Prosječan korisnik društvenih mreža, posebno vizuelnog tipa, veoma brzo u svome skrolanju i listanju videa i fotografija može pronaći sadržaj koji na živopisan i humorističan, manje-više kritički, način tretira određene društvene fenomene. Tako može uočiti video ili foto u kojem se ismijava i popularna filmska platforma Netflix i njihova politika rodne ravnopravnosti ili promocije seksualnih sloboda. To se često postiže kroz meme formate kao što je najava potencijalnog filma o predsjedniku Ukrajine Zelenskom kojeg glumi afroamerički glumac. Također, planetarno je primijećeno koliko izvještačenog ima u promociji seksualnih sloboda u filmskoj industriji gdje film za filmom kao da nužno mora da sadrži uloge osoba koje su homoseksualci i slično. Pri tome se postavlja pitanje o samoj kvaliteti filmskog umjetničkog izražaja. Moralni kvalitet je već tema za sebe, koja bi zahtijevala duboku raspravu o pitanjima koja mnogi već smatraju zatvorenim bez nužne potrebe da se o njima raspravlja. To je već dio jedne široko rasprostranjene pojave.

Zabrinjavajuće je da u društvima s izraženim demokratskim načelima i težnjama problematiziranje pitanja o rodnom narativu, naprimjer, sve češće nailazi na zacementirane i veoma radikalne stavove zagovornika takvih sloboda. U našem društvu, recimo, veoma je primjetno nepostojanje impulsa da se tim bavimo na jedan kvalitetan, odmjeren i stručan način. Pri tome ne govorimo samo o debatama nego i o jednosmjerno upućenim rječima pri čemu se ovakve teme izbjegavaju. Naravno, ukupni društveno-politički kontekst kumuje izbjegavanju takvih rasprava. Nažalost, možda upravo i zbog nedovoljne artikulacije suprotnih stavova na takav način prostora nalaze stavovi izneseni na krajnje neuljudan način. Temeljitog i preciznog proučavanja tih pojava u našem društvu skoro i da nema, odnosno oni pozvani da se time značajnije bave, očito, ne prepoznaju ambijent i ključne matrice takvih pojava. Lakše je izbjeći. Takvu komfor-zonu veoma lijepo oblaže situacija tranzicijskog društva u kojem se još uvijek nije desio značajniji prodor brojnih pojava odavno etabliranih u zapadnim društvima. Tako je i s woke kulturom, prisutnom dijelom, ali nedovoljno obrazloženom čak i u kontekstima u kojima se pojavljuje kao što je to američka java.

Glas o društvenim nepravdama

Rezimiramo li različite definicije woke kulture (ili wokeness) pojednostavljeno možemo pojasniti da je riječ o svjesnosti ili informisanosti o društvenim nepravdama. “Woke“ je engleska riječ u pasivu, a označava probuđenost, a zagovarače ideja woke pokreta bi mogli nazvati probuđenima. Iako se često navodi da terminološki seže još u sedmu deceniju prošlog vijeka, woke je popularisan početkom prošle decenije s pojavom pokreta Black Lives Matter (Crni životi su važni), nakon ubistava Afromaerikanaca Trayvona Martina, 2012. godine, na Floridi, potom Michaela Browna u Missouriju i Erica Garnera u New Yorku 2014. godine. Pokret je dodatno aktuelizovan nakon ubistva Georgea Floyda 2020. godine, Afroamerikanca kojem je policajac klečao na vratu oko devet minuta, dok je Floyd vapio da ne može disati. Izgubio je i svijest, a policajci su ga pustili tek s dolaskom hitne pomoći. Nedugo nakon toga Floyd je preminuo. Prema policijskom izvještaju, na lice mjesta policija je došla nakon što je Floyd pokušao upotrijebiti lažnu novčanicu od dvadeset dolara. To je pokrenulo velike proteste u Americi te u drugim dijelovima svijeta u borbi protiv rasne diskriminacije, ali i drugih društvenih nepravdi.

Liberalno orijentisane mase i mnogi politički pokreti ljevice pretežno su u uskoj vezi s pokretom probuđenosti, što nije neočekivano. Ustajanje, protestiranje, alarmiranje nepravde, ugnjetavanja i ukazivanje na brojne društveno-političke anomalije suštinski je obilježje woke kulture i pokreta, a svakako i politika lijevog spektra. Međutim, vidjelo se da mnoge pristalice, ustvari, ne biraju sredstva i načine, pa su se dešavala i rušenja statua historijskih ličnosti SAD-a, a koja su imala bilo kakve veze s robovlasničkim sistemom, bez obzira na njihovu ulogu u izgradnji SAD-a. Bili su to najjasniji znaci kojim putem woke ideja može poći.

To što wokeness zastupaju, upotrebljavaju ili zloupotrebljavaju i brojni zvaničnici politika ljevice, privlači sasvim novi fokus. Bilo da je riječ o klasičnom populizmu ili iskrenoj uvjerenosti u takve ideje, u oba slučaja takvi sagovornici, kao zagovarači sloboda, rigidnih su stavova, veoma isključivi, konzervativni u svojoj slobodarskoj misli i pod svaku cijenu nasuprot zagovarača suprotnih ili balansiranih stavova. Takve se da primijetiti na bosanskohercegovačkoj političkoj i široj društvenoj sceni, pa bilo da je riječ o uobičajenoj interakciji na društvenim mrežama i to kada izuzmemo interakcije vođene na veoma neuljudan način.

Između ljevice i desnice

Woke i antiwoke su, svakako očekivano, polarizirali američko društvo, što se - ne beznačajano -proširilo i širom drugih zapadnih društava. Politike desnice u susretu sa zahtjevima pristalica woke kulture se često i pojačavaju. Otuda produbljuju polarizacije društva ili kulturni ratovi. Gorespomenuto nam govori o kako složenim odnosima može biti riječ. Međutim, ne čini se dovoljnim generalno razviđati fenomen woke kulture, već bi partikularni i mikro uvidi mogli pomoći u razumijevanju aktuelnih kretanja, odnosno u kojim segmentima probuđeni prelaze granice ili, pak, do koje mjere se mogu ogoliti politike desnice.

Woke uveliko potiče i raspaljuje ljevičarski sentiment, ali je na udaru desničarskih politika, koje nerijetko ističu njegovu ekstremnu stranu. Najsnažnije kritike spram kulture probuđenosti ističu da je riječ o insistiranju na pretjeranoj političkoj korektnosti, ali i stvaranju okolnosti pogodnih za cenzuru ili autocenzuru. Uz to, kritičari zaključuju da je riječ i o pogrešnoj interpretaciji historije ili pokušaju njenog ponovnog pisanja izvan duha vremena itd. Takva ponašanja probuđenih uglavnom govore o već zauzetoj poziciji radikalne ljevice tvrdih stavova, što je izraženo apsurdno u odnosu na slobodnu misao koju inače zagovara liberalna ljevica.

Dok s jedne strane zagovorači tradicionalnih vrijednosti, nerijetko identifikovanih kao nazadne, neprikladne za savremeno doba, mogu da se i groze na takav tok i razvoj woke kulture s druge strane oni primjećuju u koliko slučajeva se takvi bore za zaštitu religijskih i tradicionalnih društvenih vrijednosti što uključuje borbu i protiv islamofobije, antisemitizma, antiimigrantskih politika i slično. Na širem planu ih to i zbunjuje makar to olahko prešućivali.

Spomenuto, svakako, govori da bi pogrešno bilo i woke pokret doživjeti monolitno, tek kao glas za seksualne slobode ili rodne identitete, a riječ je o izrazito dinamičnom fenomenu.

Kultura otkazivanja

Uprskos svojoj, suštinski zreloj ideji informisanosti ili svijesti o društvenoj nepravdi, mnogi primjećuju da i u slučaju woke kulture izraženi problem predstavlja artikulacija ideje, koja ne razaznaje adekvatna sredstva borbe, a s druge strane, pitanje je koliko woke kultura može imati širine, recimo, i u svojoj kulturi otkazivanja kada, naprimjer, govorimo o islamofobiji. Odnosno, da li islamofobija može biti okidač iste važnosti kao i u slučaju pitanja rasizma, rodnog identiteta i slično. O kulturi otkazivanja smo već pisali u Preporodu.

U bosanskohercegovačkom i sličnim društvima ona nema konture po kojima je prepoznajemo u SAD-u, zemljama Evrope i dr. te se i ne tretira mnogo kao društveni fenomen. Ustvari, tek u posljednje vrijeme. Bez obzira na svoje nedostatke, kultura otkazivanja s obzirom da počiva na historijski prepoznatljivim modelima, nametnula se kao snažan elemenat pritiska u slučaju neprihvatljivog i uvredljivog ponašanja javnih ličnosti/ kompanija/ kolektiva. Takvoj praksi “otkazivanja” su sklonije mlađe generacije (od milenijalaca pa dalje) i, sigurno, da će to sve više imati u vidu pojedinci i kolektivi i u zemljama poput naše. S druge strane, takvo “otkazivanje” pretežno je oličeno kroz digitalni aktivizam, što i jeste karakteristično za cjelokupni woke pokret.

U bosanskohercegovačkom kontekstu se postavlja pitanje kako, recimo, slučaj vlasnika kompanije ranije prepoznatog kao negatora genocida i nekoga ko slavi ratne zločince, možda predstavlja još jednu priliku da se prepozna potentnost kulture otkazivanja i u našem društvu, odnosno taj njen zdraviji dio. Štaviše, u obeshrabrenosti nedostatkom opće kulture građanskih inicijativa, aktivizma i borbe za prava i bolje društvo, to se može predstavljati i kao prilika za stvaranje pozitivnog impulsa koji bi gorespomenuto unaprijedio.

Zahtijevati debatu

S obzirom da naše tranzicijsko društvo još uvijek odbija ili nedovoljno upija aktuelne pojave u svijetu, vrijedno bi bilo proučavati ih i dočekati spremnije. Međutim, daleko od toga da efekte takvih promjena na globalnom nivou već ne osjećamo, a intenzivnije ih doživljavamo pod utjecajem društvenih mreža ili drugih medija.

U Takvimu za 2024. godinu Muhamed Jusić lijepo primjećuje potencijalne opasnosti kulturnih ratova kada ističe: „Ne treba zanemariti ni manipulativni potencijal ovog fenomena koji se koristi kao novi oblik hibridnog rata. Podsticana polarizacija jednog društva može dovesti ne samo do jačanja podjele unutar njega nego i do jačanja ideologija, društvenih pokreta i partija koji mogu predstavljati ozbiljnu prijetnju ne samo društvenoj koheziji, slobodama, stabilnosti nego i demokratskim institucįjama. Polarizirana društva na vlast dovode ekstremne političke opcije koje jačaju reaktivne sile, nerijetko posežu - bez obzira na politički spektar iz kojeg dolaze - za nedemokratskim metodama nametanja vlastitog svjetonazora, pa čak i izmjena pravila igre, kroz institucije države, sudstva, kako bi osigurali dominaciju vlastitih vrijednosti, a time i ostanak na vlasti.“

Ignorisati trenutne i potencijalne efekte ili opasnosti nastale bilo uslijed razvoja woke kulture ili izraženih kulturnih ratova i u našem društveno-političkom kontekstu značilo bi odustajanje od učešća u razvoju društva i doprinosa izgradnji zdravijih i stabilnijih odnosa. Globaliziranost svijeta ne zahtijeva i utapanje jednog društva, ma kako malo bilo, u jednoličnosti. Štaviše, specifična geografska i historijska pozicija može biti obogaćujući faktor jedne šire zajednice u kojoj pripadamo.

U najmanju ruku potrebno je osigurati platformu za debatu na bazi jasnih demokratskih vrijednosti. Pasivno pristajanje na zadate okolnosti možda i jeste san raznih ljevičarskih ili desničarskih politika, ali istinski budna svijest teži ka uspostavljanju mira i sigurnosti u polarizirajućem društvu, ponajprije kada dolazi do usijanja odnosa na rubu incidenata.

Otuda je važno da se i okviru djelovanja Islamske zajednice ili, pak, učenja kroz odgojno-obrazovne ustanove islamskog predznaka značajna pažnja posveti ovim temama. Svijet se promjenio, a čini se da naše obrazovanje to ne prepoznaje. Rapidne promjene koje se dešavaju na globalnom planu ili unutar manjih političkih ili ekonomskih zajednica postavit će ili već postavljaju velika pitanja konkretno vjernicima. U tom slučaju, ostaje da se vidi koliko se može doprinijeti u razumijevanju woke pokreta ili da se predstavi drugačiji model borbe protive društvene nejednakosti. Također, da se ukaže na devijacije u slučaju insistiranja na političkoj korektnosti kao i stvaranju cenzure ili autocenzure. U taj diskurs je nužno adekvatno ući i zahtijevati debatu.