Supruga: Ah, nemam više snage. Čitav dan sam zauzeta pranjem, metenjem ili kuhanjem. A ti si se izdegerio, nogu preko noge i ne mičeš se s mjesta da mi pomgneš.

Suprug: Dosta mi je što radim izjutra na poslu. Na vrućini i prašini, podnoseći razne zahtjeve stranki.

Supruga: Bolje ti je nego meni. Viđaš ljude, razgovaraš sa njima, a ja sam zatvorena u kuću, a zahtjevima tvoje djece nema kraja.

Suprug: A zar ima nešto slađe od kuće? Hladovina u kući, klimatizirano. Nema direktora da ti naređuje, niti ikakve stranke da ti se izdere u lice.

Supruga: Ti si mi kao direktor, a djeca isto kao stranke.

Suprug: Nećeš me ubijediti da je rad u kući milostiviji od posla van kuće.

Supruga: Pogledaj se kakav si kada ne radiš nedjeljom kako postaneš nervozan prema djeci, prema meni, čisto poželiš da odeš na posao.

Suprug: Kad bi samo probala jedan dan da provedes na mom poslu, rekla bi nek’ ti je Allah na pomoći.

Supruga: Hoćeš da kažeš da se ljudi umaruju više od žena?

Suprug: A zar u to ima sumnje?

Supruga: Vallahi ne bi se mogli strpiti da nosite djete na svojim plećima samo jedan sat, a mi ga strpljivo i sa zadovoljstvom nosimo u našim stomacima devet mjeseci.

Suprug: Tako je Allah odredio ženi da nosi djecu, zar se protiviš Allahovoj odredbi?

Supruga: Ne protivim se Allahovoj odredbi, nego se ti protiviš tome što nas je Allah počastio da možemo nositi djecu. Kaže Allah Uzvišeni: “Majka ga s mukom nosi i s mukom ga rađa.”

Suprug: Pred Allahovim riječima treba oboje da šutimo.

ZAHVALNI MUŽ

Suprug: Zar se nećeš malo odmoriti, srce mi se cijepa kada vidim da već četiri sata radiš bez prestanka. Treba li da ti pomognem?

Supruga: Allah te blagoslovio, dovoljno ti je što radiš na poslu.

Suprug: Ja radim samo izjutra, prvu smjenu, a ti radiš čitav dan, makar malo se smiluj samoj sebi.

Supruga: Šta ću nemam drugog izbora. Poslova po kući ima dosta, a ja to sve moram da stignem da obavim. Djeca, pripremanje jela, pranje veša i posuđa...

Suprug: Zašto nećeš da ti dovedem pomoćnicu, nek ti malo olakša poslove u kući.

Supruga: Ne volim nikakve pomoćnice.

Suprug: Zbog čega?

Supruga: Nemam povjerenja u njih kako zbog kuće tako i zbog djece.

Suprug: Ali, tvoje zdravlje. Ko će se smilovati tvom zdravlju?

Supruga: Tijelo mi se umara, ali razum ne.

Suprug: Pa zar ne bi pomoćnica odmorila tvoje tijelo i razum?

Supruga: Tijelo možda, ali moj razum ne. On je uvijek zauzet mišlju o djeci, njenom poslu, čistoći...

Suprug: Ti si doista dobra i čestita žena. Istinu je rekao Božiji Poslanik s.a.v.s.,: “Dunjaluk je prolazno naslađivanje, a najbolje od njega je dobra i čestita žena.”

Supruga: Nadam se da sam onakva kakvom me ti smatraš.

Suprug: Doista i jesi, čak štaviše ti si i dobra majka, džennet je pod tvojim nogama.

Supruga: Zar nisam u pravu kada odbijam pomoćnicu.

POJAŠNJENJE

U prvom slučaju imamo supruga koji odbija pomoći svojoj supruzi, opravdavajući se umorom na poslu, te kako se muči dok komunicira sa ljudima, te kako ih strpljivo podnosi, zatim kako podnosi vrućinu i prašinu ljeti, a hladnoću, kišu i snijeg zimi. On se nije zadovoljio time što je odbio pomoći svojoj supruzi nego je pored toga pokušao da umanji napor koji žena ulaže dok obavlja kućne poslove, čak je omalovažavao i njene muke dok nosi i rađa dijete. Na kraru razgovora se ipak povukao kada mu je njegova supruga citirala ajet iz Kur’ana koji opisuje stanje žene dok nosi i rađa dijete da je to jedna teška muka.

Ovo ukazuje da suprug pored svog žestokog nastupa nije ohol, zato je odmah prekinuo raspravu čim je začuo Allahove riječi.

Kamo sreće kada bi se svi supruzi oslobodili oholosti i inata, uspjeli bi da zaključe mnoge besplodne rasprave koje vode ka svađi između supružnika.

U drugom dijalogu vidimo kako je ovaj suprug susjećajan i milostiv prema svojoj supruzi. Ne zadovoljava se što joj izražava svoje osjećaje sažaljenja i milosti, nego čak izražava svoju spremnost da joj pomogne u bilo kojem kućnom poslu. Zatim predlaže da joj obezbijedi pomoćnicu (sluškinju) kako bi joj pomogla u kućnim poslovima i kako bi umanjila njeno naprezanje. Završava svoj dijalog sa njom hvaleći je i opisujući je da je ona dobra i čestita supruga a ujedno i dobra majka. Vrednovanje posla svoje supruge i ne umanjivanje njegove težine stvara divne osjećaje u ženinoj duši što je čini zadovoljnom i pruža joj osjećaj smirenosti otklanjajući na taj način sa nje umor i bol. Mnogi muževi zanemaruju ove nježnosti tako da škrtare sa ovakvim izrazima koji pružaju ženskoj duši mir, iako ove riječi ih ništa ne koštaju niti im oduzimaju vrijeme, niti zahtjevaju neki poseban napor.

    Nasuprot tome, vidimo kako je ova supruga zaokupljena svojim poslom u kući, brigom za svog muža i djecu. Malo se žali. Uvijek gleda da sve što može sama uradi, da se ne oslanja ni na kakve sluškinje ili pomoćnice. Kamo sreće da se i ostale žene na nju ugledaju.