50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Pozicija u kojoj Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak mora dokazivati kako ovdašnji muslimani nisu strani element i kako ih se ne treba sumnjičiti kao carstvu nelojalne građane koji sanjaju povratak Turske i da su oni spremni prihvatiti „evropske vrijednosti“ tako podsjeća na nastojanje da se Bošnjaci zbog svog islamskog identiteta ponovo dovedu u istu položaj.

Nekako u vrijeme kada je u zvaničnoj posjeti BiH i reisu-l-ulemi boravila savezna ministrica za Evropu, integracije i vanjske poslove Austrije Karin Kneissl, i dok sam pratio kako su o toj posjeti izvijestili tamošnji mediji, pred sobom sam imao publikaciju vladinog Austrijskog integracijskog fonda - Fond za integraciju izbjeglica i migranata u kojoj je objavljen skandalozan tekst Saïde Keller-Messahli o muslimanima na Balkanu i BiH pod naslovom„Islam na Balkanu – historijski pregled i sve do danas.“
Sve me je to posjetilo na u Takvimu od 2009. objavljen reprint brošure “Šta misle muhamedanci u Bosni?”, koju je napisao Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, a koja je objavljena u Sarajevu 1886. godine. Zahvaljujući hvale vrijednom projektu Gazi Husrev-begove biblioteke kojim je besplatno u digitalnoj formi postao dostupan značajan dio bogatog fundusa odlučio sam još jednom prelistati brošuru.
Nisam se prevario. Bilo mi je jasno zašto mi je ta 132 godine stara publikacija bila prva asocijacija. Ono što sam čitao u spisu Mehmed-beg Kapetanovića Ljubušaka tako me podsjetilo na ovo naše vrijeme i još jednom mi dokazalo kako se u ovoj zemlji bosanskoj haman ništa nije promijenilo i kako nam se historija ponavlja, ali i kako su duboki korijeni nekih politika s kojima se ovih godina nosimo.
Pozicija u kojoj Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak mora dokazivati kako ovdašnji muslimani nisu strani element i kako ih se ne treba sumnjičiti kao carstvu nelojalne građane koji sanjaju povratak Turske i da su oni spremni prihvatiti „evropske vrijednosti“ tako podsjeća na nastojanje da se Bošnjaci zbog svog islamskog identiteta ponovo dovedu u istu položaj.

„Sadašnjost i najbliža budućnost Bosne“

Ali po redu, sve je počelo kada je u januaru 1886. godine u Lajpcigu (Lipskoj) na njemačkom jeziku objavljena brošura nepoznatog autora pod naslovom „Sadašnjost i najbliža budućnost Bosne“ poznata još kao Lajpciška ili Lipska brošura. Prijevod teksta je u nastavcima i sa povremenim komentarima objavio zagrebački list Obzor.
U ovom pamfletu glavne teze su bile jasno poredane i namijenjene tadašnjoj evropskoj publici s istim ciljem s kojim se i danas islamski identitet Bošnjaka pokušava iskoristiti da ih se politički diskredituje i spriječi da postanu politički narod ili da suvereno s drugima odlučuju o budućnosti države.
Kao ključan argument nameće se teza kako je u bosanskim muslimanima (muhamedancima) zbog njihove pripadnosti islamu duboko ukorijenjeno neprijateljstvo prema Austro-Ugarskoj i Zapadu i da se oni nadaju da će se “Bosna povratiti pod tursku upravu”. I danas se Bošnjaci moraju objašnjavati da ne rade na osnivanju neke „islamske države“, moraju objašnjavati svoje kulturne i bilo koje druge veze sa većinskim muslimanskim zemljama.
Dok su investicije iz bogatih arapskih zemalja dobrodošle u svim evropskim državama, ali i zemljama regiona pa čak i u bh. entitetu RS, one su predmet sumnjičenja ako su uložene u većinski muslimanskim zemljama. Neko je lijepo rekao ovih dana da kada Arapin jede mozart kugle onda je turist, a kada jede ćevape onda je potencijalni terorist.
Uzalud svi pokazatelji kako je među Bošnjacima i danas najotvorenija podrška za EU i NATO integracije. Međunarodni republikanski institut (IRI), u okviru svog Centra za anketna istraživanja, objavio je novo istraživanje javnog mnijenja, prema kojem većina Bošnjaka (65 posto) i Hrvata (59 posto) apsolutno podržava članstvo u EU, a samo 18 posto Srba daje tako snažnu podršku pristupanju. Naravno, u takvom okruženju nije bitno ni to što je isto istraživanje pokazalo da među Bošnjacima vlada najotvorenija podrška za sekularno uređenje države (tako život u sekularnoj državi preferira 58% Bošnjaka, 56% Hrvata i 49% Srba).
Nadalje, teza koja se tada kao i danas provlači je da je višestoljetna turska vlast u Bosni dovela do toga da se među ovdašnjim ljudima raslojavanje desilo po vjerskom identitetu i ti narodi nisu sposobni izgraditi vlastiti nacionalni identitet, onaj bosanski. Dok muslimani zbog svoje fanatične privrženosti vjeri imaju samo identitet vjerske manjine i zato su nesposobni razviti nacionalni identitet, te se s njima ne može graditi država. Zbog toga je Mehmed- beg morao da odgovara i na navode iz lajpciškog pamfleta u kojem autor tvrdi „da je tursko gospodarstvo kroz vjekove gospodujući prouzrokovalo u Bosni, da se još i danas pučanstvo dijeli po vjeri; kaže,da je vjera stupila na mjesto narodnosti“. Mehmed- beg na ovo odgovara pišući kako se sa autorom ne može u tom pogledu složiti i da „Bošnjak koje vjere bio da bio, on je ostao pri svojoj narodnosti; vazda i uvijek svaki bosanski muhamedanac veliki je musloman, - možebit veći neg oni što živu u Arabiji, -ali se nije nikad svoje narodnosti odrekao, već ju je vazda dobro čuvao kano svetu stvar. Bošnjak ako je posto velikim vezirom kao Mehmed paša Sokolović i mnogi drugi, opet je bratimski ljubio naš narod i nije nikad na svoju domovinu zaboravio, nego joj je uvijek od koristi bio…“

Šta se promijenilo?

I danas se Bošnjacima naprasno naglašava njihov islamski identitet u političkom diskursu. Na stranu što među njima ima svih političkih orijentacija od onih desnih do onih lijevih kao i u svakom političkom narodu, na stranu što ih ima različitih svjetonazora, njihovo muslimanstvo se naglašava s ciljem diskreditovanja, jer je to najlakši put da ih se svede na vjersku manjinu. A vjerskim manjinama se prava daju dok nacije imaju svoja suverena prava.
Još jedna teza na koju Mehmed -beg odgovara, a koja se i danas čuje jeste ona o tome kako „budućnost zemlje temelji se samo na katoličkom elementu i vlada se jedino na taj element može osloniti“.
Čitajući stav autora lipske brošure prema kojem „buduć da muhamedanci nijesu sposobni niti su temeljiti, a kod grčko-istočnog elementa, da se nalazi nepovoljnih mahana; za to veli „da bi se bosansko-hercegovačka budućnost samo imala na katoličkom elementu temeljiti, i da bi se vlada samo na taj jedini element mogla osloniti“, nisam mogao, a da se ne prisjetim zaključaka HNS-a i Neumske konferencije o bosanskim Hrvatima kao jedinim nosiocima evropskih vrijednosti u BiH.
Nadalje, iz sporne studije se vidi da se sugeriše kako vlada ne zna koji bi smjer zauzela u vođenju zemlje ka blagostanju i da se ta politika treba mijenjati. I danas se stalno čuje kako je međunarodna zajednica pogriješila što se stavila na stranu onih koji zagovaraju jedinstvenu državu u kojoj će svi njeni građani na svakom njenom dijelu biti ravnopravni.
Teško je ne primijetiti kako su tadašnji autori anonimnih pisama pisali kako je „u zemlji apsolutno nemoguće provesti potpunu ravnopravnost islama sa drugim vjerama“ dok se danas providnom politizacijom blokira potpisivanje Ugovora IZ u BiH sa državom dok su druge dvije tradicionalne vjerske zajednice isti ugovor davno potpisale.
Možda bi sa teorijom zavjere sada graničilo povezivati današnje iseljavanje iz BiH sa natpisima onih koji su u vrijeme Mehmed-bega zagovarali kako ne treba „stavljati zapreke iseljavanju muhamedanaca iz Bosne i Hercegovine“, ali i to vrijedi pribilježiti, ako ne želimo da iz historije učimo onoliko koliko i kunić podvrgnut naučnom eksperimentu.

Sličica Želim Print

Čitati Bosnu uzduž i poprijeko

U toku je borba Bošnjaka za Bosnu kao državu i borba Bošnjaka sa svojim utvarama, traumama, iluzijama, mitovima, predrasuda-ma, obmanama koje onemoguća-vaju da se staro narodno biće uspravi u dostojanstve-noj slobodi, te oslobodi nametnutih lažnih slika o sebi. Ta dva okršaja odrediće budućnost Bosne i Bošnjaka. Najveća opasnost su lijeni bošnjački trutovi i neznalice koji iz sjene finansijski crpe državu i njezine institucije kao da su njihovo vlasništvo. Zato je neopisivo važna bošnjačka kritička svijest i mišljenje da bi se moglo sačuvati zdravo tkivo zajednice koja ne može biti svedena na „religijsku skupinu“.

U zgotovljenoj priči

Glavni dijelovi antibosanske interpretacije 20. stoljeća odvijali su se u registrima degradacije Bošnjaka kao starog evropskog naroda na razinu religijske skupine koja predstavalja, prvo – samo ostatak osmanskog naslijeđa koje je već odavno nestalo s prostora Balkana, posebno Bosne, Sandžaka, Crne Gore i Srbije, i drugo – napuštanje „pradedovske vere“ i običaja srpskog naroda pri čemu je proširena laž da su „Bošnjaci postali od Srba“. U ovoj netačnoj, zdravorazumskoj i orijentalizirajućoj priči o Bošnjacima bila je uključena cjelokupna kulturna sadržina srpstva i hrvatstva, to znači znanstvena produkcija, književnost, politika, opći kulturni ambijent, etnofaulizam, religijska institucija, fabricirana netrpeljivost, militarna presija, iseljavanje, progoni Bošnjaka, onemogućavanje razvoja, gušenje elementarnih prava na jezik, ime i vlastitu kulturu... Danas ne možemo ni zamisliti koju je stravu preživjelo bošnjačko stanovništvo od početka dvadesetog stoljeća do početka Drugog svjetskog rata kada je bilo u potpunoj nemoći.

U tom opskurnom i bolnom periodu za bošnjački narod odvija se proces preoblikovanja izgleda bosanskog bića u cjelini. Taj posao su obavljali sveštenici, historičari, književnici, političari, smutljivci i razni drugi manipulatori kako bi se konstruirala slika Bosne u kojoj nema bosanstva, bošnjaštva, Bošnjaka, krstjana manihejsko-dualističkog uvjerenja, Kotromanića kao vladara Bosne, banova i kraljeva, buna i Gradščevića – u kojoj nema bosanskog naroda. Sva se bosanska struktura nemilosrdno i bezočno kroatizirala i srbizirala kroz povijest do onog trenutka kada su Avari i Slaveni „osvajali Balkan“ i „potiskivali Ilire u brda“. U okviru pothvata „prilagođavanja“ bosanskog bića intencijama srpske i hrvatske velikodržavne politike nastale su najprimitivnije „znanstvene“ konstrukcije i umjetnička djela koja su direktno služila stvaranju slike Bosne koja bi opravdala sva aktualna i ovovremena dešavanja i poduzeća srpskog i hrvatskog nacijskog pervertiranja bosanske zbilje. Ta epoha nacionalizma prvih bosanskih susjeda toliko je zasijepila ljude u nauci i književnosti, naprimjer, da su neoprezno i sasvim samouvjereno napisali bestidne stranice laži, mržnje, primitivnosti i zla da je to danas gotovo nalik na barbarsko rušenje svetih spomenika čovječanstva. Danas čitanje Gundulićevog Osmana, Njegoševog Gorskog vijenca, dijelova književnog opusa i disertacije Ive Andrića, knjige Hajduk Stanko[1] Janka Veselinovića izaziva nelagodu u čovjeku koji pripada muslimanskom svijetu, jer se on optužuje za ono što su navodno neki drugi u prošlosti radili. Tako na današnje muslimane pada „muslimanska krivica“ koja je posebno konstruirana od 19. stoljeća u srpskom i hrvatskom korpusu da bi se moglo dati opravdanje za nakane i projekte koje su spremali spram Bosne u svojim nerelanim nacijskim zanosima.

Sličica Želim Print

Samokritički govor o epohi nemoći

Epoha bošnjačke nemoći vidljiva je u naletu nacijskih projekata srpstva i hrvatstva. Realna obezglavljenost i neobrazovanost Bošnjaka u evropskim naukama na prijelomu stoljeća (19./20.) otežavala je bilo kakvo usklađivanje bosanskog interesa s evropskim tokovima, jer većina populacije u Bosni tog vremena bila je ruralno-agrarno određena sve do 1950-ih godina. Bošnjaci nisu uspjeli na prijelomu stoljeća razviti moćnu političku ideju koja bi osigurala adekvatno kormilarenje Bosne i Bošanjaka u vremenu koje je neumoljivo mljelo sve ono što je još uvijek svoje živote zasnivalo na nadama u sultana i tradicijske forme življenja. Tako su Bošnjaci sa svojom zaostalošću bili lagahan objekt za već formirane političke i nacionalne koncepcije srpskog i hrvatskog naroda koji su preko Austro-Ugarske imperije uspjeli uznapredovati u znanjima o političkom i diplomatski su prednjačili u odnosu na inertne bošnjačke političare koji su se počeli određivali kao muslimani i tako gubili predstavu o narodnom imenu i povezanost s Bosnom koja ih je stoljećima određivala.

Svaki govor koji ima samokritičku crtu među Bošnjacima tokom 20. stoljeća neprestano se odbijao i zanemarivao. Gotovo da je bilo nepojmljivo da se pojave djela u kojima se prepoznaje kritičko-racionalna refleksija iz koje bi se moglo vidjeti da je riječ o pokušaju razumijevanja vlastite odgovornosti i položaja u povijesnom kontekstu. Oni su jednostavno usvojili strategiju eskapizma, mimikrije i prilagođavanja drugima. Postojali su naravno neki ljudi koji mogu poslužiti kao polazište, kakvi su, naprimjer, Šukrija Kurtović, Ibrahim Džafčić, Ahmed Muradbegović, Skender Kulenović, Zija Dizdarević, Husein Ćišić, do Derviša Sušića, Muhameda Hadžijahića, Muhameda Filipovića, Esada Zgodića, Rusmira Mahmutćehajića, Mustafe Imamovića i mnogih drugih koji su djelimično ili strukturno iskazali neku vrstu samokritičkog stava iz kojeg se prepoznaje pokušaj analize i razumijevanja vlastite pozicije, kao pojedinca i kao kolektiva, među drugim sličnim u kontekstu. Nedostatak kritičke svijesti i samosvijesti označava jedan ozbiljan socijalno-povijesni defekt, jer se preko njega raspoznaje nemoć i nespremnost bošnjačkog povijesnog uma da se suoči sa svojim vlastitim bićem u povijesnom kontekstu.

Fluidni etnicitet, mijena, globalizacija

Mi smo danas odbacili uvriježeni pogled na etnicitet kao primordijalan, kao nešto što traje od „početka svijeta“ i što se samo malo mijenja u površinskim slojevima, ali čija „jezgra“ ostaje vječno nepromjenljiva i postojana. Ta predstava je dugo vladala historijskim, sociološkim, politološkim, arheološkim i drugim društveno-znanstvenim disciplinama koje su oblikovale naše predstave o sebi i drugima. Isto tako, danas je uglavnom napuštena metanarativna pripovijest o tome kako u prilično „prazne prostore“ Bosne i Dalmacije dolaze u 7. stoljeću slavenska plemena, ruše sve pred sobom i asimiliraju preostali dio „romaniziranog stanovništva“. Uspjelo se na osnovu strukturalističkih i poststrukturalističkih[2] teorijskih impulsa 20. stoljeća prevazići koncepciju statičkog (umrtvljenog) identiteta i etablirati znanje o procesu u kojem se identitet nalazi kao nešto procesualno-kontekstualno, što se treba razumijevati kao fluidan fenomen izložen povijesno-kulturnim mijenama i nadopunjavanju karakteristika novim povijesnim iskustvima i znanjima. Nedopustivo je iz današnje prespektive neke arheološke artefakte vezivati za aktualne ovovremene etničke grupe i njihove identitetne konstrukcije, a posebno je važno da historičari i drugi znanstvenici ponovo ispitaju povijesne izvore i provjere sporne interpretacije. Zahvaljujući kritičko-racionalističkim i poststrukturalističkim uvidima nastala je povijesna mogućnost da se oslobodimo fundacionalističkih epistemičkih slika koje su nas držale u močvari vječnih istina o „našem plemenu“.

 Globalizacija je, između ostalog, idealno stanje da se nametnu dogme prosječnosti. Provincijalizacija svetog znanja Bošnjaka o svome vjerovanju kroz povijest danas je postala očita pojava. Plitko razumijevanje odnosa znanosti i religije dovodi na scenu poluobrazovane „interpretatore“ muslimanstva i „islamizma“ koji nikada nisu ozbiljno studirali kur’anski tekst i pokušavali ga razumijevati u kontekstu tradicionalnog svijeta i njegovih znanja, kao i položaja tradicionalnih znanja u okvirima savremenog modernističkog i postmodernističkog svijeta. Može li se napraviti iskorak u post-islamizam, povrh orijentalizirajućeg i samo-orijentalizirajućeg ideološkog guranja u geto, ekstremizam, radikalizam i religijski fundamentalizam civilizacije koja je dala čovječanstvu veličanstvene rezultate? Zašto bismo mi u Bosni trebali naivno prihvatiti karikaturu civilizacije koja je nekada dominirala svijetom? Zašto bismo pristali na interpretaciju našeg bića koja se nudi u okviru andrićevstva, velikosrpstva, ekmečićevske historiografske slike Bosne i „Turaka“, orijentalističkih predrasuda o drugom, sumnjive slike bosanstva reduciranog na „religijsku skupinu“, koja dolazi iz dominacije plemena pretvorenog u naciju? Mi ne bismo smjeli odustati od vrijednosnog kapaciteta koji je primjeren čovječanstvu i u kojem se svi ljudi mogu osjećati kao ljudi. To znači da nikako ne bismo smjeli slijediti „pleme u agoniji“ i njegov nacistički svjetonazor bez obzira što stoljećima dijelimo prostor i iskustvo svijeta. Mi ne bismo smjeli oponašati svetosavski model organizacije zajednice? Nikada! Osnov muslimanstva je pluralistička slika svijeta koja podrazumijeva različita vjerovanja i razumijevanja smisla ljudskog postojanja – zato su filozofska pitanja bliska otvorenom vjerovanju.

U toku je borba Bošnjaka za Bosnu kao državu i borba Bošnjaka sa svojim utvarama, traumama, iluzijama, mitovima, predrasudama, obmanama koje onemogućavaju da se staro narodno biće uspravi u dostojanstvenoj slobodi, te oslobodi nametnutih lažnih slika o sebi. Ta dva okršaja odrediće budućnost Bosne i Bošnjaka. Najveća opasnost su lijeni bošnjački trutovi i neznalice koji iz sjene finansijski crpe državu i njezine institucije kao da su njihovo vlasništvo. Zato je neopisivo važna bošnjačka kritička svijest i mišljenje da bi se moglo sačuvati zdravo tkivo zajednice koja ne može biti svedena na „religijsku skupinu“. U tom smjeru gledano, kritički misliti znači voditi brigu o očuvanju cjeline kojoj iznutra prijete razorni procesi. Vjerovanje je borba protiv lijenog fatalizma i neodgovornosti prema jednokratnosti ljudskog života.

 

[1]  U prvom izdanju iz 1892. godine Veselinović je roman posvetio Nikoli Tesli. Ovaj historijski roman je u 19. stoljeću bitno profilirao mržnju srpskog naroda prema Turcima; hajduk Stanko Aleksić je surovi osvetnik, ispunjen mržnjom prema Turcima i žedan njihove krvi. Na kraju 20. stoljeća u Srebrenici Bošnjaci su shvatili napokon da su ih srpski pisci, sveštenici, vojnici, političari i slični profili smatrali Turcima.

[2]  Glavni glasovi poststrukturalizma u 20. stoljeću bili su: M. Foucault, J. Deleuze, J. Derrida, Cixous, J.-F. Lyotard, Guattari, J. Kristeva, Irigaray, R. Barthes i J. Baudrillard. Češki autor Lubomir Doležač o poststrukturalizmu kazuje sljedeće: „Na poststrukturalizam gledam kao na klupko trendova u intelektualnoj povijesti, neki su od njih podudarni, neki proturječni, no svi su ujedinjeni zajedničkim interesima: preispitivanjem pretpostavki, teorija i analitičkih rezultata strukturalizma i razvijanjem tema koje su strukturalisti zanemarili. Ovaj koncept ne tumači poststrukturalizam kao ontološko ili epistemološko gledište, već kao razdoblje u intelektualnoj povijesti Zapada.“ (L. Doležel, Poststrukturalizam. Pogled s Karlova mosta, str. 57.

Danas je u sjedištu Medžlisa IZ Kiseljak upriličen sastanak predstavnika Islamske zajednice  i političkog života Bošnjaka, na kojem se razmatrala trenutna društveno-politička situacija u Kiseljaku, gdje su Bošnjaci nizom političkih odluka predstavnika hrvatskog naroda pod pritiskom i diskriminacijom. Sastanku su prisustvovali: glavni imam Medžlisa Kiseljak Kenan ef. Bajrić, predsjednik Medžlisa Nermin Merhemić, muftija sarsjevski Enes ef. Ljevaković i njegov savjetnik Abdulgafar ef. Velić, Elvedin Mušanović iz Skupštine SBK, premijer SBK Tahir Lendo i premijer KS Elmedin Konaković.

Najlakše je danas kritizirati. Ne valja nam ovo, te ne valja nam ono. Kriv je onaj ili ovaj, i tako redom. Najteže je, međutim, biti konstruktivan. Jer, to podrazumijeva, nadasve, pozitivno mišljenje i time već samo po sebi zahtijeva lični angažman. Posezanjem za prošlošću i traženjem odgovora za ono što se dešavalo u Bosni i Hercegovini neće nam otvoriti vrata bolje budućnosti. Ako još želimo sreću i perspektivu svojoj djeci i državi u cjelini onda naš angažman pretpostavlja i naše žrtvovanje. Šta to znači? To znači- koliko smo spremni žrtvovati se za opće dobro toliko će država biti jača i bolja. I to ne samo kao puki plod naše želje i težnje, nego kao naša  nasušna potreba. I to potreba da Bosna i Hercegovina bude država svih njenih građana i svih njenih naroda. 

Helem, ako želimo popraviti nešto u društvu nužno je poći od sebe. Krivca ne tražimo u drugima. Zato se ne ibretimo što nam je društvo ovakvo ili onakvo , nego se upitajmo šta smo to mi doprinijeli da ono bude bolje i pravednije. Bez takvog odnosa i pristupa teško da možemo krenuti naprijed. Kao građani dužni smo tako izgrađivati državu pogodnu za sve one koji žele u njoj slobodno i po svim demokratskim principima živjeti. Na demokratiji se i izgrađuje građansko društvo kojeg, nasuprot, nacionalizam kao pojava redukuje i  razgrađuje. To podrazumijeva da se svaki čovjek bez obzira na etničku pripadnost tretira  kao građanin. Nažalost, svjedoci smo da građani, valjda plašeći se iskustva iz prošlih vremena, i ne traže svoja prava koja su sasvim  obična i životna, počev od rješavanja socijalnih pitanja  do raznih društvenih nepravdi. Skoro da postaje pravilo-  što je vlast bezočnija i gora, to je pokornost građana veća. Koliko je sada Bosna i Hercegovina građanska država najbolje govori njena podijeljenost koja se ogleda u čestom  parlamentarnom posezanju pitanja od vitalnog nacionalnog interesa kad god treba rješavati nešto od krucijalnog značaja za njenu cjelovitost. Najčešće samo tada konstatiramo pojavu nacionalizma, šovinizma ili kulturnog i religijskog primitivizma i sl. Konstatacija je jedno, a rješavanje drugo. Upravo, osloboditi se tih pojava već je nešto od čega okrećemo glavu kao da se to nas više ne tiče, ili već se nadamo da će to s vremenom nestati i vlast sama preuzeti svoje nadležnosti. Međutim, vrijeme neumitno prolazi, a vlast i dalje ništa ne čini, zadovoljna valjda što građani više i to i ne traže. No, da je pak vlast slast u to nema sumnje. Politika je u povijesti  pokazala u mnogim slučajevima da su oni koji su pobijedili vlastodržce postali još gori od njih samih. Vlast im, naprosto, što bi kazao narod udari u glavu, pa više ne vide ‘sitnu raju’. Stoga i potreba za novim političkim i socijalnim sagledavanjima što  iziskuje i političko osvješćenje. I to građana, nadasve. Za to nam je potrebna jedinka koja je svjesna svoje slobode i svog izbora. Za nju (slobodu) se, dakako, treba izboriti. Ona sama neće doći. Ako  je nešto nametnuto kao interes manjine u odnosu na većinu to nije u konačnici politički cilj. Cilj je sloboda mišljenja i pravo na izbor. Šutnjom se to nikako ne postiže.

U političkom smislu, moramo htjeli- ne htjeli  priznati, građani u Bosni i Hercegovini su  sada poprilično apolitični. Sve manje izlaze na izbore i na taj način sve manje odlučuju o svojoj sudbini. Njihova ravnodušnost, s jedne strane itekako zabrinjava, a s druge, ona praktički ostavlja prostor vlastima u očuvanja njihova statusa. Otkuda apolitičnost i je li ona svjesno inscenirana, te može li se politička ravnodušnost kontrolirati? Odgovore možemo potražiti u depolitizaciji društva, ali ono  na što mi, ovdje, želimo skrenuti pažnju jeste da ova pojava ravnodušnosti i apolitičnosti pojedinaca govori o samoj  vlasti i njenom  odnosu spram  građana. Što se tiče samih građana oni su očito iskazali svoje nepovjerenje i razočaranost  u političare  i političke  stranke.

Dakako da nije lahko izgraditi državu po mjeri  ljudi različitih nacija i vjera kakva je Bosna i Hercegovina. To je proces koji će zahtijevati velike napore i velike žrtve. Na tom putu, jasno je Evropa hoće građane, a ne etnicitete. U tom pravcu, za početak prihvatimo da je Bosna i Hercegovina ipak sekularna država i da je vjerski identitet u njoj sasvim ravnopravan. To uostalom stoji i u njenom Ustavu. Država to, dakle, svojim građanima garantira. Uostalom na takvu  ravnopravnost  ljudi u zajednici upućuju i mnogi ajeti i sure, te psalmi i Božije objave. Zar nije zapisano:  „Svevišnji ne odvaja, dogma to čini. Svevišnji ne povlači granice, kler ih uspostavlja. Svevišnjem nije ništa potrebno, nama je potrebno sve od Njega.“ Odvajanje  i zatvaranje granica samo ograničava slobodu pojedinca. Jer, ne samo pojedinci, nego i  ljudsko društvo se razvija samo u sučeljavanju mišljenja i kretanju naprijed. Ono loše u prošlosti samo će uzrokovati lošiju sadašnjost. Ono dobro što je bilo, a što se prožimalo u religijskom i etničkom prožimanju osnova je za budućnost. Ko je nametnuo rigidni nacionalizam i da li smo imali izbora ostavimo povijesti. U suštini, pravo u jednoj državi ne stječemo kao pripadnici ove ili one etničke grupacije, nego po svom rođenju. To je osnovno građansko pravo koje nam niko ne može oduzeti. Otuda u izgradnji slobodnog i pravednog građanskog društva ugradimo sebe. Recimo slobodno što mislimo i osjećamo. Uostalom, bez  toga nema ni istinskih građana, a ni zdravog društva.

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija