Preporod: Petnaestog marta, na dan ulaska Vašeg filma Quo vadis, Aida? u pet prvih filmova nominiranih za Oskar, bili ste sa majkama enklava Srebrenica i Žepa.

Žbanić: Film je posvećen majkama i ženama Srebrenice, njihovim sinovima, muževima, rodbini… 8.372 čovjeka koji su ubijeni. Kada bih imala teškoće u toku snimanja filma, sama pomisao na njih mi je davala snagu da ne odustanem. Njihova snaga kojom ne traže osvetu nego istinu, njihova mudrost i inteligencija su mi velika inspiracija. Poslije susreta sa njima osjećate se bogatijim. One vas čine boljim ljudima.

Preporod: Majke su Vam zahvalile, čestitale na hrabrosti zbog snimanja ovog filma. One to vide i kao sredstvo koje može uveliko doprinijeti tako potrebnim procesima zdravog odrastanja mladih, ne samo na ovim prostorima.

Žbanić: Ja bih voljela da film vidi što veći broj ljudi, a Oskar bi filmu dao tu perspektivu. Dobijanje ili ne dobijanje Oskara ne umanjuje ni istinu, ni borbu. Ali sigurno je može pomaći. Ali taj dio nije “do nas”. Ono što je bilo do nas, uradili smo.

Preporod: One su bile prve gledateljice u Bosni i Hercegovini.

Žbanić: Da. Prije prvog prikazivanja filma u Memorijalnom centru Potočari, film smo prikazali udruženjima Srebrenice, direktoru i Upravnom odboru Memorijalnog centra. To je bila najemotivnija projekcija u mom životu jer sam znala da u kino sali sjede ljudi koji su proživjeli užas 11. jula. Nakon projekcije je bilo izuzetno emotivno i dugo smo ostali u sali razgovarajući. Kada su oni stali iza filma, odlučili smo da promocija bude u Memorijalnom centru. Razgovarali smo i o tome koliko je važno da film pomogne u komunikaciji ljudi, izazivanju empatije i solidarnosti, a ne da bude kamen spoticanja u međunacionalnim odnosima ovdje i u regiji, i onda smo došli na ideju da ne pravimo običnu premijeru nego da pozovemo mlade iz cijele BiH, Srbije i Hrvatske, da ti mladi ljudi budu prvi gledaoci na premijeri filma u Memorijalnom centru. Oni su rođeni poslije 1995. – oni nisu krivi ni za šta. Ali da bi bili slobodni, trebaju znati istinu o onome što se dogodilo u ratu. Njihove reakcije su potvrdile da ima smisla ovo što radimo. Dali su nam novu energiju, jer film nije napravljen da bi ljude dijelio i sukobio, nego da bismo bolje razumjeli jedni druge. Ja vjerujem u ovu zemlju, vjerujem da mladi ljudi mogu napraviti čudo.

Film je ono što ostaje

Preporod: Sjećate li se kakva je bila Vaša reakcija na vijest o padu Srebrenice i koliko je to vodilo do ovog filma?

Žbanić: Sjećam se tog trenutka kad sam saznala da je Srebrenica pala. Tada nismo znali koliko je ljudi ubijeno, ali poslije tog dana povjerenje u institucije koje su trebale da nas štite, u priču o ljudskim pravima je bilo potpuno poljuljano. U Srebrenici je pao na ispitu čitav demokratski sistem, sistem Ujedinjenih naroda i solidarnosti. Odjednom, sve ono što su me roditelji, škola, društvo učili da je validan sistem vrijednosti, nije postojalo. Taj trenutak me je zauvijek obilježio i počela sam da čitam i slušam sve što je bilo vezano za Srebrenicu. Radila sam i jedan pozorišni komad koji je bio dio velikog performansa američkog Bread and Puppet Teatra u Vermontu, koji je predstavljen publici u augustu 1995. Očito je Srebrenica bila to što me je boljelo cijelo vrijeme. Bila je u centru mojih traganja, ali nisam bila svjesna da želim napraviti film.

Preporod: Kada ste toga postali svjesni? Kako je nastajao ovaj film koga tako dugo čekamo?

Žbanić: Cijeli proces od ideje do realizacije bio je izuzetno dug. Smatrala sam da se mora snimiti film o genocidu u Srebrenici, ali nisam mislila da bih ga ja mogla snimiti. Nadala sam se da će taj film neko drugi napraviti, da će se dogoditi. Iskreno, mislila sam da će to uraditi neko iz Evrope jer je priča toliko jaka i zahtjevna, ona iza koje će stati cijela jedna država i njena filmska mašinerija. Ali to se nije desilo. Tek kada sam imala četiri igrana filma iza sebe i kada sam vidjela da me ideja da radim priču o Srebrenici ne napušta – osjetila sam da sam sazrela kao osoba, da sam spremna i odlučila sam da sa Damirom Ibrahimovićem, producentom Deblokade, uđem u proces pravljenja ovog filma. Kasnije nam se priključilo više od stotinu ljudi u realizaciji filma. Emotivno i produkcijski film je prevazilazio sve što se do sada ovdje radilo i znali smo da neće biti lako, mada veliki broj prepreka ipak nismo očekivali. To je izuzetno i zahtjevan i skup projekat, ali naša želja da uradimo film, bila je jača od svih barijera i blokada. Radili smo na način da smo koristili sve svoje kapacitete pa i preko toga. Osjećala sam da taj film mora da se desi, u to sam ušla punim srcem. I na kraju sve te nedaće se zaborave. Film je ono što ostaje.

Podrška filmskih fondacija i televizija osam evropskih zemalja

Preporod: Koliko je značaj toga što ste radili bivao prepoznat u BiH?

Žbanić: Na početku smo se osjećali prilično sami. Nailazili smo na mnoga zatvorena vrata. Prošlo je nekoliko godina u pokušaju da se film finansira. Osam evropskih zemalja nas je podržalo kroz svoje filmske fondacije i televizije. Tek kada smo bili nekoliko dana pred snimanje uspjeli smo dobiti i veću podršku iz BIH. Valjda su vidjeli da smo ozbiljni i da nas više ne mogu ignorisati. Sve se to na kraju nekako poredalo uz pomoć puno dobrih ljudi.

Cijeli tekst u štampanom i digitalnom izdanju.

Brojne su nagrade koje je prvi igrani film o Srebrenici Quo vadis, Aida? dobio nakon prvih projekcija upriličenih prošle godine u Veneciji i Potočarima. Među njima su Američka nagrada Independent Spirit Award za najbolji strani film, nagrada publike na 26. Vilnius Internacionalnom Film Festivalu, najbolji balkanski film u okviru 25. Internacionalnog Film Festivala, nagrada kritike na Luxemburg City film festivalu, Grand Prix by Orange, nagrada Miami film festivala Knight MARIMBAS, dok ga je Metacritic stavio na listu najboljih filmova svih vremena. Uokviru 26. Modula Memorije u Sarajevu, rediteljici filma Jasmili Žbanić uručena je nagrada za doprinos očuvanju kulture sjećanja. Producenti filma Quo vadis, Aida? su Jasmila Žbanić i Damir Ibrahimović sa njihovom produkcijskom kućom Deblokada, a film je realiziran u koprodukciji s Coop99 iz Austrije, Digital Cube iz Rumunije, N279 Entertainment iz Holandije, Razor Filma iz Njemačke, Extreme Emotions iz Poljske, Indie Prod iz Francuske i Torden Filma iz Norveške, u partnerstvu s Radio-televizijom Bosne i Hercegovine, turskom TRT, njemačkofrancuskom TV ARTE/ ZDF i austrijskom ORF.