Preporod: Uvaženi gospodine Karaman, šta je Vas dovelo na prag prevođenja Kur’ana? Da li je postojao neki isključivi motiv ili to vidite tek kao nastavak dugogodišnjeg bavljenje arapskim jezikom i prevodilačkom aktivnošću?

Karaman: Bavljenje Kur’anom je nešto što prati moj život otkako pamtim za sebe. Počelo je to još u ranom djetinjstvu sa sricanjem harfova i praktičnim uvođenjem u arapsku fonetiku i, uz bratove stroge instrukcije, nastavljeno perfektnim savladavanjem tedžvida i pravilnog učenja Kur’ana. Budući da sam, također, dosta rano svjedočio prvom izdanju Čauševićevog prijevoda Kur’ana, te ubrzo i Korkutova prijevoda, težište moga bavljenja Kur’anom postepeno je prešlo na njegov sadržaj. Sa ozbiljnijim prodiranjem u arapski jezik, kroz medresu i studij arapskoga jezika, a naročito kasnije, kroz prevodilački rad i stalno iščitavanje arapske literature, sa sve dubljim upoznavanjem onih najfinijih tajni arapskoga jezika, javio se kod mene osjećaj i, protokom vremena, sve čvršće uvjerenje da postijeći prijevodi nisu, a niti ih se treba uzimati kao nešto konačno što se može ponuditi čitateljima našeg govornog područja, bez obzira na njihova vjerska i općenito ideološka opredjeljenja.
Za razumijevanje Kur’ana, a samim time i suštine islama, izniman značaj ima pravilno razumijevanje ključne kur’anske terminologije, počev, primjerice, od pojmova amene, kefere, esleme, zaleme, ešreke, ehlul kitab, jehud, nesara, benu israil... Već i sami izraz “ajet”, ako se pravilno razumije, potvrda je značaja ovog pitanja. Primarno značenje riječi ajet jest “znak”. Božija knjiga Kur’an sastoji se od preko šest i po hiljada ajeta, šest i po hiljada stavaka, jezičkih “znakova”, putem kojih je Uzvišeni Bog saopštio sve bitne istine svijeta i dao čovjeku sve bitne instrukcije kako da organizira svoje življenje, kao pojedinac i kao zajednica, da bi postigao vlastito spasenje. To znakovlje spušteno čovjeku u formi riječi/knjige/štiva nije moguće pravilno iščitati bez pravilnog i preciznog razumijevanja terminologije i cjelokupnog jezičkog instrumentarija, kako u arapskom, tako i u svom maternjem jeziku. Ako se ne razumiju pravilno ovi pojmovi, neće se razumjeti ni pravo značenje pojma islam i drugih oblika riječi izvedenih iz istog korijena, tako da se ni pravilan pristup islamskome življenju kao ni svijetu općenito, neće ostvariti.

Uz značaj pravilnog razumijevanja kur’anske terminologije, jednak značaj ima i posebno poznavanje cjelokupnog jezičko-gramatičkog instrumentarija, koji je u arapskom jeziku izrazito bogat, moćan i precizan. Primjerice, iznimno je važno razdvojiti kategoričke formulacije putem kojih su saopćene one bitne, ključne istine, gdje se u odgovarajućim konstatacijama ne ostavlja ni najmanji mogući prostor ikakvoj dilemi ili sumnji: La ilahe illa-llah (Ne postoji božanstvo do li Boga Jednoga/Allaha); La ikrahe fi ‘d-din (Nema prisile u vjeri); Ve ma erselna min resulin illa bi-lisani kavmihi (Niti jednog poslanika nismo poslali a da to nije na jeziku njegova naroda) od formulacija kojima je istina saopštena kao konstatacija u kojoj nije posrijedi nikakvo isključivanje, nego je, štaviše, iz njih moguće iščitati značenje baš suprotno isključivosti: Inne ‘d-dine inda-llahi ‘l-islam (Vjera kod Boga jest/znači predanost/islam); Ve men jebtegi gajre ‘l-islami dinen fe-len jukbele minhu (Ko bi, ne predajući se Bogu/mimo islama, htio vjeru, neće mu biti primljena).
Vraćajući se vašem pitanju šta je to što me dovelo na prag prevođenja Kur’ana zaključujem konstatacijom da to nije, ni u kojem slučaju, tek nastavak dugogodišnjeg bavljenja arapskim jezikom i prevodilačkom aktivnošću, nego je to isključivo želja i ambicija da se dadne doprinos što pravilnijem razumijevanju Kur’ana i samoga islama.

Preporod: Osim izazova jezičke prirode na relaciji jezik-izvornik i jezik-cilj, koji se nameću u prvi plan, o kojim izazovima naučne i lične prirode možete govoriti, tj. uzimajući u obzir činjenicu da se prevođenje Kur’ana razmatra u okviru tefsirske nauke te računajući na jedan vjernički odnos spram svetog teksta?

Karaman: Ono što odmah mogu ustvrditi jest da je vjerovatno nemoguće govoriti o prevođenju Kur’ana u kojem bi se potpuno isključio tefsir, kao i to da Kur’an nije ni moguće razumjeti ako se isključi vjera u njegovo Božansko porijeklo. Potvrda za to je i sami početak sure El-Bekare (dakle sami početak Kur’ana, jer se Fatiha, uvodna kratka sura, može tretirati kao neka vrsta dove uvodnice u Kur’an). Elif-lām-mīm! Ta Knjiga ‒ u koju sumnje nikakve nema ‒ uputa je onima koji se čuvaju/bogobojaznima, onima koji u skriveno vjeruju, molitvu obavljaju i od onoga čime ih skrbimo udjeljuju, onima koji vjeruju u tebi objavljeno, kao i ono što je objavljeno prije tebe, i čvrsto su u Onaj svijet uvjereni. To su oni koji su na uputi Gospodara svoga i koji će biti spašeni.
Dakle, Kur’an je, prije svega, vodič i uputa, naravno onima koji ga kao takvoga prihvataju i vjeruju u ono što je u njemu priopćeno, štaviše, kako to ajet u zaključku sugerira – koji su čvrsto u onaj svijet uvjereni.

Što se tefsira tiče, Uzvišeni je, s razlogom, priopćio Kur’an u takvoj formi da ga na svoj način mogu razumijevati individue različitih nivoa obrazovanja, različitih profesionalnih usmjerenja, i što je jako važno, različitih civilizacijskih dometa. Da bi takva forma bila postignuta, a imajući u vidu i krajnju suptilnost problematike koja se u njemu tretira, kur’anski izraz je iznimno uopćen, zgusnut i implikativan tako da je svako individualno čitanje istovremeno i neka vrsta vlastite interpretacije. Međutim, i tefsiri i prijevodi, ustvari, ponajviše bi trebali biti neka vrsta sugestija, možda naznačavanja pravaca u kojema će čitalac razmišljati. Ne slažem se, a mislim da je čak i pogrešno, ograničavati čitaoca na bilo koje isključivo, reducirano i hermetizirano tumačenje. Mislim da je glavni izazov pred kojim se nalazi prevodilac upravo taj da proba u svojem prijevodu ponuditi formulacije koje će čitaoca dovesti u aktivnu poziciju u kojoj će biti u mogućnosti da formira neku vrstu vlastite interpretacije, naravno što je moguće ispravnije. Shodno tome, u svom prijevodu u potpunosti sam relativizirao, da kažem i isključio, vezivanje za bilo koji mezhebski pristup razumijevanju kur'anskog teksta.

Preporod: S obzirom da se muslimani ovih prostora s Kur’anom identificiraju kroz njegov prijevod, čime ste bili vođeni u transferu kur’anske poruke na bosanski jezik, i da li je čitaoc vašeg prijevoda ustvari isti onaj čitalac Korkutovog prijevoda, ako govorimo u kontekstu čitalačke publike?

Karaman: Prvo da kažem da nisam siguran da se muslimani ovih prostora identificiraju s Kur’anom kroz njegov prijevod. Mislim da je, da kažem nažalost, odnos većine muslimana kod nas prema Kur’anu sveden na njegovo “učenje”, deklamiranje u njegovoj arapskoj izvornoj formi. Veliki je kod nas, hvala Bogu, i broj hafiza Kur’ana, ali je akcent kod njih ipak pretežno na učenju, melodiziranju izvornog arapskog teksta, a da i ne spominjemo ogroman broj muslimana čiji se odnos prema Božijoj riječi sveo samo na štovanje “Svete knjige” držeći je na istaknutom mjestu na polici sa knjigama, ili narudžbi hatme za njihove umrle.
Imajući to vidu, radeći na prijevodu, ali i ranije dok nisam ni znao da ću se odlučiti na ovaj smjeli korak, neprestano sam razmišljao o mogućem načinu da se takav odnos prema Kur’anu promijeni, u najmanju ruku, da se težište interesovanja prema njemu barem ikoliko izbalansira i pomjeri u pravcu sadržaja i poruke koju on upućuje. Podsjećam ponovo da je, prema samoj Božijoj definiciji, Kur’an uputa i vodič, koji se kao takav treba razumjeti i primijeniti. Želeći istaknuti islam kao univerzalni svevremeni i najoptimalniji koncept za organiziranje čovjekova življenja na ovome svijetu, kako u individualnom tako i društvenom pogledu, pokušao sam što više istaknuti njegov karakter kao koncepta u kojem je, pored pravednosti, moralnosti i drugih općepoznatih islamskih vrijednosti, jasno prepoznatljiv i duh požtvovanosti, aktivizma, kreativnosti, empatije i naglašene socijalne osjetljivosti, te duh zdrave radoznalosti i traganja za znanjem. Uz iznimno poštovanje i Korkutovog i drugih prijevoda Kur’ana na naš jezik, usuđujem se reći da moj prijevod nudi nešto što može i pobuditi pažnju i interesovanje radoznalog čitaoca koji nije nužno iz reda ljudi koji svakodnevno prakticiraju islamska obredna zaduženja.

Preporod: Narodni izraz je nerijetko u službi intimnijeg i ekspresivnijeg izražaja poruke. Često se nameće kao alternativa danas frekventnijim izrazima. Da li ste imali dilema pri upotrebi narodnih izraza u prenošenju kur’anske poruke u bosanski jezik?

Karaman: Uzvišeni kaže da je Kur’an objavljen na jasnom arapskom jeziku (bi-lisanin arebijjin mubin). Taj arapski jezik na kojem je Kur’an objavljen, uz bogatstvo leksike i veliku semantičku razuđenost, u značajnoj mjeri je arhaičan, i kao takav veoma je prijemčiv za različite profile čitatelja. Ako vaše pitanje znači da ste u mojem prijevodu prepoznali narodni izraz, drago mi je, i to znači da sam uspio koliko toliko udovoljiti i tom zahtjevu - da tekst bude lahko razumljiv i prijemčiv za širi krug čitatelja.
Vaše konkretno pitanje bilo je da li sam pri tome imao dilema. Naravno da je prevodilac nebrojeno puta u dilemama raznih vrsta pa tako i u pitanju opredjeljenja za određenu vrstu izraza. Sjećam se da sam, trudeći se da upotrijebim što manje stranih izraza u našem jeziku a da budem što jasniji, tražio način kako da prevedem arapsku riječ “emla” (diktirati) pa sam se odlučio za složeniju, ali jasnu varijantu u našem jeziku “govoriti nekome u pero”.
U svakom slučaju, glavni cilj i osnovni princip kojeg sam se nastojao držati radeći prijevod Kur’ana jest da tekst bude što tačniji, te što jasniji i razumljiviji, bez obzira na to da li će se njegov izraz okvalificirati kao narodni ili neke druge vrste.

Preporod: Kur’anski stilski izraz zahtijeva posebnu pažnju i u stilu prijevoda. Kako ste se nosili sa izazovom - i mogućom zamkom za prevodioca Kur’ana – podređivanja prijevoda stilu umjesto poruci?

Karaman: S obzirom na to da je primarni cilj prijevoda što vjernije prenošenje u naš jezik njegova sadržaja i poruke, u prvoj, radnoj verziji, trudio sam se, naravno svim silama, doći do što tačnijih značenjskih rješenja i što jasnijih formulacija ne upuštajući se u rizik, kako ste vi lijepo kazali, podređivanja prijevoda stilu. Budući da je Kur’an i u jezičko-stilskom pogledu fascinantan, u drugoj fazi iščitavanja kroz cijeli prijevod posvetio sam se stilskom dotjerivanju i općenito jezičkoj optimalizaciji teksta. Na kraju, kad sam čitajući prijevod više puta, bio poprilično zadovoljan urađenim, ne mogavši odoljeti iznimno bogatim književno-estetskim vrednotama izvornoga kur’anskog teksta, koji obiluje naročitim ritmom i impresivnim formama rime, ozbiljnije sam se pozabavio pokušajem da u prijevode barem kraćih sura, koje se upravo najviše i odlikuju tim književno estetskim vrijednostima, uvedem koliko sam to mogao, nekog pjesničkoga izraza.

Preporod: Nakon određene vremenske distance, povratnih informacija i shodno vlastitom doživljaju smatrate li Vi da ste uspjeli u svome prevodilačkom poduhvatu prevođenja Kur’ana uzmete li u obzir Vaše prve nakane?

Karaman: Lično sam veoma zadovoljan svojim prijevodom. Kažem to s obzirom na težinu, delikatnost i odgovornost koju nameće jedan ovakav, da kažem, jedinstven projekt, te kad se sjetim koliko sam se puta prilikom prevođenja našao pred takoreći nerješivom sistuacijom. Međutim, to što kažem da sam zadovoljan ni u kojem slučaju, čak daleko od toga, ne znači da smatram svoj prijevod nekakvim konačnim prijevodom Kur’ana na bosanski jezik. Naprotiv, nadam se i jedva čekam da se pojavi nečiji novi prijevod u kojem bih prepoznao i neka bolja rješenja potaknuta onime što sam ja ponudio.