Život na Ovom svijetu bio bi nezamisliv bez raznolikih iskušenja koja ga prožimaju. Njih daje Njegova Mudrost Koja najbolje zna šta je za naše dobro i sreću na Oba svijeta. Razumljivo je na osnovu spomenutog kur'anskog ajeta da nije moguće osjetiti olakšanje i uživati u blagodati bez teškoće koja joj je prethodila. Otuda i dolazi ona drevna mudrost: ''Ko nije okusio gorko - ne zna šta je slatko''. Da nije gladi, ne bi znali vrijednost hrane; da nije bolesti, ne bi znali vrijednost medicine; da nije teškoće, ne bi znali vrijednost olakšanja. Sve ovo nam govori da se stvari skrivaju u svojim suprotnostima.¹

Iskušenja pogađaju mlade i stare, jake i slabe, bogate i siromašne, vjernike i nevjernike, učenjake i neznalice; jednostavno kazano: sve vrste ljudi, tih krunskih Božijih stvorenja. Međutim, vjerniku su kušnje nužna potreba da podstiču njegova stremljenja i osnažuju njegovo vjerovanje. Nevolje čine dio njegovog uspjeha, snage i vitalnosti. Zato su vjerovjesnici stavljani na najveća iskušenja, jer čovjek biva kušan skladno stepenu vjerovanja svoga.² Ne treba zaboraviti da dijamanti nastaju uslijed snažnog pritiska!

Teškoćama glačamo našu dušu od grijeha, s razloga našeg spasa i uspjeha na Oba svijeta, jer nam Kur'an savjetuje: ''Uspjeće samo onaj ko je očisti, a biće izgubljen onaj koji je na stranputicu odvodi!''(XCI, 9-10)

Poznato je da ljubav, što je više prisutna u srcu, iskušenja kojima može biti izložen onaj koji voli, od strane Voljenog - lakše se podnose. Oni koji vole, patnjom se ponose pred Onim Kojeg vole, slično poruci ovih stihova:

''I kad mi je teško, da mi Ti nečim još zagorčaš,

činilo bi mi radost, time što me se sjećaš''.³

         Uzvišeni Allah zna da vjernike ponekad zaspljusnu valovi slabosti, pa im u neiscrpnom Vrelu savjetuje: ''I ne gubite hrabrost i ne žalostite se, vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici''. (III, 139) Poslanik, a.s., bio je najčasnije biće koje je hodilo ovozemaljskom pozornicom, (p)a ipak/zbog toga je imao toliki broj iskušenja pod kojima bi svaka pleća pukla; morao se boriti, bivao je progonjen i uznemiravan. Dovoljno je baciti pogled na njegov, ili od drugih poslaničkih likova, životopis, da nam rasvijetli ispunjenost njihovih života teškoćama. Primjerice, Hidžra i oslobođenje Mekke nam zorno ilustruju da je nakon teškoće nezaobilazno olakšanje. Poslanik, a.s., je sa svega nekoliko muhadžira s bolom u grudima napustio rodnu Mekku, površno izgledajući slabiji nego ikad (to je bio korak unazad zbog zaleta, a ne zbog povlačenja), da bi za svega osam godina, sa šest hiljada ashaba, trijumfalno ušao u Mekku. Ova dva događaja, motrimo li njihov temeljni simbolizam, najvjernija su afirmacija već citirane kur'anske maksime: ''Zaista, s mukom je i last!''(XCIV, 6)

         Nakon tuge, zasigurno slijedi sreća. Ukoliko čovjek vidi ovu životnu neminovnost, utoliko mu je lakše otvoriti vrata sreće, nakon kucanja nevolje. Divno je Dželaluddin Rumi ovaj ''zakon'' spjevao u sljedećim stihovima:

''Ako je tuga našla put do tvog srca i narušila tvoju radost,

to je znak da priprema put za sreću''. (M V 3678)

Teškoću je najbolje dočekati strpljivošću. Jedne prilike je mudri Hasan El-Basri kazao: ''Zaista je Uzvišenom Allahu najdraži onaj gutljaj što ga čovjek ispije kao lijepu utjehu i otrpljenje kada ga zadesi bolna nesreća''.⁴ U ovom kontekstu je razumljiv smisao kur'anskih riječi: ''Allah je doista sa strpljivima''. (II, 153)

Ponekad nam se čini da nas je pogodila teška nevolja, da iz nje proizilazi samo zlo, međutim, vremenom se raskrije da je upravo to prividno zlo - za nas veliko dobro.⁵ Svjedočanstvo o ovom kontrastu nalazimo u posljednjoj Objavi: ''Ne volite nešto, a ono može biti dobro po vas. Volite nešto, a ono može biti zlo po vas. Allah zna, a vi ne znate''. (II, 216) Uostalom, ovaj kontrast nije ništa drugo doli jedna od glavnih poruka kur'anskog kazivanja o Hidru i Musau.

         Na temelju prethodno kazanog, jasno da je najbolje od Uzvišenog zazivati da nam podari ono što će biti najbolje za nas. Traženje od Allaha na ovaj način, implicira podređenost našeg djelimičnog znanja njegovom Sveznanju, jer samim time što tražimo od Njega najbolje za nas, a ne onoga što mi mislimo da je dobro, znači da mi ne znamo šta je to za nas istinski dobro. Nadahnuće za ovu misao nalazimo u Njegovim riječima:' 'Čovjek svojom dovom priziva i zlo, i dobro;a čovjek je uistinu nagao''. (XVII, 11)

Privodeći kraju ovaj tekst, imamo potrebu da cjelovito citiramo gazel Hafiza Širazijajer nas, povrh svega, tako snažno grije svojom toplinom utjehe:

''I Jusuf izgubljeni vrati se u Ken'an; pa ne tuguj,

kuća tuge jednog dana bit će cvijetnjak; ti ne tuguj.

Ne budi mi nespokojno, srce tužno, bit će bolje,

glava ova izbezumljena bit će mirna; ti ne tuguj.

Ako Bog da živovanja opet na dvoru tratine,

suncobran ćeš otvarati, o slavuju; ti ne tuguj.

Ako nebo dan-dva prema mojoj želji se ne kreće,

neće uvijek istom stazom kretati se; ti ne tuguj.

Nemoj biti beznadežan, tajne proviđenja ne znaš,

iza perde - tajne igre; ti ne brini i ne tuguj.

Želeć Kabu ako hoćeš po pustinji da prohodaš,

ako pustinjske bodljike ubodu te, ti ne tuguj.

I mada je do Voljene put opasan, a cilj dalek,

nema puta što bez konca je; ti ne tuguj.

Srce, ako potop nestanka tvoje biće počupa,

Nuh ti je kapetan broda; zbog potopa ti ne tuguj.

Osjećaje na rastanku i muke od suparnika,

sve to Svevišnji zna i gleda; ti ne tuguj.

Sve dok si u siromaštvu i samoći tamnih noći,

dok su tvoj vird dova i Kur'an, Hafize, ti ne tuguj.''⁶

         Vjernik koji je uronjenu spoznaju o neumitnoj prolaznosti Ovoga svijeta, duboko je svjestan da će i teškoće i olakšanja jednog dana proći, te da se sve sa svojim djelima vraća Jedinom. Kaže Svevišnji: ''Sve što je na Zemlji, prolazno je, ostaje samo Gospodar tvoj, Veličanstveni i Plemeniti''. (LV, 26-27)

¹Dželaluddin Rumi, ''Tajne uzvišenosti'', s perzijskog preveo: Munir Drkić, Bookline, Sarajevo, 2011., str. 117, 120, 268, 295, 331; El-Arebi ed-Darkavi, ''Pisma šejha Darkavija'', sa španskog preveo: Dragan Bećirović, El-Kalem, Sarajevo, 2004., str. 53

²Ibn Kajjim el-Dževzijje, ''Smisao kušnje'', s arapskog preveo: Mehmed Kico, Bookline, Sarajevo, 2006., str. 36

³''Ibid.,''str. 35

⁴El-Hasan El-Basri, ''Čujem šum, prijatelja ne vidim: kazivanja o moralu (ahlaku), pravilima islamskog ponašanja, pobožnosti i još ponečem'', s arapskog preveo: Mehmedalija Hadžić, Islamska zajednica, Zagreb, 1989., str. 23

⁵ Vidjeti: El-Iskenderi, ''Mudrosti (El-Hikem)'', s arapskog preveo: Ismail Ahmetagić, El-Kalem, Sarajevo, 2002, str. 324-326

⁶Hafiz Širazi, ''Divan'', s perzijskog preveo: Bećir Džaka, Institut ''Ibn Sina,'' Sarajevo, 2009., str. 264