebno da provjerimo svoj iman.

(Reference preuzete iz knjige „Žene iz vremena poslanstva“, Abdussamed Bušatlić)