Preporod: Uvaženi akademiče Durakoviću, iako je iza Vas iznimna akademska i prevodilačka karijera, možete li za čitaoce Preporoda kazati nešto više o motivima i samoj odluci da pristupite izradi prijevoda Kur’ana na bosanski jezik?
Akademik Duraković: Oduvijek sam osjećao strahopoštovanje prema ljudima koji su se odvažili da prevode Kur’an – bilo da je riječ o integralnom ili fragmentarnom prijevodu. Dugo nisam uspijevao pojmiti tu odvažnost. Uzrok mojoj začudnosti – u pozitivnom smislu, naravno – počiva u dvije činjenice. Prvo, radi se o Božijoj Riječi koja je (mislio sam tako neko vrijeme) nedohvatljiva prevodilačkim pregnućima i koja nužno gubi u tome procesu, bez obzira na eventualne prevodilačke podvige. Drugo, kao arabist, kao čovjek koji je od djetinjstva učio arapski jezik (već i kao dječak tokom osam godina u Gazi Husrev-begovoj medresi) i kao vjernik osjećao sam – zapravo sam vjerovao – da je prijevod neizbježna redukcija Izvornika, da su njegovi smislovi i značenja nedohvatljivi te da ne treba ni pokušavati tako nešto činiti. Naprosto, nisam se usuđivao da pristupim prevođenju Kur’ana: imao sam jednu vrstu strepnje pred samom takvom pomišlju, s obzirom na mnogostruku i mnogovrsnu izuzetnost Izvornika. Uvijek sam bio svjestan neprevladive nadmoći izvornoga Teksta. Međutim, kao univerzitetski profesor arapskog jezika i arapske književnosti, godinama sam uranjao u vrlo razuđenu semantiku izvornoga Teksta i naročito u njegovu stilogenost. Ukoliko sam dublje ponirao u stilske potencijale Izvornika, utoliko su mi se više otvarali njegovi horizonti, čudesna ekspresivnost, to zaista neizrecivo obilje stilske ljepote. Shvaćao sam da nije samo njegov verbalni iskaz argument za vjeru i njegovu nadnaravnost, veće je i sam stil Izvornika izvrstan argument za vjeru i dokaz je njegove nadnaravnosti. Također mi je bilo jasno da taj izvrsni aspekt Izvornika ostaje nedohvatljiv onima koji ne znaju dovoljno arapski jezik i nisu upućeni u stilistiku. Zato sam počeo pisati stilističke interpretacije pojedinih njegovih stilema, odnosno sura. Prvi takav tekst objavio sam u Takvimu 1997. godine. Muharem-efendija Omerdić nagovorio me je da nastavim pisati takve tekstove i da svake godine objavljujem po jedan u Takvimu. Moje redovno javljanje s takvim tekstovima u Takvimu trajalo je niz godina pa se nabralo dovoljno tekstova da ih 2009. godine objavim u knjizi Stil kao argument – nad tekstom Kur’ana. Koliko sam bio uronjen u stil Kur’ana i istraživački fasciniran njime može posvjedočiti podatak da sam u ovoj knjizi pisao čak na 170 strana samo o stilskim vrijednostima al-Fatihe. Pokazalo se vremenom da takva posvećenost stilu Izvornika neminovno nagna čovjeka da pokuša te vrijednosti prenijeti i prevodilački, a ne samo naučnički.
Pošto Vaše pitanje razložno potencira “stanje previodioca”, njegovu motivaciju sl., molim da mi ne zamjerite što ću reći nešto za šta vjerujem da ilustrira stanje moje duhovnosti u vrijeme te intenzivne, višestrane i dugogodišnje komunikacije s Tekstom. Naime, nakon što sam napisao tekst o stilističkoj analizi al-Fatihe (1997), bio sam uzbuđen, zaista ponesen, ali istovremeno i oprezan prema vlastitim mogućnostima: pitao sam se da li vrijedi to što radim. Međutim, imao sam snažan i neotklonjiv osjećaj, neku vrstu imaginacijskog saznanja da je to dobar put i da treba da ostanem na njemu.
Dok sam godinama ispisivao takve stilističke interpretacije Izvornika, u meni je sazrijevala odluka da ipak – uprkos cjeloživotnoj zebnji – počnem prevoditi Tekst jer sam se osjetio obaveznim da pokušam prenijeti u prijevod makar dio stilske raskoši Izvornika. Bila je to teška, gotovo sudbinska odluka. Znao sam i tada kao i sada da je Izvornik nadmoćan pa sam pred njim osjećao, istinski, skrušenost, jer, kao što rekoh – riječ je o Tekstu koji ispoljava svoju nadnaravnost i u domenu stila, ekspresivnosti, pa bi bila čista oholost ma kojeg prevodioca uvjerenje da je sasvim dorastao takvome Tekstu. No, vjerovao sam kako je potrebno prijevodom makar signalizirati čitaocima koji ne znaju arapski jezik u kakvom stilskom obilju je Izvornik. Prevodilac nema pravo ignorirati tako znamenitu činjeničnost Teksta. Zato sam vodio računa ne samo o očuvanju stilskih figura – prema mojim mogućnostima – nego čak o ritmizaciji teksta, o njegovim rimama, inverzijama i sl. Cilj mi je bio ponukati čitaoca da moj prijevod čita naglas kako bi i sam čuo čudesno sazvučje toga tekstnog univerzuma.
Naravno, prema mojoj zamisli – moj prijevod je namijenjen svim čitaocima, bilo kome ko je zainteresiran, a ne samo muslimanima.
Svih tih godina, koliko sam radio na prijevodu, živio sam u naročitoj vrsti zanosa, ekstaze, u jednome posebnom tonusu, i kao vjernik i kao naučnik. Također, tokom svih tih godina (a samo Bog zna koliko je to sati) ni jednoga trena dok sam prevodio, redigirao, unosio tekst u kompjuter, itd. nisam bio bez abdesta. Sve to smatram izuzetnim Allahovim darom, na čemu sam Mu neizmjerno zahvalan.
Preporod: Fascinacija tekstom Kur’ana nije nova – o njoj se piše stoljećima. Kako ste se Vi susretali s tim, posebno tokom rada na prijevodu Kur’ana?
Akademik Duraković: Odbijajući prizvuk patetike, mogu reći da sam svih tih godina, koliko sam radio na prijevodu, živio u naročitoj vrsti zanosa, ekstaze, u jednome posebnom tonusu, i kao vjernik i kao naučnik. Također, tokom svih tih godina (a samo Bog zna koliko je to sati) ni jednoga trena dok sam prevodio, redigirao, unosio tekst u kompjuter, itd. nisam bio bez abdesta. Sve to smatram izuzetnim Allahovim darom, na čemu sam Mu neizmjerno zahvalan. Bilo je mnogo trenutaka kada sam u susretu s ljepotom Izvornika bio suznih očiju, obuzet žmarcima... Ne znam je li moguće shvatiti u kojoj mjeri je bilo intenzivirano to stanje moje duše i uma, a budući da je to trajalo godinama moguće je samo pretpostaviti, nadam se, kako taj rad nije bio običan prevodilački podvig nego jedinstveno, dragocjeno iskustvo duše, duha i uma.
Ja sam po vokaciji, profesionalno, naučnoistraživački radnik, doktor književnih nauka, što znači da sam uvijek imao i naučnički odnos prema Izvorniku. Međutim, osjećam se istovremeno i vjernikom (Bog to najbolje zna), tako da sam cijelo vrijeme imao i jednu vrstu snažnog imaginacijskog, pa i emocionalnog odnosa prema Izvorniku. Vjerujem da je to izvrsna sinteza za pristup ovakvoj vrsti tekstova, sakralnih tekstova općenito, jer i sam Izvornik o kome ovdje govorim afirmira “dvokomponentnost” čovjekova bića: ratio (‘aql) i emocije (šu‘ūr). Smatrao sam nedopustivim da se emocionalno opustoši takav Tekst.
Najzad, mome prevođenju Kur’ana prethodilo je mnogogodišnje prevodilačko iskustvo sa arapskog jezika: čitav niz prevedenih antologija arapske poezije, romana, pripovijetki, Hiljadu i jedna noć i dr. a sve to bilo je, zapravo, jedna vrsta pripreme za krunski prevodilački poduhvat – za prijevod Kur’ana Časnoga. Smatram da je za takav poduhvat potrebno imati veliko prethodno prevodilačko iskustvo, utoliko prije što je izrazita polivalentnost Izvornika i što je nemjerljiva njegova kulturalna i književna vrijednost. U vezi s tim valja reći da sam kao naučnik uvijek imao na pameti i tu jedinstvenost Izvornika – da on izvanredno koristi književnoestetska sredstva, ali nije umjetničko djelo.
Nemoguć je konačan prijevod čak ni jednoga autora, a kamo li više autora/ prevodilaca, pa još u različitim vremenima. Radni primjerak moga prijevoda uvijek mi je na radnom stolu i u njemu ima mnogo preinaka. Dakle, danas bih štošta preveo drukčije. Izvornik jest nepromjenljiv, isti, ali mi nismo uvijek isti niti je vrijeme uvijek isto, a to znači da je prevođenje proces.
Preporod: Zadržimo se još malo ovdje. Opisujete nam proces prevođenja u koji ste unijeli svoje bogato akademsko iskustvo, ali duboko obilježeno ličnim, vjerničkim odnosom prema tekstu Kur’ana. Šta biste posebno istakli kad opisujete iskustvo koje ste prošli u procesu prevođenja Kur’ana?
Akademik Duraković: Pretpostavljam da sam djelomično već odgovorio na ovo pitanje. Naime, rekoh da sam imao privilegiju i Božiji dar da godinama, koliko sam radio na prijevodu, živim doslovce u ekstazi. Bilo je tu povremeno suza radosnica, ushita, one vrste osjećanja kada vam ljepota stegne grlo pa vas naprosto guši, da ne možete progovoriti... Čudesno! Ne vjerujem da takav odnos prema Tekstu imaju prevodioci koji ga ne smatraju Božijom Riječju. Ne znam njihovo iskustvo, ali je moje iskustvo bilo enormno stimulativno i bilo je u tom smislu komplementarno samome Izvorniku budući da i on sam istrajava na emocionalnom a ne samo na racionalnom i ideologijskom aspektu. Uostalom, vjeru je nemoguće svesti na ratio jer je ona u velikoj mjeri stvar pozitivne emocije i imaginacije, s onu stranu ratia. Vjerujem da je to velika prevodilačka prednost. Uostalom, u arapskoj kulturi, u njenoj povijesti, postoji pojam šu‘ūr a otuda i šā‘ir koji nije isto što i pjesnik u našoj kulturi i jeziku jer – šā‘ir je “onaj koji spoznaje emocijom”.
Drugi aspekt procesualnosti sadržan je u tome što čovjekova psiha, znanje i iskustvo nisu (nepromjenljiva) konstanta već je sve podložno kontekstualizaciji ili procesualnosti. Tako je i prevođenje proces. Nemoguć je konačan prijevod čak ni jednoga autora, a kamo li više autora/ prevodilaca, pa još u različitim vremenima. Radni primjerak moga prijevoda uvijek mi je na radnom stolu i u njemu ima mnogo preinaka. Dakle, danas bih štošta preveo drukčije. Izvornik jest nepromjenljiv, isti, ali mi nismo uvijek isti niti je vrijeme uvijek isto, a to znači da je prevođenje proces.
Preporod: S obzirom na to da je Kur’an višeznačna struktura, njegovo prevođenje može biti poseban izazov u prenošenju poruke iz Izvornika u jezik na koji se prevodi. U nekim prijevodima Kur’ana polisemija je često nadomještena opširnim umetnutim objašnjenjima. Kakvo je Vaše shvatanje toga, o toj granici između prijevoda Kur’ana i tefsira i kako ste iznalazili rješenja za taj izazov?
Akademik Duraković: Prijevod treba razlikovati od prevodilačke interpretacije, od tefsira, od naučničkih tumačenja. Smatrao sam, a tako mislim i danas, da treba ostati pri prijevodu, a različita tumačenja pripadaju drugim sferama. Vi ste u pravu, naravno, jer Kur’an jest polivalentna, otvorena struktura koja djelomično sadrži naučnički aspekt, ili argumentaciju u koju prevodilac, načelno, ne zalazi. Osim toga, Kur’an je tekst koji je često, na mnogim mjestima, izrazito kontekstualizirajući, što znači da se pojedini njegovi dijelovi različito razumijevaju u određenim povijesnim kontekstima i u različitim kontekstima naučnih dostignuća, premda on, u cjelini, nije naučno djelo. Dokaz njegove kontekstualizirajuće „naravi“je činjenica da postoji obilje tefsira i da će novih tefsira biti dok je svijeta i vijeka. To znači da se Tekst kontekstualizira. S druge strane, Tekst je na nekim mjestima „hermetičan“, lapidaran, referirajući u odnosu na određene konkretne povijesne situacije koje tzv. običan čitalac ne može ili ne mora znati a to mu otežava razumijevanje takvih mjesta u Tekstu. U povijesti islama je poznato – zar ne – da postoje tzv. povodi objavljivanja (sabab nuzūl), postoji kategorija derogacije i sl., što ukazuje na važnu činjenicu njegova kontekstualiziranja. Uostalom, o tome svjedoči i fakat da je objavljivan tokom 23 godine a ne odjednom.
Iz svega što sam kazao proizlazi da su tumačenja poželjna, naravno, ali ona načelno nisu u domenu prevodilačkog zahvata. Kada pogledamo neke starije prijevode (pa i neke novije), vidjet ćemo u zagradama relativno obilje “pojašanjavajućih intervencija”, dodataka čiji cilj je da olakšaju čitaocu razumijevanje Teksta. Ja sam izbjegavao takva “rješenja” jer vjerujem da opterećuju tekst prijevoda, ali sam potrebu za povremenim pojašnjenjima rješavao uvođenjem fusnota – dakle, izvan osnovnoga Teksta. Budući da arapski Tekst inače ima veoma razuđenu semantiku i da je ovaj Tekst “arhaičan”, nastao prije nekih četrnaest vjekova, prevodilac je u našem vremenu često prisiljen da se opredijeli za jedno od mogućih značenja Izvornika. To je njegov zadatak a ne čitaočev. Prevodilac stoga nema pravo nuditi čitaocu više mogućih razumijevanja/značenja (u zagradama) nego se on mora opredijeliti, a eventualna pojašnjenja davati izvan osnovnoga teksta. To je proces, ili – još bolje – to je načelo procesualnosti.
Fokus moga prijevoda je na književnim, stilskim, estetskim vrijednostima teksta. To je stoga što prijevodi koji su sačinjeni prije moga prijevoda nisu posvećivali pažnju tome aspektu Izvornika iako on insistira na njemu. Zato imamo i naslovljavanje sa Prijevod značenja (tarjama al-mā’anī). Al-Mā’anī u arapskom jeziku, odnosno književnosti, su motivi, pa bi to značilo da su se bavili prijenosom motiva, a književnoestetski sloj je zanemaren.
Preporod: Kako već spominjete fokus Vašeg prijevoda, šta biste kazali koliko je važno posvećivanje pažnje stilu prijevoda i da li u tom smislu postoji zahtjev da stil prijevoda bude dosljedan stilu kur’anskog izraza? Kakve su tu mogućnosti bosanskog jezika?
Akademik Duraković: Kao što sam upravo naznačio, stil Izvornika je veoma raskošan, impresivan do krajnjih granica estetskog uzbuđivanja. To je izraženo u tolikoj mjeri da sam obrazlagao u svojim stilističkim tekstovima kako je i sami stil Kur’ana argument njegove nadnaravnosti. Istovremeno, ta uzbuđujuća ljepota stila ima cilj, prema mome razumijevanju, da plijeni pažnju čitaoca. Bog je mogao – naravno, On može sve! – objaviti tekst u formi nekog zakonika, s paragrafima i dominantnim pravničkim formulacijama koje su estetski neutralne, ali ga je On Objavio u formi rimovane i ritmizirane proze (saj’), s obiljem zadivljujućih stilskih figura. Ako dovoljno poznajete arapski jezik, ne možete prolaziti kroz tekst Izvornika bez velikog uzbuđenja zahvaljujući upravo njegovome stilu.
Ima li prevodilac pravo ignorirati tako važan aspekt Izvornika? Nema, naravno. No, da bi ikoliko zahvatio tu vrijednost Izvornika, prevodilac mora znati, između ostaloga, mnogo šta i o književnosti; on naprosto mora imati dara za prijenos stilskih vrijednosti Teksta. Nije dovoljno poznavati jezik i teologiju, premda je i to važno, naravno. Većina naših prijevoda potječe iz pera teologa ili lingvista, ali često bez nužnih književnoestetskih kompetencija. Potrebni su nam i prijevodi koji će biti posvećeni estetskim vrijednostima Teksta budući da Izvornik snažno insistira na njima.
Prijevodi Kur’ana na bosanski jezik imali su određenu pozitivnu ulogu, neki čak misiju – svaki u svome vremenu i u svome opredjeljenju. Međutim, nužno je naglasiti nešto što mnogi kritičari prijevoda ne shvaćaju a što ste Vi odlično zapazili fokusirajući naš razgovor na odnos prevodioca. Naime, Izvornik jest nepromjenljiv, svevremen, a svaki prijevod je nužno individualan, dakle i razlikovan, ali to ne znači da treba biti protiv drukčijeg prijevoda. Prevodioci naprosto na različite načine prilaze univerzalnom Izvorniku.
Važno je pitanje koliko prevodilac na bosanski ili na bilo koji jezik, recimo, može uspjeti u prenošenju stilskih, odnosno književnoestetskih vrijednosti Izvornika. Pogledajmo sljedeće činjenice: tekst je “star” nekih 14 vjekova; on je u jeziku koji ima neuporedivo razuđeniju semantiku od našeg jezika; on je naprosto jezički i stilski argument o božanskom porijeklu Izvornika. To prevodioca obeshrabri. Međutim, ja mislim da je potrebno i da je moguće velikim prevodilačkim znanjem i pregnućem prenijeti makar dio te njegove ljepote i tako ukazati na taj važan aspekt Izvornika. Prevodilački gubici su neminovni zbog superiornosti Izvornika, ali treba učiniti u tom pogledu onoliko koliko je moguće. Stoga se ponovo nameće zaključak kako nema konačnog prijevoda Kur’ana, kako je to proces te da prevodilac svojim ponuđenim “rješenjima” može inspirativno djelovati na buduće prevodioce.
Izvornik ostaje nezamjenljiv i zauvijek izazovan.
Potražite Preporod aplikaciju za android i iOS uređanje. Instalirajte odmah i uživajte u sadržaju.
