digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif
Tradicija

Zikr srca i zikr uma

Autor: Rifet Šahinović Septembar 09, 2015 0

Zikrullah čuva čovjeka da se jednog dana ne pretvori u urušenu i napuštenu građevinu koja nikakve vrijednosti nema: „ I koliko smo gradova Mi razorili zato što su bili utonuli u zlo-i sada oni leže zapušteni, s urušenim krovovima! I koliko bunareva leži napušteno, i koliko dvoraca koji su (nekad) stajali visoko.“ ( Kur'an, 22:45)

 

Ovo nije samo individualna strepnja nego i realna civilizacijska opasnost. Zikrullah nas čuva od duhovne pustoši ali i svake druge, naprimjer, umne i znanstvene pustoši zbog kojih se današnji čovjek guši u problemima.

U kontekstu toga govori se o molitvi srca/zikr al-kalbi/ i molitvi uma /zikr al-fikr/, pri kojima se duša stalno krijepi uspomenama na svog Gospodara, na svoj izvorni nebeski iskon, na Dan Ugovara / al-Misāq/ kada je svaka duša sa ushićenom radošću izgovorila ' Da, svjedočimo'. Srčanim zazivanjem Božijeg imena zakir do krajnjih granica brusi svoju predanost/ihlas/ vlastite duše. Poslanik, a.s., je, kako smo kazali na samom početku ovog našeg skromnog osvrta na zikr, poistovjetio rajske bašte sa halkom molitve srca/zikrom/. Tim Poslanikovim riječima je posvijestita činjenica da se molitvom srca na Zemlji može primiti predokusno kušanje rajskih blagodati. Alimi koji proniču u tajne odaje srca govore o tri duhovna srčana prostora: kalb-fu'ad-sirr. Otuda se govori o trostrukoj molitvi srca koja odgovara navedenim trima ključnim prostorima u srcu. To su: molitva jezikom /zikr al-lisan/, molitva duhovnim srcem/zikr al-fu'ad/ te molitva unutarnje srčane tajne / zikr as-sirr/. Ovaj potonji vid prisjećanja Uzvišenog Allaha je takvo stanje kada jezik ne izriče zazivanje. Njegov jezik mlitavi, prosegnuvši u samu tajnu /sirr/ zikra. Njegovo srce je u tajni Ljubavi, njegov duh je u tajni izravne vizije. A izravna vizija je odveć uzvišena da bi bila opisiva. Tri čvorišna prostora srca sa svojim osobitim molitvama komplementarna su sa tri etape u vjerovanju spomenute u Poslanikovim odgovorima na Džibrilova, a.s., pitanja o islamu, imanu i ihsanu. Molitvom jezika se ozbiljuje svetopovjesni obzir vjerovanja (islam), molitvom srca se ozbiljuje njen metapovjesni obzir (iman) a molitvom unutarnje tajne se ozbiljuje hijeropovjesni obzir (ihsan).

Ovakvo stanje prefinjenosti koja se dešavaju u srčanom hramu zakir uvodi u umski hram. Sva prefinjenost srca prelazi i na njegov um. Um takvog je u stalnoj molitvi. Pri tome, um prolazi kroz tri duhovne dionice: murākaba (kontemplativna budnost), muhāsaba (samopreispitivanje) i tafakkur ( umsko usredotočenje). Smisao prve dionice izvodi se iz Božijeg imena Raqīb (Budni) (Kur'an; IV:1; XXX:52) Ustvari, ova budnost se temeljno očituje u činjenici da duhovno bogatstvo zikra, koje se smiruje u srčanom hramu, sačuva čovjeka od zaborava, nemara i neznanja. Samopreispitivanje po čuvenom Hasan Basriju u smislu molitve uma simbolizira duhovno ogledalo u kojem svaka duša može vidjeti šta je dobro a šta zlo. Gazali je u svom Ihjau upozoravao na preispitivanje čovjeka u noćnim satima. Po njemu čovjek u noćnim trenutcima osamljenosti treba da pogleda svoje ekstremitete koje će crvi progutati, kosti sagnjeti. Nek razmisli da li će crvi otpočeti rastakati prvo desnu ili lijevu zjenicu, veli Gazali. U stanju samopreispitivanja um je u molitvi. Sve se ranije desilo u srcu, sada se prelijeva na um. Ako bismo mogli kazati da fizičko srce bez čovjekove volje rastjerava krv po tijelu, na isti način, još u suptilnijoj formi, svjetlost srčane spoznaje /ajnu-l kalb/ se reflektira u čovjekovom umu.

Na kraju, usredotočenje uma /tafakkur/ je treća etapa u duhovnom hodočašću uma kada dolaze konkretni duhovni plodovi, vizije, kako veli Razi:„ Srce zazivanja Boga se sastoji u tome da čovjek kontemplira nad stvarima koje je Uzvišeni Bog stvorio, sve dotle dok svaki njihov djelić ne postane poput ulaštena ogledala postavljenog naspram nevidljivog svijeta, tako, kada sluga Božiji svrati svoj umski pogled na stvorene stvari, svjetlosni zraci njegova gledanja prosežu kroz njih i dopiru do svijeta uzvišenosti.“[1]

Ova molitva uma je pridržavana od muslimanskih znanstvenika na raznim poljima učenosti, prirodnim, humanističkim, društvenim i drugim poljima nauke. Kad um prestane moliti se Uzvišenom Allahu nastaje nered, katastrofe, ratovi. Od takvog uma nisu sigurni ni priroda, ni životinje, ni biljke, pa ni sam čovjek. Jednostavno, takav ne zna ni za svoj početak ni kraj, u potpunoj zaboravnosti i nemarnosti prema transcedenciji. Um nije dostigao stepen Intelekta već ostao na razini ratia. To je problem današnje znanosti i sadašnjeg čovjeka.

A Allah najbolje Zna (Allahu A'-lamu)

 

[1] Citat preuzet: Hafizović, Temeljni tokovi Sufizma, 280.

« Neznanje o Allahu, dž.š. Molitve odsutnog srca »
nazad na vrh

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine