Šehadet - osnova identiteta i stabilnosti vjernika

Autor: Ferid Dautović Februar 04, 2016 0

Na početku želim pojasniti značenje riječi šehadet.

Često se susrećemo sa ovim pojmom čije značenje mnogi ne znaju. Jezički šehadet znači svjedočenje iz čega je izveden i pojam šahid i šehid što znači svjedok. U terminološkom smislu znači svjedočiti vjeru u Allaha kroz poznatu formulu Ešhedu en la ilahe illellah we ešhedu... Vjerujem i očitujem da nema drugog boga sem Allaha i da je Muhammed Allahov rob i poslanik. Sa ovim svjedočenjem postajemo muslimani. U muslimanskim tradicionalnim porodicama sa šehadetom se rađa, živi i umire. Naime, svako dijete kad se rodi, prema Sunnetu, praksi Poslanika, a.s., roditelji ili imam uči ezan na desno, a ikamet na lijevo uho. I u ezanu, kao i u ikametu je sadržana ova formula, šehadet s kojom se kreće u život. Ona određuje ljudski život i njegovo kretanje kroz dunjalučki lavirint. Šehadet se ponavlja u brojnim kur’anskim ajetima, preko svih Allahovih poslanika. Frekventan je u svakodnevnom životu zbog činjenice da se ponavlja u brojnim ibadetskim formama, a i pojedinačno. Poslanik, a.s., je jedne prilike savjetovao ashabe da obnavljaju svoj iman, vjerovanje. Oni su pitali: „Allahov Poslaniče, kako da obnavljamo svoj iman? Poslanik, a.s., je kazao: Često ponavljajte la ilahe illallah.“ Ponavljanjem šehadeta prisjećamo se Boga koji bdije nad nama, Koji prati naše korake, Koji vidi, čuje, zna. To saznanje nas podstiče na činjenje dobra, a odvraća od nevaljalih i ružnih djela. To je važno i zbog činjenice da je moguće da čovjek uradi neki grijeh koji ga izvodi iz vjere, a da toga nije svjestan, zbog čega ponavljanjem, izgovaranjem šehadeta, obnavlja svoju vjeru. Ljudi koji često spominju Allaha, na ovaj ili drugi način, svjesniji su Boga Dragog, odgovorniji u svojim poslovima, pobožniji, spremniji su da pomognu. Ovim želimo kazati da za vjernika nije dovoljno samo izgovarati šehadet-svjedočiti Božiju jedinost, samo jezikom, naprotiv šehadet obavezuje da se on manifestuje u svakodnevnom životu, dobrim postupcima, vrlinama, moralnim vrijednostima i uzoritošću. 

Kako šehid potvrđuje i svjedoči svoj šehadet svojom žrtvom, tako se od svakog vjernika očekuje da svoj šehadet potvrđuje dobrim djelima, praksom, svojom ljubaznošću, svojom kreativnošću, društvenim angažmanom, socijalnom brigom prema ljudima koji očekuju njegovu pomoć. U poznatom ajetu koga znamo kao Ajetu-l-kursi (Znak Božijeg prijestolja) i kog često učimo, poslije namaza, pred spavanje, očitujemo šehadet (Allahu la ilahe illa Hu) i svojstva Allaha (el-Hajju-l-Kajjumu, la tehuzuhu sinetun ve la neum, lehu..

Zbog važnosti ovog svjedočenja Muhammed, s.a.v.s., je preporučio da ga učimo svaki put pred spavanje, jer na taj način zaslužujemo Allahovu zaštitu preko Njegovih meleka. Naime ko prouči Ajetu-l-kursijju pored njegovog kreveta bdije melek i čuva ga dok se ne probudi. Naše majke su nas učile, također, da pred spavanje kažemo: Ja legoh, ja Allah, ako ustadoh illallah, ako ne ustadoh Ešhedu en la ilahe illallah...Ovim se pred spavanje, kada ne znamo da li ćemo se probuditi ili ne, odlazi u san, a možda i smrt sa šehadetom što je važno za svakog vjernika da na taj način okonča i završi svoj život. Naime san svakog vjernika je da njegove posljednje riječi budu šehadet, jer je to garant nastavka hajirli ahiretskog života s puno zadovoljstava u Džennetu. Poslanik, a.s., je kazao: „Ko izgovori šehadet ući će u Džennet.“ Zato je to za svakog vjernika prevažno, jer time posvjedočuje sav svoj život, sve ono što je radio pečati šehadetom. Međutim, ako vjernik živi cijeli svoj život šehadet, i prema njemu se određuje, ponaša, identificira, to će mu biti sigurno najbolja potvrda predanosti Allahu, makar na kraju svog životnog vijeka ne izgovorio i formalno šehadet. Dakle, ona osoba, onaj čovjek koji umre kao vjernik, koji je stalno svjedočio Allaha, a na samrti ne izgovori šehadet, nema sumnje da će i taj čovjek, vjernik ući, inša-Allah, u Džennet.

 

Snaga šehadeta

Šehadet je uvijek pokretao ljude da čine dobro, da budu čestiti, odgovorni, pobožni, a to je i razumljivo ako se ima na umu da se opetovanjem šehadeta stalno i permanentno prisjećamo Allaha Uzvišenog, Njegove prisutnosti, Njegovog sveznanja i odgovornosti za ono što radimo. I najobičniji rob Božiji koji predano radi na svojoj zemlji, službenik u nekom uredu, radnik u preduzeću, ali i ljudi sa najvišim funkcijama: predsjednici, premijeri, ministri svi oni, ako izgovaraju šehadet, trebaju biti odgovorni i predani svom poslu, svojim obavezama, svojim obećanjima. Sve njih zajedno određuje svijest o Bogu koji vidi, zna, čuje. Ta svijest o prisutnosti Božijoj gdje god da smo i šta god radili pokreće poput motora na činjenje dobra, ali i sprječava da činimo ono čime Allah nije zadovoljan, kao što je korupcija, mito, pranje para, podmetanje, nasilje, terorizam itd.

Činjenica je da u posljednje vrijeme vidimo veliki broj ljudi u džamijama, posebno džumom, da se često spominje Allah na ulici, u trgovini, na poslu itd., ali svjedoci smo da je na našim ulicama i više kriminala, nemorala, nasilja, prostitucije itd. Malo je dana u sedmici ili mjesecu u kojima se ne dogodi krađa auta, obijanje kuća i stanova, nasilje u porodici, rađanje vanbračne djece, abortusi, ubistvo novorođenčadi ili djece, obračun kriminalnih bandi, terorizam... Neki od tih ljudi su bar povremeno izgovarali šehadet i bili u džamiji i tako se zavjetovali Bogu da će biti Njemu poslušni, što bi značilo da neće uraditi ništa što Dragi Bog zabranjuje, čime On nije zadovoljan. Šta za te ljude, zapravo, znači šehadet i džamija? Je li to bio samo zastor, paravan, alibi za bilo koji od kriminalnih radnji ili grijeha koji se, često, ne prepoznaju odmah? Jesu li to osobe koje su samo formalno, zbog tradicije i komšiluka, društvenog ambijenta došli u džamiju, pritom misleći da mogu raditi ili nastaviti raditi sve ono što se ni na koji način ne može povezati sa vjerom, džamijom, muslimanom? Šta god da bilo, kako god neki ljudi doživljavali vjeru u Boga Dragog, treba se jasno kazati sa minbere, iz mihraba, sa ćursa, džumom, Bajramom da to nije prava i istinska vjera, da ona očito nije našla svoje sigurno i plodno utočište kod tih osoba. 

Allah Uzvišeni nas poučava: „Neki beduini govore: ‘Mi vjerujemo!’ Reci: ‘Vi ne vjerujete’, ali recite: ‘Mi se pokoravamo!’ jer u srca vaša prava vjera još nije ušla. A ako Allaha i Njegova Poslanika budete slušali, On vam nimalo neće umanjiti nagradu za djela vaša.“ (Al-Hudžurat, 14)

U njihovom vjerovanju i razumijevanju vjere puno je propusta, kontradiktornosti i nedoslijednosti, samodovoljnosti, a često i samovoljnog tumačenja vjere. Puno se izrodilo spasioca vjere i muslimana, koji su sumnjivog morala bili i prije, a i ulaskom u vjeru. U njihove nijjete nije moguće ulaziti, jer njihove nijjete zna samo Allah, ali po onome što rade i kako predstavljaju vjeru, muslimane, takvi nanose veliku i dalekosežnu štetu, stigmu svim muslimanima. 

 

Poštuj, slušaj i slijedi put svoje uleme

„Ulema, učenjaci su nasljednici Vjerovjesnika.“ (Hadis)

Mudri Lukman je rekao: „Upitaj za savjet, sine moj, onoga koji je iskusan, jer će ti on dati savjet koji je skupo platio, a ti ćeš ga uzeti badava.“

Činjenica je da se, često u svijetu u kojem živimo, čine zločini i nasilje, genocid, kao i to da se na nasilje odgovara mnogo brutalnijim, jačim i žešćim nasiljem. Međutim, sa stanovišta vjere, zločin, genocid i bilo koji drugi vid nasilja ne može biti opravdanje da se čini nasilje, posebno onima koji nisu krivi za to, nevinim ljudima, koji često nemaju nikakvog utjecaja na politike svojih država. Poslanik kaže: „Nema pobjede sa zulumom.“ Zato svako ko izgovara šehadet, koji ulazi u džamiju treba da propituje svoju vjeru, da više, podrobnije i studioznije uči Kur’an i Sunnet Poslanika, a.s., da sluša svoju ulemu koja razumije društveni ambijent, kontekst i koja ima odgovornost, kao amanet naših prethodnika, naših istaknutih alima koji su od osnivanja Islamske zajednice 1882. godine ljuborno čuvali svoje stado i vodili ga kroz sve sisteme provlaćeći se k’o hodža ispod jorgana, uvijek tražeći najbolja rješenja, i najbolje puteve za teška pitanja, odluke, rješenja a da se ipak sačuva vjera i ne povrijedi Božiji suverenitet. Činjenica da do danas postojimo govori da su rješenja naših alima bosanskih bila izvanredna, da su znali prepoznati važnost prioriteta i da su kontekstualizirali svaku svoju odluku, rješenje i fetve. 

Oni koji su stabilni u svom vjerovanju, čije je vjerovanje osnaženo takvalukom šehadeta, Allah će pomoći da prepoznaju ono što je dobro za njih, a i što nije, i neće ih dovesti u iskušenje, a da ne znaju šta će izabrati, za kim će krenuti.

„O vjernici, Pomozite Allahovu vjeru, kao što su učenici rekli: ‘Mi ćemo pomoći Allahovu vjeru!’ – Kad ih je Isa, sin Merjemin, upitao: ‘Hoćete li me pomoći Allaha radi?’ i neki od sinova Israilovih su povjerovali, a drugi nisu, pa smo Mi one koji su povjerovali – protiv neprijatelja njihova pomogli, i oni su pobijedili.“ (As-Saff, 14)

 

 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija