Nakon današnjih brojnih predavanja vjerskog karaktera, na kojima je organizatorima važan broj prisutnih te scenski nastup predavača, tim slušaocima i svim drugima vjerski sadržaj je dostupan na svakom koraku. U isto vrijeme mogu se čuti komentari kako je danas teško pronaći 'čovjeka', kao da nedostaje u međuljudskoj komunikaciji ahlaka, a samom pojedincu unutarnjeg ispunjenja.
BEGLEROVIĆ: Vaše pitanje obuhvata istodobno i presjek realnog vjerskog života, kako kod nas tako i, više-manje, u svijetu, ali i naslućuje kontekst opšte krize duhovnosti, zapravo krize muslimanskog identiteta. Imajući to u vidu, teško je ponuditi jedinstven odgovor. Meni lično jedan aspekt posebno privlači pažnju, razlog zbog kojega dio vjernika, i predavača i slušalaca, kako ste naveli, pristaje naprosto „živjeti“ pojavu religijskoga marketinga: tu konstantnu izloženost pohađanju i slušanju vjerskih predavanja uz istovremen osjećaj nedorečenosti, nerijetko i dojam prevarenosti te, posljedično, tuge u srcu. Posebno mi se u tome smislu nameće ajet u Časnom Kur'anu u kojem Dragi Allah naglašava da: „Sâm čovjek će protiv sebe svjedočiti“ (75:14), a u doslovnijem značenju: „Štaviše, čovjek posjeduje dubok uvid, te je (tîme svjedok) protiv sebe“. Drugim riječima, svaka racionalna osoba posjeduje mogućnost samospoznaje, odnosno, u kontekstu ovoga o čemu govorimo, svako može barem naslutiti, naravno u najširem smislu te riječi, šta je to što ga istinski tišti. Ipak, nisam siguran da su praksa masovnog prisustvovanja predavanjima ili učestalih odlazaka na njih praćeni odgovarajućom željom da čovjek nešto stvarno i nauči, posebno iz razloga što u muslimanskoj tradiciji to „naučiti“ podrazumijeva prije svega spremnost na jednu ozbiljnu i rekao bih nemilosrdnu borbu sa sâmim sobom, što treba dovesti do krajnjih duhovnih plodova – ihsana.
Cijeli intervju u printanom izdanju.
Zašto, onda, izostaje ta borba i da li je spoznaja moguća svakom pojedincu?
Nespremnost na taj veliki džihad, u kojem bi čovjek trebao staviti pod kontrolu svoja negativna svojstva i iz njih proistekle navike, nije tek rezultat prirodnoga straha pred jednim tako značajnim izazovom koji podrazumijeva oblikovanje sasvim novog života u odnosu na onaj raniji. Prije, nespremnost na koju mislim posljedica je življenja kulture koja čovjekovu duhovnu komponentu, ali i duhovnu osnovu sveg svijeta, relativizuje, a u njenom je tradicionalno shvaćenom značenju čak ismijava. Naime, s jedne strane, u Kur'anu se ističe da je Dragi Allah jedini stvoritelj i to baš svake stvari, pa posljedično, svaka stvari svojom prirodom i svojim životom „odiše“ Dragim Bogom. S čime god i s kime god čovjek komunicira, može osjetiti trag ili „miris“ Božijega Prisustva, osjetiti ushićenje ne samo uslijed viđenja ili slušanja toga s čime uspostavlja odnos: s nekom osobom, s mirisom cvijeta, sa užitkom, sa boli, sa „zorom koja diše“ (Kur'an, 81:18), već biti u zanosu iz razloga neprekinute izloženosti Božijim samootkrivanjima koja se događaju upravo kroz tu komunikaciju s drugim. Ta Allahova konstantna samootkrivanja čovjeku u predajama su oslovljena kao osjećaj „dahova Svemilosnog“ (nefes-i Rahman) koji dolaze iz pravca Jemena, na temelju hadisa prelijepog poslanika Muhammeda, alejhi-s-selam, u kojem je istakao da je „vjerovanje – jemensko“. S druge strane, vrijednostima savremene civilizacije: odgojnim, moralnim, čak i religijskim, te dr., čovjeku se nastoji prikazati svijet u kojem on živi, ali i njega sâmog, kao skup nekih odvojenih postojanja: svjetovi za sebe, koji jesu povezani, ali je ta njihova međusobna veza tek simboličkog karaktera. Pored toga, kroz brojne forme savremenog umjetničkog izražavanja, ali i institucionalnog obrazovanja, čovjekova priroda izražava se ili u strogo apstraktnim kategorijama: eterično tijelo, kolektivno nesvjesno i slično ili je se svodi na složene neuronske procese, odatle i disciplina neuroteologije, i povezuje sa svjetovima koji nemaju objektivnu realnost. U ovome procesu „atomiziranja“ čovjekove naravi ni muslimanski vjerski autoriteti nisu izuzetak.
Nije nepoznato da se već duže vrijeme kod nas pozivi imama i vjeroučitelja također nalaze u ozbiljnoj krizi, a mislim da ni mi na fakultetima, kao ni brojni postojeći normativni akti Islamske zajednice, ne pomažemo mnogo u adekvatnom razrješenju toga pitanja.
Duhovnost kroz viceve, povike i prijetnje
Kako to mislite?
BEGLEROVIĆ: Naprimjer, kada se govori o čovjekovom odnosu prema Bogu, Onom koji je Živi (el-Hajj), život na Ovome svijetu predstavlja se kao proces u kojem čovjek, na temelju usvojenog znanja, a ne na osnovu vlastitoga osvjedočenja, čini stvari koje su dobre ili, pak, ružne, potom se one na kraju čovjekovog života sabiru, te se, kako se to pojednostavljeno predstavlja, na Sudnjem danu vagaju na Mizan-tereziji: ono što pretegne, dobro ili zlo, to je čovjekov vječni život. Međutim, život je nešto sasvim drugačije, on je stalno susretanje svakoga pojedinca sa cijelim nizom oduhovljenih egzistenata: drugim ljudima, melecima, zvijezdama, vjetrom, planinama, pticama, rijekama... koji čine svijet kao takav, konačno, kako sam rekao, upravo iskustvo konstantnog susretanja sa različitim entitetima svijeta u svakom vremenskom trenutku predstavlja izloženost Božijoj Prisutnosti, osvjedočenju da Dragi Allah jedini jeste te da On, u jednom neograničenom i neiskazivom smislu, stvarno uvijek jeste sa čovjekom, ma gdje čovjek bio, kako se to ističe u Časnome Kur'anu (57:4). Govoreći o vremenskom ciklusu u kojem je poslat svim ljudima, blagoslovljeni poslanik Muhammed oslovit će ga kao posljednje ovozemaljsko vrijeme (ahir-i zeman), a najveće iskušenje za ljude u njemu predstavljat će lažni mesija Dedždžal, vrhunski majstor opsjene. No, njegovome pojavljivanju u fizičkom tijelu, kad god ono da se desi, prethodi njegova prisutnost u nematerijalnoj formi, odražena u procesu oglašavanja cijeloga niza opsjenarâ, od kojih su se neki pojavili već neposredno nakon preseljenja Muhammeda, alejhi-s-selam, na Ahiret. To dovoljno govori da je vrijeme zajednice - Ummeta Posljednjega Božijeg Poslanika dominantno karakterisano izazovom varki i obmana, čak i značenje imenice „dedždžâl“ podrazumijeva praksu izobličavanja, a nikako negiranja, ljudskoga opažaja stvari koje egzistiraju u stvarnosti. Drugim riječima, za razliku od magijske prakse u vremenskim ciklusima ranijih poslanika, alejhimu-s-selam, koja je kod ljudi proizvodila objektivno nepostojeći čulni opažaj, kasniji magijski oblici, naročito oni razvijani unutar moderne evropske ezoterijske tradicije od 16. vijeka, a čije su vrijednosti snažno prisutne u našoj kulturi, čovjeku realnost u kojoj on egzistira prikazuju izobličeno, ne poništavaju je već je naprosto iskrivljuju. U tome smislu, slobodan sam reći da savremena kultura odgaja čovjeka za neki apstraktni, mističan i ezoteričan svijet te, ponovno se vraćajući na jezičko značenje pojma „dedždžâl“, sakriva od njega suštine zaobličući ih naslagama sličnim „katranu“. Upravo iz toga razloga nemali broj vjernika, ćuteći u sebi potrebu za Božijom blizinom, pronalazi dovoljno snage doći na kapiju Božijeg Prisustva: izgovarajući šehadet, obavljajući namaz, u konačnici slušati vjerska predavanja i sl., ali ne i proći kroz nju – istinski promijeniti svoja svojstva. Po mome dubokom uvjerenju, uslijed zanemarivanja ovoga problema koji je suština, masovna i česta predavanja logička su posljedica tako profilisanog religijskog života, a svaki govornik, va'iz, da'ija, ili kako god hoćete, u tome slučaju i ne može drugačije privući pažnju publike negoli kroz gegove, viceve, ili, u drugim slučajevima, povike i prijetnje, uz stalno pozivanje na različita mišljenja, a ne na vlastito iskustvo Dragoga Boga koji je vazda Živi i Prisutni. A, slušaoci suštinski i ne mogu znati šta jedno predavanje zapravo i treba biti, no, zasigurno, kako se u Kur'anu naglašava, posjeduju potencijal stjecanja uvida u vlastitu nutrinu. Mislim da je ovo osnova fenomena koji ste naznačili u prvom pitanju.
Razriješiti problem sa sâmim sobom
Stjecanjem vjerskih sloboda u BiH različite manifestacije religijskog sve su prisutnije u javnosti. Gdje je granica potrebnog i primjerenog? Je li ovo što IZ i muslimanima u BiH treba i čemu smo težili u vrijeme bivšeg državnog sistema?
BEGLEROVIĆ: Naznačena dilema prirodno se naslanja na problem koji ste oslovili u prethodnom pitanju. Islamska zajednica, naročito pojedinci u njoj, bez ikakve sumnje pokušavaju iznaći neki vid odgovora na krizu identiteta savremenih vjernika. Međutim, taj izazov toliko je složen da je teško prepoznati odakle uopšte krenuti u njegovo razrješavanje. Ipak, kao u svemu, tako je i ovdje, po mome mišljenju, prioritet razriješiti problem sa sâmim sobom, drugim riječima, sve dok ljudi koji rade u institucijama Islamske zajednice ne dadnu odgovore na pitanja koja se nje tiču: smisao njenoga postojanja, stepen krize u kojoj se, kao i sve druge institucije u našem vremenu, nalazi, ne/uređenost sistema i dr., nemoguće je očekivati da će biti adekvatan servis vjernika. Funkcionisanje Zajednice danas, odraz je nekoliko faktora koji je profilišu: nekritička otvorenost prema samo jednom političkom usmjerenju te indirektnim isključivanjem vjernika drugačijih političkih orijentacija iz njenoga rada, zatim prakse jednog prilično vještačkog aktualizovanja baštine bosanskih muslimana, posebno Bošnjaka te, između toga, derviškog naslijeđa, eto, da spomenem samo ova dva. Što se tiče posljednjeg, pretpostavljam da je razlog za to pokušaj naknadnog pravljenja otklona od jedne interpretacije islama koja je, podržavana globalnim centrima moći, u prethodnom periodu privukla nemali dio naših ljudi i dodatno podijelila muslimane, no, plašim se da i ovo sadašnje nastojanje nije rezultat unutarnje logike razvoja vjerskoga života kod nas već ponovno pritiska izvana. Stoga se, najkraće rečeno, vjerski život muslimana ne razvija prirodno, iznutra, već pozicionira vjernike da su uvijek „između“: između dvije krajnosti, između dvije slike medija - sekularne i konzervativne, između dva svijeta – samo ovozemaljskog, ili samo svijeta mašte, i sl. Učinjeni su pomaci u radu Islamske zajednice, no, istovremeno, moj je dojam, kao institucija snažno je birokratizovana što ju je dodatno udaljilo od vjernika i, u jednom smislu, zatamnilo njeno osnovno poslanje. Imavši u vidu da se današnja kultura temelji na snažnom individualizmu, da svaki pojedinac ujedno znači i „instituciju za sebe“, potreban je izniman trud kako bi se odgovorilo na njegove potrebe, a to je nemoguće bez zajedničkog, ali planskog truda, dakle kritičkoga otvaranja Zajednice prema svima.
…a svaki govornik, va'iz, da'ija, ili kako god hoćete, u tome slučaju i ne može drugačije privući pažnju publike negoli kroz gegove, viceve, ili, u drugim slučajevima, povike i prijetnje, uz stalno pozivanje na različita mišljenja, a ne na vlastito iskustvo Dragoga Boga.
Na Zapadu je vjerski autoritet odavno ugrožen. Šta može čekati imame u budućnosti, ali i IZ u cjelini kada je riječ o autoritetu. Na čemu će se on graditi; fetvama, propisima, titulama…? Također, kako ga zaštiti od vanjskih utjecaja, poput različitih ideologija koje nastoje diskreditirati tradicionalne obrasce, ali i unutarnjih koji se više tiču ličnog izbora vjernika kao individuea
BEGLEROVIĆ: Ovu temu smo već otvorili u prethodnom odgovoru. Tek bih dodao da u našem vremenu institucionalni govor, kod nas uglavnom manifestovan fetvama, javnim saopštenjima i zajedničkim hutbama, stoji u radikalnoj opoziciji sa potrebama vjernika koji se već odavno ne poistovjećuju sa institucijama već se radije, u dezorijentisanom traganju za Božijom blizinom, okreću virtuelnom svijetu izlažući svoju dušu datosti koja je za čovječanstvo i dalje skoro potpuno nepoznata, vežući se za najprljavija iskustva i opterećujući dušu tamama i neizmjernim frustracijama. Upravo u tome treba tražiti izvore današnjih ovisnosti o brojnim negativnim praksama, nikako u njihovim ranije zabilježenim oblicima: prve manifestacije tih sklonosti nekada i sada jesu slične ali su ti fenomeni suštinski potpuno različiti. Možda po prvi put ovisnosti nisu tek pitanje loših navika već unutrašnje „prekompozicije“ duše koja, na temelju svoje mogućnosti vezanja za različite objekte, čovjeka stavlja u konstantnu vezu sa različitim, uglavnom lošim objektima i stvara neprekinutu potrebu za komuniciranjem s njima. Mislim da ovo treba ozbiljno analizirati i o tome govoriti u zajedničkim saopštenjima, naprosto, da fetve ponovno moraju biti istinska teološka „remek-djela“ a ne tek neka „lista uputstva“ kako konkretno pravno rješenje konzumisati.
Izazov vjerskom obrazovanju
Istaknuti profesori i intelektualci odlaze ili su pred penzijom. Koliko koristimo njihove potencijale tokom njihovog rada, a koliko dok su u penziji?
BEGLEROVIĆ: Ukoliko govorimo o dugogodišnjim univerzitetskim profesorima koji su izuzetno mnogo učinili za vjerski i akademski razvoj muslimana, te društva uopšte, čiji je rad prepoznat u domaćoj i međunarodnoj akademskoj javnosti, uvjeren sam da ih naša zajednica te akademski menadžment ne cijeni dovoljno. Pod ovim ne mislim da izostaje neka vrsta ličnog, naročito intimnog, poštovanja prema njima, čak i materijalnog stimulansa. Naprotiv. Ali govorim o nepostojanju navike da se sa njima dogovara o stvarima bitnim za daljnji razvoj akademskoga života. Smatram da je njihovo i znanje, ali i iznimno iskustvo, nemjerljivo važno za nas te da nam mogu pomoći u odgovaranju na brojne izazove s kojima se susrećemo. Drugim riječima, nije dovoljno samo postavljati im s vremena na vrijeme pitanja već bi i dalje trebalo od njih učiti. Ono što je sigurno, proces obrazovanja, i sâma filozofija nauke, u bitnom su se izmijenili, te se promijenila ne samo pozicija nastavnika, muderrisa, već i imâma. Institucionalno obrazovanje uvijek je bilo odraz potrebe vladajuće grupe, no, nikada nije bilo u ovoj mjeri dehumnizovano, niti su naučni projekti znali biti u ovolikoj mjeri apsurdni, nerijetko i površni. Četvrta industrijska revolucija bitno smanjuje broj radnika, u konačnom ishodu i definitivno će podijeliti društvo na mali broj ekstremno bogatih, koji upravljaju, između ostaloga, obrazovanjem, i, na drugoj strani, velikobrojnu, više-manje bezličnu, a siromašnu, društvenu grupu, čiji svi pripadnici u perspektivi, bez izuzetka, trebaju završiti u ekstremnom siromaštvu. U svijetu, a u procesu tranzicije prema tome stanju po logici takvoga razvoja ta prilično dezorijentisana društva sve više proizvode takvu vrstu nastavnoga kadra i duhovnih učitelja, koji, unatoč formalno stečenim visokim akademskim gradusima i priznanjima, djeluju prilično konfuzno i doimaju se intelektualno ograničeno, skoro nesposobno za mišljenje. Iz toga razloga, već nekoliko puta spomenuto znanje i iskustvo „starih“ profesora može pomoći, uvjeren sam, u boljem razumijevanju toga procesa. Ipak, njihov angažman samo je jedan aspekt odgovora na stanje u kojem se nalazimo. Naprimjer, u jednakoj mjeri nužno je raditi i na vraćanju ugleda imamâ i vjeroučiteljâ u društvu, kao i njihovog samopoštovanja. Nije nepoznato da se već duže vrijeme kod nas pozivi imama i vjeroučitelja također nalaze u ozbiljnoj krizi, a mislim da ni mi na fakultetima, kao ni brojni postojeći normativni akti Islamske zajednice, ne pomažemo mnogo u adekvatnom razrješenju toga pitanja. Jer pomoći studentu ne znači tek dati mu diplomu već ga odgojiti i spremiti za jedan odgovoran, moralan život, a za tako nešto nužno je imati takve muderrise i institucije na kojima djeluju, koji poznaju prirodu čovjeka i razumijevaju suštinu, te prate dinamiku razvoja savremenog društva, što nas, eto, vraća na početak našeg razgovora.
