50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

DURANOVIĆ: Pogubno je što naše naslijeđe drugi mnogo više cijene od nas

Autor: Elvedin Subašić Juni 13, 2022 0

O važnosti njegovanja islamske tradicije Bošnjaka i njenom pogrešnom razumijevanju čak i kod ljudi koji se bave islamskim naukama razgovarali smo s dr. Elvirom Duranovićem. Duranović je viši naučni saradnik u Institutu za islamsku tradiciju Bošnjaka, a povod razgovora je njegova nova knjiga.


PREPOROD: Profesor s jednog od islamskih fakulteta u Bosni i Hercegovini je kazao da je Mevlud, između ostalih oblika duhovnosti muslimana u Bosni, zbog ‘upitnih’ stvari potrebno modificirati. Kako gledate na ovakve komentare?

DURANOVIĆ: Nedavno sam u Podgorici učestvovao na naučnom skupu posvećenom hafizu Salihu Gaševiću i njegovom čuvenom Mevludu. Na ovom skupu jedan od radova bio je posvećen teološkim temama u Mevludu u kojem je autor hafiz Bajram Dizdarević jasno pokazao da je Salih Gašević u svom Mevludu znalački običnom muslimanu približio osjetljiva teološka pitanja u skladu s maturidijsko-ešarijskom školom mišljenja. Nisam pročitao nijedan rad u kojem neko argumentirano ukazuje na „problematične“dionice u Mevludu koje bi eventualno trebalo modificirati. Tek s takvim radom otvorila bi se vrata plodonosne rasprave o eventualnom modificiranju Gaševićevog Mevluda. Pored toga, osim besmislenih ponavljanja neargumentiranih stavova na internetu koji dolaze iz poznatih krugova po uhodanoj copy-paste matrici o tome kako je priređivanje mevluda novotarija, ne postoji niti jedan naučni rad koji problematizira tradiciju mevluda u Bosni i Hercegovini. Argument prema kojem je neka vjerska aktivnost ružna novotarija samo zbog toga što takvo što nije izvršavao Allahov Poslanik, a.s., nije bio dovoljan ni ashabima koji su, razumijevajući duh Poslanikova, a.s., sunneta, samostalno donosili odluke i prakticirali određene obrede poput Bilala, r.a., koji je poslije svakog uzimanja abdesta klanjao dva rekata nafile iako to Allahov Poslanik, a.s., nije činio, ili hazreti Osmana, r.a., koji je uveo drugi ezan na džumi itd. Takav argument nije prihvaćen ni kada su učenjaci raspravljali o značaju priređivanja mevluda koji je kao izraz ljubavi prema Allahovom Poslaniku, a.s., danas prisutan širom muslimanskog svijeta. S druge strane, napisani su brojni radovi u prilog priređivanja mevluda, što sve za posljedicu ima jačanje ovog aspekta islamske tradicije kod nas i u svijetu.

Odnos prema tradiciji u medresama i fakultetima

PREPOROD: Zašto izučavanje islamske tradicije Bošnjaka nema dostojno mjesto u našim obrazovnim ustanovama? Stječe se dojam da se u medresama i na fakultetima IZ islamska tradicija Bošnjaka samo ‘tolerira’. To bi mogao biti dodatni razloga zašto se naši studenti, ali i nove generacije imama, udaljavaju od višestoljetne tradicije u kojoj ne pronalaze dodatnu vrijednost niti je mogu validno argumentirati.

DURANOVIĆ: Islamska tradicija Bošnjaka sastavni je dio Ustava Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini koji prema članu 3. određuje da se: „Ustrojstvo organa i ustanova Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i njene djelatnosti temelje na Kur’an-i kerimu i sunnetu Muhammeda alejhis-selam, islamskoj tradiciji Bošnjaka i zahtjevima vremena.“Budući je islamska tradicija Bošnjaka toliko važna da je ušla u Ustav Islamske zajednice, ona bi se u okviru islamskih obrazovnih ustanova trebala u određenom opsegu izučavati kako bi službenici Islamske zajednice, ali i muslimani, njeni članovi, znali na šta se misli kada se kaže da se ustrojstvo i djelatnosti Zajednice, uz Kur’an i Sunnet, temelje na islamskoj tradiciji Bošnjaka i zahtjevima vremena. Uvođenjem nastavnog predmeta islamska tradicija Bošnjaka u obrazovne ustanove Islamske zajednice, imami, vjeroučitelji ali i opća vjernička populacija stekli bi šira znanja o značaju žive vjerske prakse: dovišta, mevludi, tevhid i dr. za duhovni i kulturni identitet Bošnjaka. Osim toga, jasnim razlikovanjem pojmova: sunnet, tradicija, kultura, identitet, ummet i narod pružio bi se adekvatan kontranarativ novim tumačima islama kojima su ovi pojmovi očigledno strani. Naprimjer, proglašavati okupljanje Bošnjaka na Ajvatovici i učenje dove pored Ajvaz-dedine stijene, širkom, primarno je nepoznavanje razlikovanja između pojmova sunnet Allahovog Poslanika prema kojem se dova može učiti na svakom čistom mjestu, i kultura Bošnjaka. Učenje dove na ajvatovačkoj stijeni izraz je kulture Bošnjaka, a ne nalog vjere koja takav čin dozvoljava.

Iako su napisani radovi s ciljem definiranja islamske tradicije Bošnjaka, budući da ona s jedne strane obuhvata ogroman korpus islamske interpretativne tradicije, dok s druge strane predstavlja živu religijsku praksu ili živo kulturno naslijeđe, ona još uvijek nije našla mjesto u našim vjerskim obrazovnim ustanovama kao zaseban predmet. Neki, rekli bi smo, bitniji, aspekti te tradicije izučavaju se u okviru uglavnom teoloških predmeta u medresama i islamskim fakultetima, dok su njeni drugi, periferni, dijelovi uglavnom prepušteni pojedincima i vremenu da ih procjenjuju, zadržavaju, preoblikuju ili odbacuju. Odnos Bošnjaka općenito prema svojoj živoj vjerskoj tradiciji te materijalnom i nematerijalnom kulturnom naslijeđu nije na zavidnom nivou. Posljedica je to višestoljetnog nemarnog odnosa Bošnjaka spram svog etničkog i nacionalnog identiteta. Nemarnim odnosom prema živoj islamskoj tradiciji i njenom kulturnom naslijeđu ili gledanjem na nju kroz sočiva uskih retradicionalističkih naočala, Bošnjaci su izgubili i kontinuirano gube važne spomenike svoje materijalne i nematerijalne kulture što sebi kao ozbiljan narod ne bi smjeli dopustiti. Pogubna je činjenica da naše vjersko i kulturno naslijeđe drugi mnogo više cijene od nas. Ako u današnje vrijeme još uvijek možete pronaći rijetke i vrijedne orijentalne rukopise neadekvatno pohranjene u kancelarijama ili podrumima nižih organa Islamske zajednice, jasno je da naša kolektivna svijest o značaju kulturnog naslijeđa nije na zavidnom nivou. S te strane, slažem se s Vama da bi se u našim obrazovnim ustanovama trebalo znatno više pažnje poklanjati širenju znanja o važnosti živog islamskog naslijeđa i materijalne i nematerijalne kulturne baštine Bošnjaka.

Ideja pobjeđuje ideologiju

PREPOROD: Često se govori o zahtjevima da se islamska tradicija Bošnjaka treba valorizirati s pozicije islamskih nauka. Postavlja se pitanje znači li to da su ranije generacije naše uleme prihvatali i podržavali upitne elemente islamske tradicije Bošnjaka?

DURANOVIĆ: Valorizacija islamske tradicije Bošnjaka svakodnevni je proces koji se odvija na dva nivoa: životnom i interpretativnom. Živa religijska tradicija, što islamska tradicija Bošnjaka jeste, podložna je izazovima savremenosti koji ju, rekli bismo gotovo neprimjetno, procijenjuju, pri čemu opstaju samo oni aspekti tradicije značajni za duhovni, kulturni, etnički i nacionalni identitet pojedinca i naroda. Recimo, brojni vjerski običaji, poput munadija, osoba koje su budile muslimane na sehur, postavljanja hadžijskih kamenova u Bosanskoj krajini i dr., koji su nekada bili sastavni dio islamske tradicije Bošnjaka, izgubili su na značaju pred izazovima modernosti.

Uz to, na interpretativnom nivou sasvim su opravdani zahtjevi za valorizacijom svih aspekata islamske tradicije Bošnjaka. Ovi zahtjevi nerijetko dolaze od službenih organa Islamske zajednice koji islamsku tradiciju Bošnjaka nakon pomnog proučavanja, prilagođavaju zahtjevima vremena što je vidljivo u primjeni hanefijskog mezheba u Bosni i Hercegovini.

Naprimjer, poznato je da je spajanje podnevskog i ikindijskog, odnosno akšamskog i jacijskog namaza, prema hanefijskom mezhebu, dozvoljeno samo hadžijama na Mini i Muzdelifi, dok to drugi mezhebi općenito dozvoljavaju za musafire. Službeni organi Islamske zajednice su, kako bi olakšali muslimanima dolazak u Srebrenicu i prisustvovanje dženaza-namazu žrtvama Genocida, primjenjujući inkluzivni pristup, donijeli fetvu da musafiri u Potočarima svake godine 11. jula, podne i ikindiju mogu klanjati skraćeno i spojeno, što će vremenom postati sastavnim dijelom islamske tradicije Bošnjaka. Ovo je primjer lijepog odnosa prema tradiciji koja se prilagođava zahtjevima savremenosti odgovarajući na potrebe ljudi. No, zahtjevi za preispitivanjem određenih aspekata islamske tradicije koji ne idu dalje od toga da jednu tradiciju, u ovom slučaju tradiciju Bošnjaka, mijenjaju tradicijom nekih drugih muslimanskih naroda, su besmisleni i štetni, kao kad bi na našu domaću jabuku nakalemili narandžu. Uništit ćete jabuku, a narandža se neće primiti, ili ako se i primi slatki plod sigurno neće davati.

Svaka generacija muslimana, bila ona svjesna tog procesa ili ne, od formativnog doba islama do danas, preispituje svoju vjersku tradiciju. To je kontinuirani proces koji ne nudi definitivna rješenja. U slučaju islamske tradicije Bošnjaka važno je naglasiti činjenicu da je nad njom, od prvog stoljeća širenja islama na našim prostorima, do današnjih dana, bdjela ulema koja je znalački mudro svoju vjersku tradiciju prilagođavala zahtjevima vremena osiguravajući da njeni najvažniji aspekti prežive silnice historije koje nisu bile milosrdne prema Bošnjacima posebno od kraja XIX do kraja XX stoljeća. Savremeni zahtjevi za retradicionalizacijom islamske misli u Bosni i Hercegovini nisu mnogo različiti od djelovanja Ahmeda Akhisarija, Kadizade Mehmed-efendije i njihovih pristalica iz osmanskog perioda te njihovih kasnijih ideoloških istomišljenika koji su nastojali okameniti islamsku tradiciju bezuspješno se odupirući svim naporima za njenim prilagođavanjem zahtjevima vremena.

Historija nas je naučila da će živa vjerska tradicija, široko prihvaćena među ljudima, nadživjeti nasilne ideološke pokušaje njenog umrtvljavanja. Ideja pobjeđuje ideologiju. Svjedoci smo da je takav slučaj i s našom islamskom tradicijom.

Ono što me u svemu tome posebno brine jeste bošnjačko političko nejedinstvo. Ako su nas devedesete godine XX stoljeća išta naučile, onda je to da se, kada nam je teško, oslanjamo jedni na druge. 

Pokušaji političkog dezorijentiranja Bošnjaka

PREPOROD: Recite nam više o projektu čiji je dio izašao u formi knjige Bošnjačko življenje islama.

DURANOVIĆ: Knjiga Bošnjačko življenje islama nastala je na inicijativu uvaženog reisu-l-uleme Huseina Kavazovića koji je primjetio da za šire sagledavanje odnosa Bošnjaka prema tradiciji nedostaje naučna studija o vjerskim običajima Bošnjaka u današnje vrijeme koja bi sadržavala komparativnu analizu postojećih s nekadašnjim običajima o kojima su Antun Hangi i, kasnije, Enver Mulahalilović pisali. Na taj način utvrdilo bi se postojanje kontinuiteta u njegovanju pojedinih vjerskih običaja Bošnjaka, odnosno, došlo bi se do određenih saznanja o obimu retradicionalizacije, vjerske radikalizacije ili evropeizacije Bošnjaka u današnje vrijeme. Studija, koja bi prema mom mišljenju, odgovorila na zahtjev uvaženog reisu-l-uleme trebala bi se sastojati iz dvije cjeline. Prva knjiga tematizirala bi vjerske običaje Bošnjaka iz graničnih životnih situacija: rođenje djeteta, brak, društveni odnosi, liječenje bolesti i smrt, dok bi druga obuhvatala običaje pri izvršavanju islamskih obreda: abdest, namaz, ramazan, zekat, hadž, dova i dr. Akademik Enes Karić, jedan od recenzenata knjige, predložio je da se napiše i treća studija o vjerskom životu Bošnjaka u osmanskom periodu čime bi se dobila zaokružena slika o ovom aspektu islamske tradicije Bošnjaka. U svakom slučaju knjiga Bošnjačko življenje islama – Običaji i pobožne prakse predstavlja prvi dio ove obimne studije i obuhvata običaje iz graničnih životnih situacija: rođenje djeteta, brak, društveni odnosi, liječenje bolesti i smrt. Pisanje drugog dijela studije je u toku.

PREPOROD: Ono što je kod Vas posebno vrijedno jeste da pored toga što ste naučnik nalazite vremena baviti se svakodnevnim izazovima običnog naroda. Ne znamo je li razlog to što ste dugo bili imam, vjeroučitelj, vojnik Armije RBiH, ali ljudi prepoznaju Vaš angažman na zaštiti i izgradnji vakufa, džematskog života, unapređenju statusa imama, ali i analizi društveno-političkih događaja i stanja u našoj zemlji. Kako u cjelini gledate na situaciju u Bosni i Hercegovini?

DURANOVIĆ: Neću reći ništa novo tvrdnjom kako je situacija u Bosni i Hercegovini posljednjih godina izuzetno kompleksna. Politička situacija koja se zadnjih godina pogoršala zahtjevima za vraćanjem nadležnosti manjem bosanskohercegovačkom entitetu i raspravama oko izbornog zakona, pokušajima odlaganja izbora i sl., izaziva zabrinutost kod svih građana naše zemlje. Ono što me u svemu tome posebno brine jeste bošnjačko političko nejedinstvo. Ako su nas devedesete godine XX stoljeća išta naučile, onda je to da se, kada nam je teško, oslanjamo jedni na druge. Sadašnji historijski moment karakterišu pokušaji političkog dezorijentiranja Bošnjaka s ciljem slabljenja političke pozicije Bošnjaka i nanošenja štete suverenitetu Bosni i Hercegovini. Takvi pokušaja uvijek je bilo i to me posebno ne brine, ali me brine naše političko nejedinstvo.

S druge strane, period mira nakon Agresije (1992-1995) omogućio nam je da se konačno možemo baviti sami sobom, izgrađivati sopstvene nacionalne, vjerske, kulturne i obrazovne institucije, rasti i razvijati se. Kako bi se takav trend nastavio u budućnosti potrebno je da svako od nas radi svoj posao najbolje što može. To je moj životni moto i nadam se da su to ljudi prepoznali.

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine