ramazanska-cestitka-banner.gif

Bošnjaci između najboljih i najgorih muslimana: Slučaj iz sedamdesetih godina i današnjice

Autor: Šefik ef. Čavčić Juni 10, 2017 0

Koji je razlog pa muslimani danas jedni drugima postaju neprijatelji, jedni druge omalo-važavaju, proglašavaju nevjernicima, šalju u Džehennem i općenito zašto šire i učestvuju u među-muslimanskoj netrpeljivosti? Da li je to pomanjkanje znanja o vjeri, da li je to sindrom podaničkog mentaliteta stvorenog životom u neslobodi i porobljenosti prethodnih generacija, da li je ovo krik za slobodom ili je podvala?

Prije više od četerdeset godina, dakle negdje 1975. godine u našu kuću, u Žepi u Istočnoj Bosni, došli su gosti. Među njima je bio i jedan veterinar, koji je za nas djecu izgledao čudno, jer smo prvi put uživo sreli nekog ko nije bijele puti kao mi. Bio je to jedan Arap, Sirijac. Odrasli su sjedili i razgovarali o „važnim stvarima“, a mi djeca smo onako izvirivali iz sobe i osluškivali te „važne“ razgovore. Naravno da je u centru pažnje bio pomenuti veterinar, jer je on iz daleka došao, možda čak prvi put u našem naselju da se pojavio jedan Arap. Svi su željeli da čuju njegovo mišljenje o svemu. Moj dedo rahmetli se nije libio ni u najvećem i najozbiljnijem društvu svoje unuče uzeti u krilo i sa njim učestvovati u razgovoru i društvu, tako je i tada bilo. Pozvao je mog mlađeg brata koji je imao četiri godine, koji je inače bio njegov ljubimac. Brat je slobodno otrčao do dede, sjeo u njegovo krilo i zadovoljno posmatrao pridošle goste. U jednom trenutku, dedo je rekao mom bratu da on prouči imanske šarte, da čuje ovaj adžo iz Sirije. Kad je brat to onako dječiji lijepo i simpatično proučio i nabrojao, naš gost je zaplakao i kroz suze prozborio: “Vallahi ste pravi muslimani!“ i to je ponovio tri puta.

Četrdeset i dvije godine nakon tog događaja kojeg nisam zaboravio, predvodim u punoj džamiji džuma-namaz. Nakon namaza, selamim se sa mnogo mojih dragih džematlija. Tada mi prilazi jedan mladi čovjek kojeg ne poznajem i on naziva selam. Kaže da je iz Sirije i da želi da mi nešto kaže. Pozvao sam ga da sjednemo i da ga saslušam. Odazvao se pozivu, pa smo sjeli i počeli razgovor. Nevažno je sve što smo pričali, u odnosu na njegov zaključak. A, njegov zaključak je bio da mi nismo dobri muslimani (tačnije da smo nikakvi muslimani) i da sve pogrešno radimo i on moli Allaha, dž.š., da nas ne zadesi sudbina Halepa i njegovih stanovnika, jer se upravo u to vrijeme odigravala golgota u Halepu. Ni tu nije stao, već se ponudio da nam on daje rješenja i pomogne u približavanju Allahu, dž.š.

Ako pogledamo ukupno stanje muslimana sedamdesetih godina u našoj domovini i uporedimo ga sa današnjim stanjem, doći ćemo do zaključka da su nam danas džamije punije, da smo imali jedan uzlet i napredak u razumijevanju vjere i njenom prakticiranju. Onda se logično postavlja pitanje je li naše stanje uzrok ova dva dijametralno suprotna zaključka ili je stvar u percepciji onih koji donose zaključke. Očito da se radi o ovom drugom.

Ova dva slučaja svjedoče o stanju i svijesti muslimana danas u cijelom svijetu, pa i kod nas.

Ovo su ustvari i dva tipa razmišljanja ljudi, jedni i u pozitivnim sitnicama traže poticaj, pohvalu i napredak, dok drugi čak i pozitivne stvari nipodaštavaju, omalovažavaju i bagatelišu, ukoliko nisu u skladu sa njihovim shvatanjem i svjetonazorom.

Ako pogledamo glavne izvore islama, Kur’an i sunnet, naći ćemo odgovor na pitanje koje je razmišljanje ispravno i koje vodi pravom putu.

„A oni koji vjeruju i čine dobra djela – oni su, zbilja, najbolja stvorenja,  

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro