PREPOROD: Uzoriti, šta je, po Vama, dominirajući izazov u današnjici za religijske institucije, ali i samog vjernika i vjernicu bez obzira na njihov odnos prema instituciji?

 KARDINAL PULJIĆ: U svakom čovjeku Bog je stvorio savjest koja je čovjekov putokaz, sposobnost razlučivanja dobra i zla. Ako se čovjek opredijeli za dobro, onda postaje opredijeljen za najveće Dobro, a to je sam Bog. Ako pojedinac živi iz tog uvjerenja te se stvarno i iskreno Bogu moli, onda i čovjeka voli. U skladu s tim vjera koja širi mržnju nije ispravna, niti je u tom slučaju savjest ispravno formirana. Stara izreka, toliko često ponavljana u Bosni i Hercegovini, kaže: „Svoje voli, a tuđe poštuj.“ Tako da nitko nema nikakvo pravo drugoga priječiti da živi u svom uvjerenju i da radi po svojoj savjesti, po onim moralnim načelima koje svatko ponaosob izgrađuje u odnosu prema Bogu. Stoga držim kako je autentično življenje vjere, koje se ogleda u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, temeljni izazov za svakoga vjernika, ali i za naše religijske strukture. Uz to je važno ravnati se svim monoteističkim religijama zajedničkim etičkim načelom ili zlatnim pravilom: „Sve što želite da ljudi čine vama, to činite i vi njima!“

Svi su narodi jedna zajednica

PREPOROD: Iako se Lessingova priča o Nathanu Mudrom može čitati u kontekstu burnih rasprava o teologiji i njenom mjestu nakon prosvjetiteljstva, parabola o prstenju je ostala tema koja u bitnom dotiče međuvjersku toleranciju. Treba li nam više ovakvih priča i u bosanskom kontekstu i na globalnom planu, krenuvši možda upravo od Svete Zemlje koja vidimo da ovih dana gori?

KARDINAL PULJIĆ: Važno je podsjetiti kako je prosvjetiteljstvo kao razdoblje i pokret izrastao u zapadno-kršćanskoj civilizaciji te u konačnici ima velikog utjecaja do danas. Iako su prosvjetitelji bili itekako protiv Crkve u konačnici je taj pokret proizvelo i neke pozitivne učinke, kojih smo svjesni osobito u aktualnom trenutku, poput odvojenosti Crkve i države te nemiješanja, barem izravnog, svjetovnih vladara i političkih predstavnika u crkvena pitanja. Drugim vatikanskim saborom, koji je trajao od 1962. do 1965., Katolička Crkva se otvorila prema ekumenizmu i međureligijskom dijalogu. Treba jasno reći da međureligijski dijalog ne znači sinkretizam, nego poznavanje i poštovanje različitosti među religijama. To je zorno kazano, iz katoličke perspektive, i u deklaraciji Drugog vatikanskog sabora Nostra aetate o odnosima Crkve prema nekršćanskim religijama: „Svi su naime narodi jedna zajednica; imaju isti iskon, jer je Bog sav ljudski rod nastanio po svoj površini zemaljskoj (…) Katolička Crkva ne odbacuje ništa što u religijama ima istinita i sveta. S iskrenim poštovanjem promatra te načine djelovanja i življenja te zapovijedi i nauke koje, premda se u mnogome razlikuju od onoga što ona sama drži i naučava, ipak nerijetko odražava zraku one Istine što prosvjetljuje sve ljude.“ Koliko je Katoličkoj Crkvi stalo do međureligijskog dijaloga vidljivo je i u pontifikatu pape Franje koji neprestano poziva na izgradnju ljudskoga bratstva. Držim da je Deklaracija o ljudskom bratstvu koju su potpisali Papa i veliki imam Al-Azhara Ahmad Al-Tayyib putokaz prema kojemu bi se međureligijski dijalog trebao razvijati i kod nas u Bosni i Hercegovini. Kao ljudi, osobito kao vjernici, toliko toga imamo zajedničkoga što je naglašeno i u spomenutom dokumentu: „Vjerom u Boga, koji je stvorio svemir, stvorenja i sva ljudska bića – Njegovom Milošću jednake – vjernik je pozvan izraziti ovo ljudsko bratstvo, čuvajući stvoreno i cijeli svemir, te podržavajući svaku osobu, osobito najpotrebnije i najsiromašnije.“ Ukoliko ovo budemo provodili u djelo uvjeren sam kako će i sukoba biti manje te da ćemo stvarati mirniji i pravedniji svijet.

U ovoj pandemiji svi su se zauzeli kako bi se pronašlo cjepivo  protiv COVID-19, što je itekako važno, ali sam jako zabrinut kako naći cjepivo protiv mržnje koja hara ovom zemljom i truje međuljudske odnose.

Pojedinci grade društvo bez Boga

PREPOROD: Toliko je vjernika u ovoj zemlji, a toliko nepravde. Koliko snagu svoje vjere – o kojoj kontinuirano učimo svaki petak, subotu i nedjelju – projiciramo na stvarnost? Gdje je glas vjernika kao građanina?

KARDINAL PULJIĆ: Već sam više puta ponovio kako nije dovoljno samo deklarativno reći da je netko vjernik nego je važno, prije svega, iz te vjere živjeti te iz nje ravnati svoje stavove. Primjetno je kako kod mnogih vjernika nedostaje autentičnosti života vjere. Uzroci su razni, a osobito se ističu agresivna sekularizacija i sveprisutni relativizam, koji nameće kriterije koji bi se ukratko mogli izraziti pojmovima: posjedovati, uživati i trošiti. Takvo stanje može se promijeniti osobnom formacijom vjernika te izgrađivanjem javnog mnijenja koje počiva na Božjim zapovijedima. Upravo je tu nezamjenjiva uloga obitelji jer je ona prva škola odgoja, ali i osnovna stanica društva. Kada budemo imali jake i zdrave obitelji u kojima se ispravno komunicira, zajedno Boga moli te usvajaju već prije spomenute moralne kvalitete možemo očekivati i pozitivne promjene u društvu.

PREPOROD: Slušao sam za Božić obraćanje jednog biskupa koji je vrlo emotivno govorio o problemu odlaska mladih iz BiH, naglašavajući pitanje odgovornosti pred Bogom. Gdje je, u prvom redu kod političara, stid ako sve manje pričamo o strahu od Boga zato što nam mladi odlaze?

KARDINAL PULJIĆ: Možemo kazati kako je prije 30-ak godina komunizam i ateizam smijenjen, ali nažalost mnogi nisu napustili takav koncept i stavove jer ljudi grade društvo bez Boga i Božjih zakona. Dobar dio ljudi u vlasti je samo promijenio „košulje“, ali je ostao „mentalitet“ gdje čovjek nije u središtu pozornosti. Mi u Bosni i Hercegovini smo svjedoci da vlasti nije važan narod nego stranka, koja će im omogućiti vlast. Zato se neodgovorno mnoge stvari rade do te mjere da možemo kazati kako je odgovornost za dobar dio osoba u politici postala „strana riječ“. Jasno da u takvoj situaciji sve veći broj mladih i obrazovanih ljudi napušta ovu zemlju i uvjete za bolji i dostojanstveniji život traži na drugim mjestima. Pri tome svi gubimo pa i oni koji su na vlasti, jer ukoliko ostanemo bez radne snage tko će puniti proračun, a da ne govorimo o nedostatku liječnika, medicinskog osoblja i drugih stručnih osoba neophodnih za normalno funkcioniranje države i društva u cjelini.

Dobar dio ljudi u vlasti je samo promijenio „košulje“, ali je ostao „mentalitet“ gdje čovjek nije u središtu pozornosti. Mi u Bosni i Hercegovini smo svjedoci da vlasti nije važan narod nego stranka, koja će im omogućiti vlast. Zato se neodgovorno mnoge stvari rade do te mjere da možemo kazati kako je odgovornost za dobar dio osoba u politici postala „strana riječ“.

Država treba služiti narodu, a nije sama sebi svrha

PREPOROD: Kakvi su uslovi života i vjerskih aktivnosti katolika u manjem entitetu? Imali smo situacije da su aktivisti Islamske zajednice u nekim mjestima manjeg entiteta, žaleći se na svoje probleme, znali kazati da je njihovim komšijama katolicima još teže.

KARDINAL PULJIĆ: U Republici Srpskoj, ali i u jednom dijelu Federacije BiH, nisu bili stvoreni uvjeti za povratak vjernika nakon potpisivanja Daytona. Ni danas situacija nije puno bolja te je teško očekivati masovniji povratak raseljenih. Uz to dnevno-politička prepucavanja ne bude nadu da će se uskoro nešto na bolje promijeniti. Kada je riječ o Vrhbosanskoj nadbiskupiji situacija je najteža u Derventskom dekanatu gdje trenutno živi oko 600 katolika. Nažalost, nismo izgradili državu u kojoj je vladavina zakona jednaka za svakog čovjeka. Nismo ugradili u strukture društva zaštitu vjerskih sloboda i ljudskih prava. Brojne silnice interesa se ukrštavaju iznad ovih ljudi u našoj lijepoj BiH. Država treba služiti narodu, a nije sama sebi svrha.

PREPOROD: Koliko se uradilo na tome da se sjećanje na zločine, kao onih u Prijedoru kojih se posebno sjećamo 31. maja, učini stalnim podsjetnikom u našem društvu da se takvo što nikada ne ponovi?

KARDINAL PULJIĆ: U ovoj Zemlji će još mnogo trebati raditi kako bi promijenili javno mnijenje i shvaćanje vlasti da se razluči svaki zločin. Nijedan se zločin ne može i ne smije braniti. Tko zločin brani postaje sudionik zločina. Sjećanje na žrtve zločina nije samo političko pitanje nego i ljudsko i vjerničko. Dužni smo poštovati žrtve, njihove grobove, a kao vjernici i moliti za pokojne. Dokle god se politizira sa žrtvama, teško je stvarati zdravo javno mnijenje.

Tužan sam što je mržnja uspjela toliko zatrovati odnose

PREPOROD: Zajednički master studij po nazivom „Međureligijski studiji i izgradnja mira“ započeo je 2017. godine. Master studij je zajednički program kojeg izvode tri teološka fakulteta u Bosni i Hercegovini. Koja iskustva smo stekli ovim programom?

KARDINAL PULJIĆ: Slobodno možemo kazati kako je zajednički master studij tri teološka fakulteta u BiH jedan od plodova dugogodišnjeg rada Međureligijskog vijeća u Bosni i Hercegovini kojega smo osnovali neposredno nakon rata s ciljem pomirenja naroda u našoj domovini. Svjesni smo da je izgradnja demokratskog društva u BiH, u kojemu će svi biti jednaki pred zakonom, moguća i kroz međusobno upoznavanja i suradnju pripadnika različitih vjeroispovijesti. Katolička Crkva trajno ostaje na putu dijaloga, uvažavanja drugoga i drugačijega, međusobne suradnje, zdrave komunikacije i svakovrsnog zbližavanja ljudi. Dokaz tomu su i brojni projekti MRV-a koje su mahom podržale katoličke organizacije poput: Renovabisa ili CRS-a. Tako da spomenuti master studij želi ponuditi, prije svega mladim osobama, mogućnost da kroz učenje o drugim religijama obogate svoje spoznaje, drugoga bolje upoznaju te sami budu nositelji vrijednosti u kojima će u prvi plan dospjeti ljubav prema Bogu i bližnjemu. U zadnje četiri godine oko 50 osoba pohađalo je taj studij te uglavnom nose pozitivna iskustva koja pokušavaju primijeniti bilo na radnim mjestima bilo u svakodnevnom životu. Raduje me da zainteresiranih ima, no budućnost i razvoj u bitnome će ovisiti i o financijama i donatorima.

PREPOROD: Nakon nekoliko decenija aktivnog rada šta je ono što Vas je kod naših naroda s jedne strane fasciniralo, a s druge rastuživalo?

KARDINAL PULJIĆ: Kao sin Bosne i Hercegovine, uvijek sam naglašavao da trebamo poštivati naše različitosti, upoznavati jedni druge i tražiti što možemo zajedno učiniti za boljitak u životu. Uvijek sam se radovao našem skromnom čovjeku u BiH, koji će uvijek biti spreman dočekati gosta i počastiti, bez obzira koje vjere i narodnosti bio. To je naše bogatstvo. Tužan sam što je mržnja uspjela toliko zatrovati odnose. Rat nije samo srušio kuće, vjerske objekte, tvornice itd. Najgore je što je srušio zdrave ljudske odnose. Bez istine i pravde nije moguće povratiti povjerenje međusobno. U ovoj pandemiji svi su se zauzeli kako bi se pronašlo cjepivo  protiv COVID-19, što je itekako važno, ali sam jako zabrinut kako naći cjepivo protiv mržnje koja hara ovom zemljom i truje međuljudske odnose.

Iz printanog izdanja 2021.