Tesavvuf u islamskim izvorima i stavovima vjerodostojne uleme

A ovo je samo povinovanje Poslanikovim, alejhissalatu vesselamu, riječima: „Onoga u čijem prisustvu bude ponižen musliman, a on mu ne pomogne, a bude u stanju to učiniti, Allah će poniziti pred očima svjedoka na Sudnjem danu.“ (El-Bejheki, Šu'abu-l-iman, hadis br. 7116.)

Oni koji ugrožavaju i prijete rušenjem tekija i njihovim miniranjem čine nasilje, čak najveće nasilje, prema časnome ajetu: „Ima li većeg nasilnika od onoga koji brani da se u Allahovim hramovima ime Njegovo spominje i koji radi na tome da se oni poruše? Takvi bi trebali u njih samo sa strahom ulaziti. Na Ovome svijetu doživjeće sramotu, a na Onom svijetu patnju veliku!“ (El-Bekare, 114) Allah nas sačuvao da budemo uzrokom smutnje među muslimanima i od onih koji čuvaju krv nevinih, jer je Poslanik Milosti rekao: „Musliman je u cjelosti zabranjen (harām) drugom muslimanu: njegova krv, njegov imetak i njegova čast.“ (Sahihu Muslim, hadis br. 2564.)

Ovima je bilo preče da su se okrenuli sređivanju i popravljanju stanja muslimana i povezivanju njihovih saffova, a ne nasrtaju na jednu njihovu skupinu i udaranju na njihovu čast, ili u najmanju ruku, kako je kazao Ibn Tejmijje u kompendiju o tesavvufu (Medžmu'u-l-fetava, 14/176.): „Ispravno je da su sufije trudbenici (mudžtehidi) u pokornosti Allahu, kao što se i drugi trude od skupine pokornih Allahu. Među njima ima onih koji će druge nadmašiti blizinom, a prema svome trudu; ima i onih čija su dobra i loša djela podjednako teška, a to su sretni. U obje ove njihove skupine ima onih koji se trude i pogriješe, a među njima ima i onih koji griješe i kaju se ili ne kaju. Među njima ima i onih koji sebi čine nepravdu i griješe prema svome Gospodaru.“ Međutim, ovi gore spomenuti trude se u razbijanju i razjedinjavanju, te raspaljivanju vatre sumnje, unutrašnjih sukoba i neprijateljstva među sinovima jedne religije. Oni su objedinili karakteristike koje je naveo Nu'ajm ibnu-l-Hammād u djelu „El-Fiten“ od hazreti Alije, radijallahu anhu, koji kaže: „Kada vidite crne zastave, držite se određene zemlje, i ne pokrećite svoje ruke, ni noge. Zatim će se pojaviti ljudi, slabići, do kojih niko ne drži, srca kao gvozdenih poluga. Oni će imati i državu, ali neće ispunjavati ugovor, niti datu obavezu. Pozivaće na istinu, ali sami neće biti na istini. Imena će im biti nadimci, a prezimena sa raznim mjestima. Kose će im biti opuštene i duge kao u žena. I tako sve dok se međusobno ne raziđu. Zatim će Allah, dati istinu onome kome On bude htio!“[1]

'Alāvijske tekije vežu se za istoimeni sufijski red čiji je utemeljitelj šejh Ahmed ibn Mustafa el‑'Alāvi (1869.-1934.). Red je najrasprostranjeniji u zemljama islamskog Magreba, a njegovo središte je u Mustegānemu (Alžir). UNESKO je u novembru 2013. godine, odao priznanje ovom redu ističući: „Ovaj red pokazuje kako se može najbolje služiti čovječnosti i kako se može svijet učiniti usklađenijim i ljepšim mjestom. On prihvaća i priznaje sve što čovjeku može donijeti materijalnu udobnost, ali uvijek u bliskoj vezi sa unutrašnjom dimenzijom, u stalnoj ravnoteži između profanog i svetog.“

U kontekstu sve češćih međusobnih odricanja vjerodostojnosti među različitim muslimanskim grupacijama, Preporod prenosi saopćenje glavne Alāvijske tekije iz Mustegānema, Alžir, od 17. februara 2016. godine, u kojem se podsjeća na razumijevanje tesavvufa u izvorima islama i vjerodostojne uleme.

Časni ajeti i vjerovjesnički hadisi o utemeljenosti zikra

Hvala Allahu koji nas je poštedio od mnogih stvari kojima je iskušao druga Svoja stvorenja, blagoslov i spas na onoga kojem je Istiniti oporučio: „Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i navečer u želji da naklonost Njegovu zasluže.“ (El-Kehf, 28) U hadisu kojeg je zabilježio imam-i Ahmed u djelu „Ez-Zuhd“ od Sabita navodi se da je Selman bio u grupi ljudi koji su spominjali (zikrili) Allaha Svevišnjeg. Kada je naišao Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve selleme, oni su, iz poštovanja prema njemu, prekinuli izgovaranje, a on je rekao: „Šta to vi izgovarate? Zaista, sam vidio rahmet koji se spušta na vas, pa sam i ja poželio da vam se pridružim.“ Zatim, je rekao: „Hvala Allahu Koji mi je dao iz moga Ummeta one za koje mi je naređeno da budem čvrsto uz njih.“[2] Nakon što je Poslanik, alejhi-s-salatu ve-s-selamu, čuo ovaj imperativ od Svevišnjeg Allaha, oporučio ga je svojim drugovima, a i nama rekavši: „Allah ima skupine meleka koje se svraćaju i zastaju na skupovima gdje se spominje Allah na Zemlji, pa se odmorite u džennetskim baščama.“ Upitali su: „A što su to džennetske bašče?“ Odgovorio je: „Skupovi na kojima se spominje Allah. Osvanite i omrknite u spominjanju Allaha i podsjećajte se na Njega.“[3] Kada su neki ljudi čuli ovaj hadis i osmotrili ajet: „I muškarcima koji često spominju Allaha i ženama koje često spominju Allaha - Allah je, doista, za sve njih oprost i veliku nagradu pripremio“ (El-Ahzab, 35), okupili su se radi spominjanja (zikra) i sjeli u kružoke (halke), pa im je stanje noću bilo da se: „Bokovi njihovi postelja lišavaju i oni se Gospodaru svome iz straha i želje klanjaju, a dio onog što im Mi dajemo udjeljuju.“ ( Es-Sedžda, 16), a danju: „Ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji molitvu obavljaju i milostinju udjeljuju.“ (En-Nur, 37) Oni su pristupili društvu onih koji spominju i zaokupili se obavezom spominjanja tako da se na njih ne odnosi ajet: „Onome ko se bude slijepim pravio da ne bi Milostivog spominjao, Mi ćemo šejtana natovariti, pa će mu on nerazdvojni drug postati.“ (Ez-Zuhruf, 36)