Preporod: Bili ste svjedok pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. U kojim predmetima je to bilo?

Omeragić: Svjedok sam bio u procesu Slobodanu Miloševiću. Poslije toga kao svjedok Tužilaštva u slučaju Momčilo Krajišnik. Na kraju sam trebao biti svjedok protiv Biljane Plavšić, ali je ona zadnji tren priznala krivicu i to dok sam čekao u Hagu. Pred Miloševića sam izlazio dva puta da svjedočim. Negdje na početku mog svjedočenja njemu je pozlilo. Gledao sam dok su mu ljekari hitno mjerili pritisak. Bilo je ljeto 2003. a onda su zatražili da pred sud opet dođem ujesen te godine. Došao sam te godine u oktobru i svjedočio.

Srbi su temeljito i zastrašujuće uporno pratili ono što se događa u Hagu

Preporod: Niste tražili zaštitne mjere kao svjedok Tužilaštva MKSJ a, kako su to tražila druga dva svjedoka koja su svjedočila u isto vrijeme kada i Vi.

Omeragić: Kao što svoje tekstove potpisujem čitav život i spreman sam i pred sudom i narodom odgovarati za ono što napišem, tako sam javno svjedočio i pred Tribunalom. Razumijem i one koji javno nisu željeli pred Sud, kamere i pred svjetsku javnost. Ali, teško je sačuvati tajnu. Sa mnom je bio čovjek koji je vidio zločine u Višegradu. On je svjedočio sa skrivenim identitetom i izmjenjenim glasom. Kad se vratio u Višegrad, sretali su ga na ulici sugrađani Srbi i dobacivali: „Dobro ti je ono svjedočenje“, „dobar si“... Sve se kad-tad dozna. Srbi su temeljito i zastrašujuće uporno pratili ono što se događa u Hagu. Jednako tako i Hrvati.

Ključni trenutak pred Tribunalom je bio kada sam potvrdio raport koji je

general JNA Marijan Praščević predao Arkanu. Šok je bio da jedan

general podnosi raport komandantu paravojne formacije. To je bio jedan

od dokaza o umiješanosti Srbije u rat u Bosni. Milošević je bio ljut i

negodovao je zbog tog dijela mog svjedočenja

Preporod: Kako je došlo do tog svjedočenja i možete li se za naše čitaoce prisjetiti nekih od njegovih dijelova?

Omeragić: U Bijeljinu sam početkom aprila 1992. otišao prema dogovoru sekretara kabineta Fikreta Abdića i mog glavnog urednika u Slobodnoj Bosni. U Bijeljini sam doživio svašta, recimo i da mi drogirani arkanovac drži cijev heklera na potiljku i galami da će me ubiti. Zjenice su mu bile ogromne, što je bio znak drogiranosti. Vratio sam se iz Bijeljine i bilo je pravo čudo da sam preživio. Tu noć nisam oka sklopio. Sutradan su počele padati granate na Sarajevo i počela su masovna ubijanja. Nakon užasa Bijeljine, gledao sam rušenje Sarajeva i ubijanje ljudi. Umjesto makar kakvog olakšanja došla je strašna mučnina koja je prerasla u bijes. Ne sjećam se da li sam tekst napisao taj dan ili sutra pod još češćim granatama, kada je 6. aprila 1992. ubijeno 132. Sarajlija.

General JNA predao raport Arkanu u Bijeljini

Ključni trenutak pred Tribunalom je bio kada sam potvrdio raport koji je general JNA Marijan Praščević predao Arkanu. Šok je bio da jedan general podnosi raport komandantu paravojne formacije. To je bio jedan od dokaza o umiješanosti Srbije u rat u Bosni. Milošević je bio ljut i negodovao je zbog tog dijela mog svjedočenja. Bio je i taj trenutak kad je sudac u procesu Miloševiću sir Richard May slomio svoj sudski čekić od bijesa i izgalamio se na Miloševića zbog njegovog ponašanja. Bilo mi je interesantno da je sir May bio šumadijski zet. Njegova supruga je zavičajno vezana za Miloševića. To nije smetalo pokojnom Mayu da bude profesionalac i radi svoj posao. Uvijek sam mislio da ga je indirektno ubio Milošević. Umro je u julu 2004. u Oxfordu. U februaru te godine, samo četiri mjeseca nakon mog svjedočenja, dao je ostavku zbog otkrića karcinoma na mozgu.

U Sarajevu nisu baš željeli temeljito slušati

Preporod: Kad ste se, nakon prvog svjedočenja, vratili u Sarajevo, jesu li vas ljudi pitali o tome?

Omeragić: Nisu me moji poznanici previše pitali i nisu baš željeli temeljitije saslušati. Bošnjaci su mudar narod, ali im je najčešća mudrost da prešute i ono što treba i što ne treba reći. Ako nije ta ‘mudra šutnja’, onda je totalna filozofija ‘što na umu to na drumu’, što su otkrile društvene mreže. Kad sam se vratio u Sarajevo 2003., zbog mog svjedočenja doživio sam nekoliko napada usred grada. Vidjelo se da je te osobe neko poslao u Sarajevo da me napadnu i pokolebaju. Da ne pričam o detaljima. To znam ja i to iskustvo ne želim širiti. Što bi rekli ovdje u Bosni, bili su to „organizovani napadi“. Ovo otkrivam da bi se mudre bošnjačke glave upitale šta su preživljavali neki ljudi koji su izgurali sve ove haške presude, svjedočeći i trpeći posljedice sa svojim familijama. Neka se „mudraci“upitaju kako je bilo oficirima za vezu Suda u Hagu, gospođi Vasviji Vidović, a onda i gospodinu Amiru Ahmiću. Šta je sve taj Ahmić istrpio, ja ne znam odakle mu tolika snaga da istraje. Kako je bilo nekim ljudima uopšte izići pred sud sa strašnim traumama i o tim svojim užasima svjedočiti. Upoznao sam neke svjedoke koji su ostali sami na ovom svijetu, bez svojih familija koje su potpuno istrijebljene. To mi je kao saznanje izgledalo strašno. Divio sam se takvim ljudima da uopšte uspravno stoje u ovakvom svijetu. A oni se nisu dali nego su istupali otvoreno i tražili istinu.

Preporod: Istrajno, neumorno pišete, podsjećate na zločine počinjene ‘92-’95. na prostoru BiH i pratite rad Haškog tribunala. Vaše knjige, analize i komentari su čitani širom svijeta. Možete li za čitaoce Preporoda prokomentirati konačnu presudu izrečenu protekle sedmice ratnom zločincu Ratku Mladiću?

Omeragić: Ova presuda dođe kao “certifikat“da je Mladić ratni zločinac. I Radovan Karadžić je „nosilac certifikata“. Ma šta govorili njihovi sunarodnjaci, oni su ozvaničeni kao zločinci ovom presudom. To je tako. Međunarodni sud je ipak međunarodni sud i međunarodno pravo se mora poštovati. Pored Srebrenice, naravno da sam očekivao presudu za genocid i u Prijedoru. Ako neko baci u konclogore više od 30 hiljada ljudi, što je više od 60 posto ukupnog stanovništva Bošnjaka i Hrvata Prijedora, to je genocid i prema Lemkinu. U Vlasenici je isto tako napravljen genocid. Ubijen je gotovo svaki treći odrasli Bošnjak muškarac. Ali, kao i u svijetu, agresija i zločini u Bosni su izazvali globalnu podjelu na časne i istinoljubive i one koji su bili na suprotnoj strani i robovali politikama, sitnim ili državnim interesima ili jednostavno davno usađenim vlastitim zabludama. Bili su brojniji oni časni i na kraju su pobijedili. Evo, uzmimo primjer Mladića u tom globalnom ratu. Nakon uzimanja talaca i zarobljavanja dva francuska pilota, snimljeni su razgovori tadašnje Miloševićeve desne ruke Lilića i generala Perišića. Perišić kaže da Mladić traži aboliciju od Francuske: ‘Ako odustanu od Tribunalovih optužbi protiv njega, nema problema. Spreman je riješiti problem odmah’. Lilić odgovara: ‘Zar nije tvoja i moja riječ dovoljna? I riječi Chiraca (Širaka) i Miloševića, zar one nisu dovoljne?’ Dakle, svakakva su se kola igrala oko sudbine BiH. Ali, na kraju se većinom dogodila pobjeda pravde.

Moralne sile koje su stale uz našu Bosnu

Preporod: Kako komentirate reakciju američkog predsjednika Joe Bidena?

Omeragić: Mislim da Bosna, a onda i cijeli zapadni Balkan imaju sreću što je na čelu SAD-a čovjek koji je savršeno upoznat sa razmjerama tragedije koja se ovdje dogodila i sa odnosima u ovom dijelu Evrope. Mi imamo sreću što se sa američkom politikom mijenja i uvijek problematična evropska politika. Samo je Njemačka imala do sada posebno jasan stav o zločinima i balkanskim zločincima.

Mi smo usamljen narod. Jednog dana će neko pisati o toj našoj samoći u Evropi koja nas uglavnom ne razumije. Ali hajde da pogledamo stvari i sa druge strane. Kao što je bilo negiranja zločina i kao što se svašta radilo protiv Bosne i Hercegovine, srećom po budućnost čovječanstva imali smo mnoge ugledne i časne ljude uz nas i njihovu borbu za istinu. Pored Joe Bidena, uz nas su u najtežim godinama bili divni veliki ljudi poput Franka McCloskeya, koji je u više navrata dolazio na Balkan i tegobno proživljavao ono što je vidio. Frank je neumorno radio na promicanju istine o BiH. Često je ulazio u direktne sukobe sa Warrenom Christopherom, tadašnjim državnim sekretarom, čak i sa predsjednikom Billom Clintonom. Ovdje u Sarajevu jedan most koji nosi njegovo ime. Upravo je 12. juni, tužni dan kada nas je napustio.

Tu je Robert Bob Dole jedna moralna planetarna sila. Bio sam sretan kad su ga nedavno u njegovom domu posjetili gradonačelnik Skaka i njegov zamjenik dr. Gavrić. O borbi ova dva velika Amerikanca za Bosnu i Hercegovinu pisala je detaljno jedna hrabra žena Samantha Power u svojoj knjizi „Problem iz pakla“, za što je dobila Pulitzerovu nagradu 2003. Među našim značajnim prijatlejima je i Tilman Zulch, pa Bernard Levy, Teadeusz Mazowietzki... To su bile moralne sile koje su stale uz našu Bosnu. Sad je na potezu kultura sjećanja koju potičemo i od koje će zavisiti naša budućnost. Dakle, moramo se sjećati i moramo čuvati to sjećanje.

Preporod: Velika pomoć u pobjedi pravde došla je i od novinara koji su prenosili istinu o onome što se događalo u Bosni. I oni bi trebali biti dio onoga što zovemo kulturom sjećanja.

Omeragić: Nedavno mi prijatelj iz Danske kaže: “Bolje ti je u Skandinaviji napadati predsjednika države, nego novinara”. Ovaj posao je častan i drži časne ljude, a kad-tad ponižava nečasne. Velika novinarska imena koja su bila uz nas su Roy Gutman, Chuck Sudetic, Ed Vulliamy, Penny Marshall, Ian Williams, Remy Ourdan, Martin Bell, Andree Michel, Brendan Simms, Christian Amanpour... Nemoguće ih je sve nabrojati, jer je to jedna sila za sebe. Tu su i hrvatski novinari, prije svih hrabra Jasna Babić, koja je preminula 2017. Slovenci su bili posebni. Ivo Štandeker, novinar Mladine poginuuo je od granate na Dobrinji. Bio je dobra i tiha duša. Pa Darja Lebar, koja je teško ranjena, pa ipak uradila velike stvari za BiH. U toj ekipi bio je i Ervin Hladnik, koji je sa mnom znao otići i na ratišta.

Nigdje nisam našao demant od Nicea svega toga napisanog u dvije

knjige. Nažalost, mi smo narod koji vrlo malo čita, a ni većina novinara

nije previše „načitana“, pa neke redakcije za sve komentare za Sud u

Hagu zovu upravo Nicea

Preporod: I mediji i političari u zemljama regije, neki namjerno, neki iz neznanja, stavljaju upitnik na to da je pred MKSJ-om utvrđen međunarodni sukob: agresija SRJ na RBiH i agresija R. Hrvatske na RBiH. Možete li to komentirati?

Omeragić: Postojao je jak otpor i u Tribunalu da se dokaže krivica Srbije i njena agresija na BiH. To je trebalo biti davno riješeno u procesu Miloševiću. Problem je bio u nekim ljudima. Pred mojim očima su stranice i stranice u knjizi Carle Del Ponte „Gospođa tužiteljica“, u kojima ona opisuje svoje sukobe sa Geoffrey Niceom. Ona od Nicea traži da Miloševića optuži za genocid u Srebrenici i Sarajevu. Nice to odbija na sve načine. Osjećao sam se tragično čitajući te stranice. Knjigu memoara Del Ponte je napisao i potpisao Chuck Sudetic, sa kojim me veže i davno prijateljstvo. Kad sam pročitao „Mir i kaznu“Florence Hartmann, to je izgledalo žestoko i kao potvrda tih činjenica. Nigdje nisam našao demant od Nicea svega toga napisanog u dvije knjige. Nažalost, mi smo narod koji vrlo malo čita, a ni većina novinara nije previše „načitana“, pa neke redakcije za sve komentare za Sud u Hagu zovu upravo Nicea.

Srbi su moćna diplomatija i u tome im nakon presuda Tribunala o agresiji i UZP-u pomaže i moćna diplomatija Hrvatske. Suočavamo se sa strašnim neprijateljima koji rovare iznutra, preko Dodika i Čovićevog HDZ-a. Sud u Hagu je dokazao agresiju i UZP. Prije svega dokazao je svoju moć da se i pored brutalnih udaraca i uticaja odbrani i presudi ono najvažnije. Tužioci Tribunala u Hagu su jedna profesionalna i apsolutno nepotkupljiva sila. Kad-tad te činjenice o agresiji i međunarodnom sukobu se moraju ozvaničiti i postati dio stvarnosti. Te presude moraju donijeti priznanje i mir ovoj BiH. Hrvatska ne želi ratificirati odluku o granicama sa Bosnom i Hercegovinom, a Srbija ne želi ni potpisati pa ni ratificirati. Ratovi za podjelu BiH su bili krvavi i oni su završeni, a velikodržavni fašistički snovi su ostali. Neće to moći dugo. Svijet ima poluge i sredstva da provede sve presude Tribunala.

Šta je bilo sa 848 predmeta o ratnim zločincima

Preporod: Kažete da su tužioci Tribunala profesionalna i apsolutno nepotkupljiva sila.

Omeragić: Hag nam je bio prilika da se kao nacija upoznamo sa anglosaksonskim pravom. Bio sam kao novinar prisutan suđenjima Suda BiH. To izgleda kao dječiji program u odnosu na ono što sam uživo imao priliku gledati u Tribunalu. Suđenja u Tribunalu su mi pokazala šta je pravo i pravda i šta bi morala biti pravna država. Gledao sam često i američke serije koje se bave onim što se događa u sudnici. Dosta su inventivne, ali slušati Marka Harmona, Alana Tiegera, Petera McCloskeya, Kennetha Sccota dok unakrsno ispituju svjedoke odbrane je uživati u intelektualnom savršenstvu.

Preporod: Kako Vi vidite na koji način implementirati naslijeđe MKSJ-a u život države BiH, kako natjerati bh. pravosuđe da konačno počne raditi na predmetima A liste Pravila puta koji su mu dostavljeni s Haškog tribunala i kako okončati progon raznih zločinaca koji se kriju u Srbiji i Hrvatskoj?

Omeragić: Trebamo preuzeti i sačuvati arhivu Tribunala. To će biti dokazi koje moramo imati i držati na sigurnom. Nama su spalili Vijećnicu sa dva miliona knjiga, spalili Orijentalni institut sa rukopisima starim preko hiljadu godina. Paljevine biblioteka i muzeja bile su i po drugim velikim gradovima. Ovaj dio historije ne smijemo prepustiti nikome. Mladi ljudi sutra trebaju istraživati devedesete radi mira i istine kojoj smo uvijek dužni biti u službi. Šta je bilo sa 848 predmeta o ratnim zločincima, to samo pokazuje sa kakvim strašnim neprijateljima imamo posla. Ti predmeti se moraju pronaći i odrediti prema krivcima. Kazniti one koji su tu dokumentaciju skrivali ili na bilo koji način uništavali, što se u nekim svjedočenjima spominje. Nisu u pravu oni koji misle da je naš rat gotov nakon presude Mladiću. Moramo raditi i nikad ne smijemo stati po pitanju genocida i strašnih zločina protiv čovječnosti.

Preporod: Kako vidite BiH za deset godina?

Omeragić: Vidim kao normalnu državu. U kojoj su zagarantirana sva kolektivna i građanska prava i u kojoj se ta prava štite po svaku cijenu. To uopšte nije teško postići. Vidim u budućnosti da su kažnjeni mnogi zločinci, da istina o genocidu i agresiji nikome nije problem već opomena. Vidim BiH ekonomski kao daleko razvijeniju državu od ovoga što danas imamo. Vidim državu sretnih ljudi, koji ovdje sanjaju svoj san i san za svoje potomstvo. To su one činjenice koje će Bosnu održati kao modernu državu sretnih ljudi.