Prije njegovog dolaska svijetom su vladale dvije velike imperije: Bizantija i Perzija. Ove dvije države su vladale većim dijelom svijeta. U svim segmentima života vladala je opšta anarhija. Ljudi su varali, krali, lagali, pljačkali, živjeli na račun drugih, klasne razlike bile su posebno izražene, nepravda raširena a dadžbine i porezi lomili kičmu naroda. Istina i pravda su bile misaone imenice. Na vjerskom planu ljudi se umjesto pokornosti Jednom jedinom Bogu obožavali kumire itd. Čak su i neki evropski historičari zabilježili da svijet nije susreo suroviji i mračniji period od 7. stoljeća nove ere. Muhammed a.s. je došao da ukine ovakve mračne pojave i da na zemlji uspostavi Allahov red. Dakle, situacija prije pojave posljednjeg Allahovog Poslanika, Muhammeda s.a.w.s bila je slična današnjoj. Ni danas nema istine i pravde, ljudi žive na račun drugih ljudi, jedni u velikom izobilju, drugi u teškom siromaštvu. Razlika je jedino u tome što umjesto Lata, Uzata i drugih božanstava ljudi za božanstva uzimaju Oskara, Bambija, Miki Mausa...
Ako su svijetu danas, a posebno muslimanima, potrebne promjene na bolje, onda se treba ugledati na Poslanikovu a.s. veličinu i njegov životni put.
Muhammed a.s kao djete i mladić
Muhammed a.s. je rođen u Mekki 570.godine. Još kao djete posebno se isticao plemenitošću i vedrinom. Tako da su svi uživali u kontaktu s njim.
Živio je u pustinji, skromno, čuvajući ovce. Treba sebi danas zamisliti život u pustinji, na pedesetak stepeni celzijusa, bez hlada i dovoljno vode. Te okolnosti su Poslaniku s.a.w.s pomogle da stekne vrlo važne navike i osobine, da se nauči saburu, skromnosti, jednostavnom životu, bez pretjerivanja. Zato je poslije kao Poslanik bio sasvim običan, ni po čemu se u svom vanjskom izgledu nije izdvajao od drugih. Tako se bilježi jedna predaja u kojoj se navodi da je jedan beduin došo u grupu muslimana i kada ih je sve prešao okom pitao: „Gdje je Poslanik“? Pa su mu ashabi pokazali rukom na Resula. Dakle Poslanik a.s. se ni po čemu se nije izdvajao od svog naroda. Ličio je na taj narod a jedne prilike je rekao:
„Kod mene je omiljen i uvažen svako od vas ko je bliži narodu i koji je uz narod kad mu je teško“.
Nije nosio krunu, ni raskošnu odjeću po kojoj bi se raspoznavao. Kad je trebalo graditi džamiju Poslanik s.a.w.s je prvi zasukao rukave, kad je trebalo kopati Hendek, Resul je bio u jami.
Allahova je mudrost da bude nepismen, da ne zna ni čitati ni pisati, kako mu se poslije ne bi moglo predbaciti da je on napisao Kur'an ili da je znanje preuzeo iz kršćanskih ili židovskih knjiga.
Allahov Poslanik s.a.w.s je odrastao kao siroče. Teškoće kroz koje je prošao imale su svoju mudrost. Trebale su da ga pripreme da povede čovječanstvo te da spozna pravu suštinu i smisao života. Majka mu je umrla kad je imao šest godina a babo dva mjeseca prije njegovog rođenja. Tako nikad nije imao priliku da zagrli svog babu, osjeti njegovu blagost, topli zagrljaj i kaže „babo“. I pored toga najbolji Odgajatelj ga učinio blagim i osjećajnim pa je često svojim ashabima a posebno omladini govorio da im je on poput oca. Enes ibni Malik je rekao: „Nisam vidio nikog milostivijeg prema djeci od Allahovog Poslanika, s.a.w.s“.
Muhammed a.s. kao muž i otac
Sa 25 godina Poslanik s.a.w.s se oženio uglednom Mekkelijkom Hatidžom bint Huvejlid. Iako je bila hudovica i petnaest godina starija od njega, a on momak i neženjen, imala je toliko dostojanstva da mu ponudi brak. Dakle, nije bilo obrnuto kao što je to običaj. Za dvadesetak godina koliko je Poslanik s.a.w.s. bio u braku sa Hatidžom nikad se s njom nije posvađao niti je kad digao ruku na nju. Pomagao joj je u svim poslovima, imao sabura, malo pričao a više je slušao. Strogo je vodio računa o pravima svojih žena. Svakodnevno bi ih obilazio pazeći na njihovo stanje i potrebe. Neki ashabi su govorili: „Da nije bilo kod Allahovog Poslanika „ne“ u tešehuddu, ne bi ga imao u životu kad se od njeg nešto zatraži.“
Njegov brak sa Hatidžom ali i ostalim ženama uzor je za sve muslimanske brakove do Sudnjeg dana. Svojim načinom života i odnosom prema njima stvorio je odlične predpostavke za žene. Zato žena u islamu nije ponižena. Ona je kod muslimana dobila poseban stepen, koji nema niti je imala ni prije ni poslije ni kod koga drugog. Poslanik s.a.w.s je to često isticao govoreći da su „najpotpunijeg imana vjernici koji su najljepšeg ahlaka, a najbolji među njima su oni koji su najbolji prema svojim ženama“. „Najbolji među vama je onaj koji je najbolji prema svojoj porodici, a ja sam najbolji prema svojoj porodici“.
Svoje sljedbenike je učio da se maksimalno posvete odgoju svoje djece. „Najbolje što jedan otac može ostaviti svom djetetu je lijep odgoj.“ „Svako djete se rodi u prirodnoj vjeri, pa ga njegovi roditelji odgoje kao židova, kršćanina ili medžusiju.“
Nije pravio razliku između muške i ženske djece. „Ko bude imao kćerku i ne bude je razlikovao od svojih sinova, Allah će mu pripremiti mjesto u Džennetu.“
U jednom hadisu je također rekao: „Ko bude imao tri kćerke, pa ih odgoji, poduči ih i bude prema njima milostiv, ući će u Džennet“. Pa su ga ashabi r.a. upitali: „A ako bude imao dvije?“ „I ako bude imao dvije“ – odgovorio je Poslanik. „A ako bude imao jednu?“ – opet upitaše ashabi. „I ako bude imao jednu“ – odgovorio je, uz osmijeh Resul s.a.w.s.
Muhammed a.s. kao čovjek
Ljudima uzor ne može biti melek. Treba im čovjek, od krvi i mesa. Zato je Svevišnji odredio Muhammeda s.a.w.s kao jednog od njih da im prenese poruku Gospodara svjetova, da im pokaže kako je sasvim moguće biti čovjek i istodobno biti pokoran Stvoritelju. Cilj njegove plemenite misije bio je da upotpuni ljudski moral. Još prije poslanstva je bio toliko visokog morala da su ga čak mušrici nazvali imenom El-Emin, povjerljivi. Kod njeg bi čuvali svoje vrijednosti. Često, kad se ni sami nisu mogli oko nečeg dogovoriti, tražili su Muhammeda, da bude medijator između njihovih plemena. I svi bi bili saglasni da Muhammed riješi problem, jer u njegovu pravednost nisu nimalo sumnjali.
Uvijek je bio na strani potlačenih i obespravljenih. Oni su bježali u njegovo okrilje, jer su uviđali njegovu pravičnost i suprotstavljanje zulumu pa su se s njim osjećali sigurnim i s nadom da će ostvariti svoja prava. Nije pravio razliku na osnovu rase, boje kože, porijekla ili materijalnog stanja. Radio je na saradnji i potpomaganju. Kritikovao je one koji su činili zulum i fesad i stalno stajao naspram njih, pa čak kad su bili i njegovi bliži u pitanju. Čak i u očima svojih neprijatelja je bio veličanstven. Za četrdeset godina koliko je živio među njima prije i trinaest godina poslije poslanstva nisu bili u stanju naći mu ni jednu negativnost u njegovom moralu ili ličnosti.
Muhammed a.s. kao Poslanik
Kad je napunio svojih trideset i osam godina, Muhammed, a.s., počeo se povlačiti u samoću. Tragao je za mjestom na kojem bi se mogao osamiti. Nakon što je razgledao okolna brda, odlučio je da to bude pećina Hira, jedna stijena udaljena nekoliko kilometara od Mekke, odakle je mogao posmatrati nebesa, brda i Kabu i iz te pozicije razmišljati o stvorenjima. Allah s.w.t. mu je omilio samoću pećine, gdje bi činio ibadet i duhovno se pripremao za određenu mu misiju.
„Da ovaj Kur'an kakvom brdu objavimo, ti bi vidio kako je strahopoštovanja puno i kako bi se od straha pred Allahom raspalo.“
Zato je srce Poslanika s.a.w.s trebalo pripremiti, jer srce kojem se objavljuje Kuran, mora biti jače od brda. Poslanik a.s. bi sa „Brda svjetlosti“ promatrao nebo i ono što je na njemu a zatim bi pogledao Kabu i kipove oko nje, pa bi rekao: „Zaista vi ne zaslužujete da budete obožavani, ne zaslužujete veličanje i robovanje“.
U tim trenutcima dok se završavala finalna priprema za poslanstvo, Svevišnji posla svog izaslanika, meleka Džibrila, koji se na zemlju nije spustio od kako je uzdignut Allahov poslanik Isa, a.s., da Muhammedu, a.s., spusti posljednju Allahovu riječ, upućenu čovječanstvu. Muhammed, a.s., u tom trenutku nije znao da je on odabran da bude pečat svih poslanika. Kad je o tom obaviješten počeo je pozivati ljude na put Gospodara.
Mekkanski moćnici su ga u početku prvo ismijavali. Međutim, Poslaniku s.a.w.s to nije smetalo. Nastavio je dalje sa svojom misijom pozivajući javno u islam. Kad je broj njegovih sljedbenika porastao počeše ga bojkotovati i javno iskazivati svoje neprijateljstvo. A onda duševno mučiti, kako njega tako i njegove sljedbenike, nazivajući ih svakakvim imenima. Kako su napadi na njega i njegovu da´wu rasli, proporcionalno je rasla i Poslanikova, a.s., upornost kojom im se snažno suprotstavljao. On im se suprotstavljao snagom istine protiv koje mušričke spletke nisu imale šanse. Nakon što se uticaj muslimana dobio na snazi prelaskom uglednih ličnosti, mušrici odlučiše pooštriti svoje metode i počeše tjelesno mučiti Poslanika s.a.w.s i njegove sljedbenike.
Kad su Kurejšije povećale zlostavljanje muslimana i kad mučenja dođoše do nepodnošljivog stepena, Poslanik s.a.w.s naredi svojim ashabima da se isele u Jesrib. Ashabi učiniše hidžru a Poslanik s.a.w.s i Ebu Bekr ostadoše u Mekki, čekajući dozvolu Svevišnjeg da i oni krenu na taj put. Znajući šta će se desiti ako se i Poslanik, a.s., iseli u Medinu, Kurejšije odlučiše da ga u tom spriječe, da ga se kutarišu jednom za sva vremena. I tako skovaše plan da ubiju Poslanika. Odlučiše da iz svakog plemena uzmu po jednog snažnog čovjeka, naoružaju ih i da oni ubiju Muhammeda a.s. Na taj način bi se riješili Poslanika, a.s., a njegovoj porodici onemogućili da traži osvetu.
Kad je stigla dozvola od Gospodara da učini Hidžru, Poslanik, a.s., ostavi svog amidžića, Aliju ibn Ebi Taliba, ne samo da zavara Kurejšije, nego i da ostane u Mekki kako bi im vratio povjerene mu emanete. Jedna zaista neobična situacija. Dok oni kuju plan kako da ga ubiju, časni Poslanik brine kako da im vrati stvari koje su mu isti ti mušrici povjerili na čuvanje.
Dolazak u Medinu
Prvi državni akt koji je sproveo u Medini bila je politika integracije. Zbratimio je ensarije i muhadžire. Njegova pronicljivost i mudrost rezultirale su da svaki ensarija dobrovoljno ustupi pola svog imetka novopridošlom muhadžiru. A da muhadžiri nesebično u svakodnevnim poslovima pomognu ensarijama. Nakon toga je napisao i prvi akt o poštivanju ljudskih prava, tzv. „Medinsku povelju“ u kojoj je regulisao odnose islamske i drugih zajednica.
Prava kršćana i jevreja koji su u Medini živjeli skupa sa muslimanima, Poslanik a.s. je izrazito poštovao. Oni koji su ostali dosljedni svojoj vjeri a nisu bili neprijateljski raspoloženi prema islamu i muslimanima u državi koju je formirao Muhammed, a.s. dobili su puna politička, društvena i ekonomska prava. Sasvim slobodno su mogli živjeti i svoj život uređivati u duhu svoje vjere. Jedino su, s obzirom da s muslimanima nisu učestvovali u odbrani države, bili obavezni plaćati džizju.
Ashabima je govorio: „Ako vam dođe neki nemusliman i zatraži vašu zaštitu, pomozite mu i dajte mu sigurnost. Možda spozna istinu i prihvati islam. Ako prihvati islam, onda vam je on brat, a ako ne prihvati pružite mu poštovanje i utočište.“
Nikad nije koristio svoju poziciju da bi se drugima svetio ili ih zastrašivao. Bio je veoma blag i saosjećajan. A samilost i praštanje bili su osnova njegovog saobraćanja sa ljudima. Kada čitamo neke orijentaliste, pa vala i neke muslimane, stičemo dojam da je Poslanik, a.s., išao samo iz bitke u bitku. A nije. Od 23 godine koliko je trajala poslanička misija, Poslanik, a.s., je u ratu proveo ukupno samo 53 dana. Mudrošću i lijepom rječju je pozivao na put Gospodara. Govorio je onako kako ga je Svevišnji naučio; da u vjeru nema prisile. Silom se ne može nikoga ubijediti. Samo sa prijatnošću, određenošću, lijepom riječi, visokim moralom...
Poslanik s.a.w.s. nikad nije bio umoran na Allahovom putu. Stalno je hodao i opominjao. Posebno od kako mu je objavljen prvi ajet sure El-mudessir: „Ustaj i opominji“, Poslanik, a.s., do kraja svog života nije čestito sjeo niti odmorio se.
Na kraju
Veličina islama ogleda se u dvije stvari: u Kur'anu i Poslaniku s.a.w.s kao njegovom autentičnom tumaču. Dok su muslimani slijedili Kur'an i Poslanikov, a.s., sunnet bili su uzor drugima. Kad su to ostavili postali su dunjalučka muka i to su ostali sve do današnjeg dana. Muslimani su danas u tankoj vezi s Allahovom Knjigom i Njegovim Poslanikom. Po Kur'anu se ne živi a na Poslanika s.a.w.s se ne liči. Sve se svelo na puko recitiranje Allahovih ajeta i formalno slijeđenje Poslanika, a.s., i nastojanje da se svojom spoljašnošću liči na njega s.a.w.s, dok se istodobno zapostavlja njegov mentalitet, njegov karakter, moral, inteligencija, mudrost, pronicljivost, način ophođenja s ljudima... A to je ključ uspjeha.
