Ovo znači, ne prisiljavajte nikoga da uđe u vjeru islam, jer on je očit i jasan, njegova znamenja i dokazi su očevidni, pa nema potrebe da se iko prisiljava da ulazi u njega.

Navodi se da je jedan od povoda objave ovoga ajeta bio taj što je jedna žena Ensarijka odlučila da će svoje dijete ukoliko ostane živo, uvesti u židovsku vjeru.U drugom slučaju, kada je protjerano pleme Benu-Nedir, u kojemu je bilo i sinova Ensarija, oni su kazali da ne žele ostaviti svoje sinove.Nakon toga, Allah je objavio: „Nema prisile u vjeri...!“

Muhammed ibn Ishak navodi od Ibn-Abbasa da je ajet objavljen povodom slučaja jednog čovjeka iz plemena Benu-Salim ibn Avfa, po imenu Husajni, čija su se dva sina pokrstila dok je on bio musliman.Ove primjere navodimo kako bi stavili do znanja svim ljudina na Zemlji islamsko proklamovanje prava izbora makar to bila i vjera u pitanju. Istina, Uzvišeni će reći ono s čim je On jedino zadovoljan:“Allahu je prava vjera jedino- islam.“ Ali Imran,19

Također, svima treba biti jasno da će Uzvišeni uvijek „nadoknađivati“ redove vjernika bez obzira na konvertitet pojedinaca pa makar oni bili i iz redova muslimana. Na primjeru rodbine Allahovog Poslanika, a.s., to najljepše opažamo. Naime, iako pojedinci iz njegove najbliže rodbine nisu ga mogli prihvatiti kao Božijeg Poslanika iz lične obijesti, Allah Uzvišeni je svom Poslaniku doveo ljude iz najudaljenijih krajeva svijeta da mu budu od pomoći i u hizmetu islamu.Takvi su bili npr. Selman Farisi (Perzija), Bilal ibn Rabah (Afrika), Suhejb Rumi (Vizantija)[1] i mnogi drugi u kasnijim generacijama koji će nositi svjetlo islama, neće biti Arapi i islam će nositi iz čistog srčanog ubjeđenja. 

Imam Ahmed navodi predaju od Muhammeda ibn Kajsa ibn Ubade, koji kaže:

„Bio sam u džamiji, pa je došao neki čovjek na čijem se licu vidio trag skrušenosti. Klanjao je dva rekata skraćeno, pa su ljudi kazali: “Ovo je čovjek džennetlija!“ Kada je izišao,  ja sam ga pratio dok nije ušao u stan. Ušao sam s njim i razgovarao, a kada se odmorio,  rekao  sam mu šta su ljudi u džamiji o njemu govorili.On je rekao:“Allah je Veliki! Niko ne treba da govori ono što ne zna, a reći ću ti zašto...! Vidio sam u snu kao da sam u zelenoj bašči!“ (Ibn-Avn navodi da je spomenuo njeno zelenilo i prostranstvo, da je u sredini bio željezni stup čiji je donji dio bio u zemlji, a gornji na nebu, a na vrhu je bila halka / karika). „Rečeno mi je: Popni se uz njega!; ja sam rekao: Ne mogu! Zatim mi je došao sluga (Ibn-Avn navodi da je to bio mladi sluga), podigao mi odjeću sa zadnje strane i rekao: Penji se! Penjao sam se dok nisam stigao do karike, pa mi je rekao: Uhvati se za kariku! Tada sam se probudio, a ona je bila u mojoj ruci! Došao sam Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i ispričao mu, a on je rekao: Što se tiče bašče, to je bašča islama! Što se tiče stupa, to je stup islama, a što se tiče karike, to je najčvršća karika.Ti češ biti musliman do smrti svoje!“[2]

U sljedećem ajetu Allah Uzvišeni kaže:“

Allah je zaštitnik onih koji vjeruju, izvodi ih tmine na svjetlo, a onima koji ne vjeruju zažtitnici su taguti, odvode ih sa svjetla u tmine! To su stanovnici vatre i u njoj če vječno ostati. (Al-Baqara,257)

Allah Uzvišeni navodi izraz svjetlo u jednini, a izraz tama u množini, jer Istina je jedna, a nevjerstva ima više vrsta i sve one prestavljaju laž, kao što Allah Uzvišeni, također kaže:

„I doista, ovo je Moj Pravi put, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, da vas ne odvoje od Puta Njegova! Eto, to vam preporučuje, da bi ste bili bogobojazni!“ Al-An'am,152

Pitanje vjerničkog opredjeljenja, kako to uči islam je pitanje uvjerenja i zadovoljstva, nakon objašnjenja i spoznaje, a nije pitanje silom nagonjenja, protivljenja i prisile. Sloboda vjerskog opredjeljenja je prvo „pravo“ čovjeka, čime se čovjek opisuje kao „čovjek“. Termin nevjernički bog, tagut, izveden je iz korjena tugjan, ugnjetavanje, tiranstvo, pritisak a znači sve ono što pritiskuje svijest čovjeka[3], ono što djeluje protiv pravde i prelazi svaku granicu koju je odredio Allah, dž.š. Onaj ko odbaci sve gore navedeno u svom praktičnom živote te vjeruje samo u Allaha i oslanja se samo na Allaha, taj je spašen. Njegovo spašenje je predstavljeno u pridržavanju za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. Onaj ko se pridržava Njegove veze produžuje stazom upute ka svom Gospodaru, on neće pobijati, zaostajati, ni odvojiti se drugim putem, niti će ga odvesti u progonstvo i zabludu. Vjerovanje je svjetlo koje čovjeka čini smirenim, pouzdanim, čvrstim, bez trunke kolebljivosti. S druge strane, zabluda nevjerovanja čovjeku nudi raznovrsne tmine: tminu posrtanja i strasti, tminu progonjenja i padanja nisko, tminu oholosti i nasilja, tminu slabosti i poniženja, tminu dvoličnosti i licemjerstva, tminu pohlepe i bjesnila, tminu sumnje i uznemirenosti. I sve one vode Vatri u kojoj će vječno ostati.[4]

Osvrnimo se danas oko sebe, koliko taguta je danas prisutno u našoj sredini, tj. svih onih ljubavi i interesa koji ne vode pokornosti Allahu Uzvišenom i „Zato požurite Allahu“ (Ad-Dariyat,50), i „Idem onamo gdje mi je Gospodar moj naredio“.-reče-,“On će mene kuda treba uputiti“. (As-Saffat, 99)

Oni koji se prihvate ove najčvršće veze neće biti odvojeni blagodati džennetskih, niti će doći kraj njihovom boravku u Džennetu,  a neće biti ni upropašteni vječnim boravkom u vatri.[5]

Znaj da je bit vjerovanja (haqiqat) na način osvjedočenja (šuhud) i viđenja (i'jan) a njegovo formalno ispoljavanje veže se  za logične dokaze. Isti je slučaj i sa Tagutom (lažnim vjerovanjima i idejama) gdje se bit ovog „vjerovanja“ veže za Taguta a u formalnom smislu se veže za poricanje Božijeg Jedinstva i Njegovih blagodati. Stoga, nevjerovanje (poricanje) je trojako: nevjerovanje sa aspekta poricanja blagodati (ni'meh), poricanje Jedinstva, i prihvatanje Taguta, na osnovu čega se i ljudi dijele u tri grupe: Sretnici (Ashabul-mejmeneh), Nesretnici (Ashabul-meš'emeh) i Allahu bliski (Muqarrebun) robovi[6]

Islam je blagodat za sve narode

Islam u središte stavlja čovjeka (vjernika ponaosob) jer ga je Gospodar stvorio sobom (Sad,75) i njegovo ubistvo se mjeri sa kosmičkom kataklizmom (Al-Ma'ida,32)  Zašto je čovjek toliko važan? On je mjesto manifestacije Gospodareve milosti, moći i ljubavi.Zato će i Allahov Poslanik a.s. jedne prilike reči okrečući se i obračajući Kabi (Allahovoj kući)

 „O, Kabo! Kako si lijepa, kako lijepo mirišeš kako si veličanstvena i uzvišena u svojoj svetosti Tako mi Onoga u Čijoj je ruci Muhammedova duša, svetost vjernika je uzvišenija kod Allaha od od tvoje svetosti, pa i njegov imetak, i njegova krv, i to da o njemu (vjerniku) mislimo samo dobro!“ 

Ibrahim Havvas[7] je kazivao: “Pođoh jednom na put kroz pustinju,sam i pješice .U pustinji me sustiže neki mladić i povika: “Esselamu alejkum,o šejhu!“ Zastadoh i pričekah ga. Vidjeh da je krščanin. „Mogu li se pridružiti?“ upita, pa nastavismo put zajedno .Putovali smo sedam dana, a osmog dana on mi reče: “O čisti isposniče, ja sam iscrpljen od gladi. Zaišti od Boga da nam da nešto da pojedemo.“ Obratih se Bogu: “O Bože moj, tako Ti Muhammeda, blagoslov i mir neka je na nj, ne posrami me pred nemuslimanom i daj nam kakvu hranu.“ Istog časa,pred nama se stvori poslužavnik sa hljebom ,ribama i hurmama, te jedan vrč vode. Obojica sjedosmo i jedosmo.

Prođe još sedam dana, a osmog dana ja rekoh njemu: “O krščanine, sad nas ti nahrani.“ Mladić se osloni na štap i nešto prošaputa. Tad se pred nama stvoriše dvije tacne pune pečenja, ribe, halva, hurme i dva vrča vode. Zapanjih se. Od stida nisam mogao jesti. “Neću jesti dok mi ovo ne objasniš“, rekoh mu. Tad on reče: “Prvo, skinut ću ovaj zunar.“ On skide svoj zunar i izgovori šehadet, pa reče: “Ja sam od Boga zatražio da mi udijeli zaklevši Ga tobom čija je vjera ispravna, pa smo i ovu hranu dobili podsrestvom tebe.“ Naposljetku dođosmo u Hidžaz, mladić se nastani ondje i živio je u Hidžazu sve do smrti.[8]   

[1] O životnom putu i čudnovatom načinu na koji su ovi ashabi prihvatili „najčvršću vezu“ vidi: dr. Abdurrahman Ra'fat el-Baša,Iz života ashaba,Zenica 1997,str. 80,142.

[2] Vidi:Tefsir Ibn Kesir,Skračeno izdanje, Sarajevo 2002, str. 168-170

[3] Značenje ove riječi između ostalih je i:ugnjetavanje,nepravda,bezbožnost,zavođenje,pobuna (protiv Boga); Teufik Muftić,Arapsko-bosanski rječnik,El-Kalem,Sarajevo 1997, str. 880

[4] Vidi :Sayyid Qutb,U okrilju Kur'ana, 3/27-31

[5] Tefsir Ibn 'Abbas 1/181

[6] Više o ovoj podjeli vidi:Ismail Haqqi,Ruhul-bejan, 1/407

[7] Ebu Ishak Ibrahim b. Ahmed b. Ismail Havvas,umro 291 g. h./904.g., bio je savremenik Džunejda i Nurija.Poznat je njegov tevekkul i praksa.Umro je u Rejju.Govorio je:“Nije učen onaj ko je puno pročitao,nego je učen onaj ko slijedi znanje i koristi ga u praksi i ko slijedi sunnete makar i malo znao.Rekao je:“Lijek srca je u pet stvari: učenje Kur'ana sa razmišljanjem,praznina trbuha,nočni ibadet,usrdna molitva u praskozorje i druženje sa dobrim ljudima;Šejh Kušejri,Risala, Sarajevo 2006, str. 433

[8] Feriduddin Muhammed Attar,Spomenica dobrih,,Sarajevo 20004,str. 326