Poslije obavljanja propisanih namaza, muslimani Bosne i Hercegovine, kao i milioni muslimana drugih država, ne izlaze iz džamije dok ne obave zikr i ne prouče dovu. Kad imam preda selam, mujezin uči naglas: Allāhumme entes-selāmu ve minkes-selāmu tebārekte jā zel-dželāli vel-ikrām, a nakon toga uči: ‘Alā resulillahi salevāt. Prisutne džematlije u sebi obično uče: Allāhumme salli ‘alā Muhammedin ve ‘alā āli Muhammed.

Imam se tada okreće prema džematlijama, a mujezin glasno uči tesbih: Subhānallāhi vel-hamdu lillāhi ve lā ilahe illellāhu vallāhu ekber, ve lā havle ve lā quvvete illā billāhil-‘alijjil-‘azīm. E’ūzu billāhi mineš-šejtānir-radžīm. Džematlije potom u sebi uče Bismillu i Ajetul-kursijju (Allāhu lā ilāhe illā hu. El-hajjul-qajjūm…)

Nakon toga mujezin obično naglas uči: Ja rabbi zel-dželāli subhanallāh, a prisutni uzimaju tesbihe/tespihe i tiho, svako za sebe, izgovaraju 33 puta subhanallāh. Mujezin zatim naglas uči: Subhanallahi ve bi hamdihi elhamdulillah, pa prisutni izgovaraju 33 puta elhamdulillah. Mujezin potom glasno uči: Rabbil ‘ālemīne te’āla dželle šānuhū Allāhu ekber, i džematlije uče 33 puta Allahu ekber.

Nakon ovog zikra mujezin uči: Lā ilāhe illellāhu vahdehū lā šerike leh. Lehul-mulku ve lehul-hamdu ve huve ‘āla kulli šejin qadīr. Ve mā erselnāke illā rahmeten lil-‘ālemīn. Imam tada, s podignutim rukama i otvorenim dlanovima uči namasku dovu, a pristuni izgovaraju, u sebi ili naglas: amin. Kad prouči dovu imam se, otvorenim dlanovima, potare po licu što je znak mujezinu da je dova završena i on tada uči: Vel-hamdu lillāhi rabbil-‘ālemīn. El-Fātiha.

Prisutni zatim, svako za sebe, uče suru El-Fātihu čime je zikr poslije namaza završen. Nakon proučene El-Fātihe džematlije, uz selame i tihi razgovor, izlaze iz džamije. Na taj način se završava namaz u džematu, sa farzom, sunnetom i svim ukrasima.

O zikru poslije namaza Allah, dž. š., jasno kaže: „A kada namaz završite, Allaha spominjite stojeći, sjedeći i ležeći.“ (En-Nisa’, 103) Da li je zikr poslije namaza, kako ga mi obavljamo, u  skladu s rječima i djelom Allahovog Poslanika, s.a.v.s.?

Hazreti Aiša, r. a., kaže: „Vjerovjesnik, s.a.v.s., se nakon predaje selama ne bi zadržavao sjedeći osim toliko koliko je potrebno da se prouči: Allāhumme entes-selāmu ve minkes-selām, tebarekte jā zel-dželāli vel ikrām.” (Allahu moj, Ti si Mir i od Tebe je mir. Ti si blagoslovljen, o Uzvišeni i Plemeniti).“ (Tirmizi, Džami‘s-sunen, knjiga 1, hadis br. 297, str. 51; Sunen En-Nisā’i, vol. 2, Mektebetu Darus-Selam, Riyadh, 2007. godine, hadis br. 1339, str. 285)

Semure b. Džundeb, r. a., prenosi: „Kada god bi Vjerovjesnik, s.a.v.s., obavio bilo koji namaz, on bi se svojim licem okrenuo nama.“ (Sahihul-Buhari, knjiga 1, hadis br. 845, str. 569)

Donošenje salavata na Poslanika, s.a.v.s., je obaveza tokom i poslije namaza, kad se spomene Vjerovjesnikovo ime, a bilo bi sjajno da si zadamo da dnevno donesemo makar po stotinu salavata na Poslanika, s.a.v.s. To je samo po 20 salavata poslije svakog namaza.

O vrijednosti donošenja salavata na Vjerovjesnika, s.a.v.s., govori Kur’an: „Uistinu Allah i Njegovi meleki donose salvat (blagosiljaju) Vjerovjesnika. O vjernici, i vi donosite salavate na njega i šaljite mu selame.“ (El-Ahzab, 56)

Tumačeći ovaj ajet, El-Kurtubi prenosi riječi čuvenog pobožnjaka iz trećeg hidžretskog stoljeća, Ebu Sulejmana ed-Daranijja, koji je rekao: „Ko ima namjeru moliti Allaha, dž. š., da mu ispuni neku potrebu, neka svoju molbu počne sa salavatom na Vjerovjesnika, s.a.v.s., pa onda izgovori svoju molbu, a zatim neka molitvu završi sa salavatom na Vjerovjesnika, s.a.v.s. Uzvišeni Allah, dž. š., će, uistinu, primiti oba salavata, a On je plemenitiji od toga da ne primi ono što je između njih.“ (El-Qurtubī, El-Džāmi‘ El-ahkām, knjiga 17, str. 218-219) Tako postupaju bosansko-hercegovački muslimani. (El-hamdu lillahi rabbil-‘alemin, ves-salatu ves-selamu ‘ala Resulina Muhammedin…)

O tesbihu poslije salavata Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Da izgovorim: Subhānallāhi vel-hamdu lillāhi ve lā ilahe illellāhu vallāhu ekber (Neka je slavat i hvala Allahu, nema drugog boga osim Allaha, Allah je najveći), draže mi je od svega što Sunce obasjava.“ Ebu Hurejre, r. a, prenosi da mu je Muhammed, s.a.v.s., jedne prilike rekao: „Što više govori: Lā havle ve la kuvvete illā billāhil-‘alijjil-‘azīm, jer je to džennetska riznica.“ (Sahihul-Buhari, knjiga 4, hadis br. 6409, str. 577)         

Ajetul-kursijju (Allāhu lā ilahe illā hū, el-Hajjul-Qajjūm…) muslimani u Bosni i Hercegovini nakon namaza uče nadajući se Božijoj blagodati i Džennetu, jer Ebu Umame, r. a., prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Ko poslije svakog propisanog namaza prouči Ajetul-kursijju samo ga smrt dijeli od ulaska u Džennet.“ (Mu’džem El–Kebīr, knj. 8, hadis br. 7532) Zar za vjernika postoji veći poticaj od toga? Allahu ekber! Allahu ekber!

O Tesbihu/tespihu poslije Ajetul-Kursijje postoji vrlo interesantno i poučno predanje. Ebu Hurejre kazuje da su se siromašni muhadžiri požalili Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., kazavši: “Bogataši nas pretekoše u visokim deredžama i vječnim uživanjima.” Muhammed, a. s., ih upita: “Kako to?” Rekoše: “Klanjaju kao i mi, poste kao i mi, dijele sadaku i oslobađaju robove, a mi ih ne oslobađamo.” Muhammed, a. s., reče: “Hoćete li da vas podučim nečemu čime ćete stići one koji su vas prestigli, još više prestići one koji su iza vas i niko neće biti bolji od vas, osim onoga ko uradi isto što i vi?” Rekoše: “Hoćemo, Allahov Poslaniče!” On im reče: “Poslije svakog namaza proučite 33 puta subhanallāh, 33 puta elhamdulillāh i 33 puta Allāhu ekber.” Poslije određenog vremena, siromašni muhadžiri ponovo dođoše do Božijeg Poslanika, s.a.v.s., i rekoše: “Naša braća bogataši čuli su šta mi radimo, pa su i oni počeli raditi to isto.” Muhammed, a. s., tad reče: „To je Allahova blagodat, daje je onome kome On hoće.“ (Es-Sejjid Sabik, Fikhus-Sunne, knj. 1, prijevod: Fahrudin Smajlović i Muharem Hrvačić, Bookline, Sarajevo, 2008. godine, str. 282-283; Sahihul-Buhari, knj. 1, hadis br. 843, str. 567)

I, doista je ovo Allahova blagodat. Sada znate za ovaj hadis, pa od sada ne izlazite iz džamije odmah poslije farza. Dakle, ostanite u džamiji dok se ne prouči zikr i dova. Mi u Bosni i Hercegovini, kao i stotine miliona muslimana diljem svijeta, koristimo za zikr tesbihe/tespihe sa 33 ili 99 zrna.

U vrijeme Muhammeda, a. s., pojedini ashabi su koristili neku vrstu tesbiha sačinjenog od košpica hurmi i sl. Vjerovjesnik, a. s., je znao za to, ali nije smatrao da je to pogrešno, pa se može konstatovati kako je korištenje tesbiha tokom zikra poslije namaza u skladu sa Sunnetom Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Milioni hadžija svake godine kupe stotine miliona tespiha pokraj same Kabe i nose diljem cijelog svijeta. Da to nije dozvoljeno, sigurno bi tu prodaja tespiha bila zabranjena.

Nakon tesbiha/zikra, u Bosni i Hercegovini uči se namaska dova. U Buhariji se navodi hadis u kojem se kaže da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., poslije svakog propisanog namaza učio: Lā ilāhe illellāhu vahdehū lā šerike leh. Lehul-mulku ve lehul-hamdu ve huve ‘āla kulli šejin qadīr. (Nema boga, osim Allaha. Jedinog. On nema sudruga. Njemu pripada sva vlast i hvala. On je svemoćan) (Sahihul-Buhari, knj. 1, hadis br. 844, str. 568)  I mi dodajemo: “Ve ma erselnake illa rahmeten lil-‘alemin.” “Poslali smo te, Poslaniče, kao milost svjetovima.”  Na drugom mjestu Buharija bilježi predanje od Enesa ibn Malika, r.a., koji je rekao: „Najčešća Vjerovjesnikova, a.s., dova bila je: “Allahumme Rabbena ātinā fid-dunjā haseneten, ve fil-āhireti haseneten ve qinā azāben-nār.” (O Allahu, Gospodaru naš, podari nam dobro na ovom i na onom svijetu i sačuvaj nas patnje u Vatri) (Sahihul-Buhari, knj. 4, hadis br. 6389, str. 565)