Kurban je sunnet Allahovog poslanika Ibrahima, a.s. U hadisu koji prenosi Aiša, r.a., spominje se da su Allahu najdraža djela u toku Dana žrtve (tj. Kurban-bajrama) puštanje krvi, i kako se navodi u hadisu, prije ta krv stigne do mjesta gdje se primaju dobra djela nego što krv padne na zemlju.

Kurban je, ustvari, jedan od izraza zahvale Allahu Uzvišenom na mnogim blagodatima koje nam je podario, ali i sredstvo za otklanjanje ružnih i negativnih djela koja se natalože vremenom kod čovjeka. Kurbanom se simbolično manifestira najveća žrtva koju čovjek može učiniti, kao što je to bio slučaj u primjeru Ibrahima, a.s. On ne postavlja pitanje: „Zašto, moj Gospodaru, da zakoljem svog sina jedinca?!“, nego, Ibrahim, a.s., to čini dragovoljno, uz punu prisebnost, želeći se približiti Allahu i pokoriti Njegovoj veličini.

Kako i gdje kupiti kurbane od povratnika

Trebamo zastati kod ovog čina i duboko razmišljati o porukama iz ove itekako dirljive scene kada Ibrahim, a.s., želi ispuniti obećanje koje je dao svome Gospodaru.

Naime, Ibrahim, a.s., prije nego što počne izvršavati sam čim klanja i žrtvovanja, pita svoga sina za mišljenje. Ne zbog toga da odulji taj čin, ne zbog toga da ne izvrši svoje obećanje, niti zbog očinske slabosti na plod srca svoga, već iz želje da njegov sin taj čin žrtvovanja prihvati svjesno, kako bi i on, time, zadobio Allahovu nagradu. Jer, tek svjesno prihvatanje određenog propisa zaslužuje nagradu! Ibrahim, a.s., otuda želi da njegov sin, kao i on, osjeti slast u pokornosti Allahu Uzvišenom.

Pogledajmo kako se njegov sin odnosi spram toga? Da li je izgubio razum, odbio naređenje plašeći se za svoj život ili je pobjegao s mjesta klanja? Možda bi se to i desilo da je slijedio logiku razuma: zašto život uzalud izgubiti?!

Međutim, njegov sin sluša logiku imana, povjerenja svome ocu, poslaniku Plemenitog Gospodara i logiku svjesnog pokoravanja i predavanja Jedinom koji taj život i daje. Analizirajmo njegove riječi: „Oče moj, onako kako ti se naređuje postupi!“ (Es-Saffat, 102)

Njegovo obraćanje ocu riječima: „Ja ebeti...“, što znači: „Oče, babuka, moj!“, označavaju ljubav i blizinu, iz čega se zaključuje da ga i sam čin klanja i žrtvovanja ne uzbuđuje niti gubi zdravo rasuđivanje poslije jednog takvog saznanja, čak njegov odgoj i ljubav prema roditelju dolazi do punog izražaja, kada mu se obraća sa riječima: „Ja ebeti...Babuka moj!“

Ibrahim, a.s., i njegov sin su prevladali tu kušnju! Međutim, šta je s nama?! Koliko smo mi spremni žrtvovati na Njegovom putu od naših komoditeta, naših uživanja i naših prohtjeva?!

Možemo li - ne žrtvovati naše dijete i plod našeg srca - možemo li mi žrtvovati dio naših želja i aspiracija, možemo li žrtvovati našu pohlepu, zavist, mržnju, ogovaranje, bespostrebne riječi?! Možemo li bar malo žrtvovati od naše gramzivosti za Dunjalukom i dunjalučkim ukrasima?! Možemo li bar smanjiti našu laž u želji da se domognemo materijalnih interesa, položaja i pozicija?! Možemo li bar biti iskreniji, dobronamjerniji, pošteniji, pouzdaniji, karakterniji?!

VIDEO Kome pomažete prilikom kupovine kurbana od povratnika

Fikhski propisi o kurbanu

Kurban se u fikhskoj terminologiji, kako to stoji u Reddu-l-muhtaru, definira kao prinošenje žrtve tačno određene životinje u tačno određeno vrijeme i propisan je još od vremena Adema, a.s., kada je njegov sin Habil prinio kurban. Također je bio propisan i u svim šerijatima.

Što se tiče propisanosti kurbana, islamska ulema tu ima dva različita mišljenja. Imam Ebu Hanife kaže da je klanje kurbana vadžib onome ko ispunjava uslove. Ovo je mišljenje i brojnih drugih učenjaka poput Sufjana es-Sevrija, El-Evzaije i drugih. Ovako mišljenje se u jednom rivajetu prenosi i od imama Malika.

Svoj stav temelje na ajetu iz sure El-Kevser: „I zato namaz klanjaj i kurban kolji“ (El-Kevser, 2), kao i na hadisu koji bilježe Ibn Madže i Ahmed od Ebu Hurejre, r.a., u kojem stoji da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Ko bude u mogućnosti zaklati kurban, pa ga ne zakolje, neka se ne približava našoj musalli.“ (Musalla je prostor na otvorenom, gdje se klanjao bajram-namaz u vrijeme Poslanika, s.a.v.s., i gdje su, pored ljudi, klanjale i žene i djeca, tj. kompletne porodice.)

Imam Šafi'i i imam Ahmed, pak, smatraju da je klanje kurbana pritvrđeni sunnet i da nije vadžib. U jednoj verziji se ovo mišljenje prenosi i od imama Malika. Oni svoj stav potkrjepljuju hadisom koji se nalazi kod Muslima, od Ummu Seleme, r.a., u kojem stoji: „Kada nastupi deset prvih dana, pa neko od vas želi zaklati kurban...“ – argumentujući svoj stav riječju „želi“.

Zbog toga, neki islamski učenjaci smatraju da je klanje kurbana dobrovoljno djelo i da ga je poželjno činiti, temeljeći svoj stav na hadisu koji od Poslanika, s.a.v.s., prenosi Ibn Abbas, r.a., u kojem Vjerovjesnik, s.a.v.s., pojašnjava: „Tri su stvari meni obavezne, a vama dobrovoljne: vitr-namaz, kurban i duha-namaz.“ (Hadis bilježe Ahmed, Hakim i Darekutni)

Međutim, drugi islamski učenjaci smatraju ovu predaju neutemeljenom i zbog toga ne oslanjaju se na nju, nego na vjerodostojno predanje u kojoj se kaže da je svaki musliman dužan zaklati kurban, a njegovo izbjegavanje te obaveze za sankciju ima udaljavanje od mjesta klanjanja ostalih muslimana.

Sva islamska ulema navodi da vrijeme klanja kurbana otpočinje nakon što se okonča klanjanje bajram-namaza. Što se tiče posljednjeg dana klanja kurbana, tu se islamska ulema razilazi, te Ebu Hanife, Malik i Ahmed smatraju da se kurban može klati desetog, jedanaestog i dvanaestog dana zu-l-hidždžeta. Imam Šafi'i smatra da su to svi dani tešrika, dodajući tu i 13. zu-l-hidždžet. Ovo mišljenje je odabrao i Ibn Kajjim u Zadu-l-me’adu.

Što se tiče zavjetnog kurbana, keffareta ili dobrovoljnog kurbana on se može zaklati u bilo koje vrijeme. Džundeb b. Sufjan, r.a., prenosi: Prisustvovao sam Kurban-bajramu sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s. Tek nakon što je završio klanjanje bajram-namaza i predao selam vidio je meso kurbana koji je zaklan prije nego što se završilo klanjanje bajrama. Zatim je rekao: „Ko je zaklao svoj kurban prije namaza, neka umjesto njega zakolje drugi, a ko nije zaklao, neka kaže: Bismillahi i neka ga zakolje sada.“ (Muslimova zbirka hadisa s komentarom, 6/225-226, hadis br. 1960)

Muslim, pored ovog hadisa, navodi i druge hadise koji tretiraju ovo pitanje, pa navodi predanje El-Beraa., r.a., koji je kazao: Moj daidža Ebu Burde, r.a., zaklao je kurban prije namaza, pa Poslanik, s.a.v.s., reče: „To je obično ovčije meso.“ On mu onda reče: „Allahov Poslaniče, imam jedno mladunče koze.“ Poslanik mu reče: „Zakolji njega, i to neće biti dopušteno nikom osim tebi.“ Zatim reče: „Ko zakolje kurban prije namaza, zaklao ga je za sebe, a ko zakolje kurban nakon namaza, taj je prinio kurban i postupio po sunnetu muslimana.“ (Muslim, hadis br. 1961)

Za kurban je dozvoljeno zaklati mladunče ovce koje je staro šest mjeseci ako je dovoljno odraslo i ugojeno da je poput ovce, ali nije dozvoljeno zaklati jare. Dozvola u ovom hadisu data je samo ovom ashabu.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je pojasnio vrijeme klanja kurbana u predaji koju prenosi El-Bera’ b. Azib, r.a., u kojoj Vjerovjesnik, s.a.v.s., precizira: „Prvo čime počinjemo ovaj dan je klanjanje bajrama. Zatim se vraćamo kućama i koljemo kurbane. Ko bude ovako postupio uradio je po našem sunnetu. A ko zakolje prije toga, to je, onda, meso koje je poklonio svojoj obitelji i nema ništa sa obredom.“ (Muslim, hadis br. 1961)

Džabir, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., precizirao šta treba klati u kurban: „Za kurban koljite musinnu, osim ako ne mognete naći, pa dozvoljeno vam je da zakoljete džeze'a ovcu.“ (Muslim, hadis br. 1963) Za kurban je propisano klati senijj; a to je krava od dvije godine, kamila od pet godina i ovca ili koza od godinu dana, s tim što je dozvoljeno, kako je već kazano, zaklati janje koje je napunilo šest mjeseci, a dovoljno je ugojeno i debelo, da ima mesa kao i ovca od godinu dana.

            Enes b. Malik, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., zaklao za kurban dva rogata crno-bijela ovna, klao bi ih svojom rukom, spomenuo bi Allahovo ime, donio tekbir i stavljao svoju nogu na vrat kurbana. (Muslim, hadis br. 1966)

Mustehab je zaklati kurban svojom rukom, lično. U situacijama kada ima neko opravdanje za to, može se zadužiti druga osoba, ali je u toj situaciji lijepo da prisustvuje klanju svoga kurbana.

Poslanik, s.a.v.s., bi kod klanja kurbana proučio: „Bismillahi, Allahu ekber“, kako pojašnjava Enes, r.a., koji je prisustvovao Vjerovjesnikovom, s.a.v.s., klanju kurbana u brojnim vjerodostojnim hadisima.

Šta je još Vjerovjesnik, s.a.v.s., izgovarao kod klanja kurbana prenosi nam njegova vjerna supruga, Aiša, r.a., kako bilježi Muslim u svom Sahihu i navodi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., naredio da mu dovedu rogata ovna, a onda je rekao: „Aiša, donesi mi nož!“, a nakon toga joj kazao: „Naoštri ga o kamen“, pa kada je ona to učinila, uzeo je naoštreni nož, povalio ovna, zaklao ga i, pri tome, kazao: „Bismillah! Allahumme tekabbel min Muhammedin, ve ali Muhammedin, ve min ummeti Muhammedin! / U ime Allaha! Allahu moj, primi ovaj kurban od Muhammeda, porodice Muhammedove i od ummeta Muhammedovog!“ (Muslim, hadis br. 1967)

Treba konstatirati da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., precizirao i kakvu životinju ne može se klati u kurban. El-Bera b. Azib, r.a., prenosi da im je Vjerovjesnik, s.a.v.s., jedne prilike, rekao: „Četvero nije dozvoljeno za kurban: ćoravo, čija ćoravost je očita, bolesno, čija je bolest očita, šepavo, čija hromost i šepavost je očita. i staro, čija slaba srž u kostima je očita.“ (Hadis je autentičan, a prenose ga Tirmizi, Ebu Davud, Nesai, Ibn Madže, Ahmed i Ibn Hibban)