PREPOROD: Nakon iskustva s nestašicom određenih proizvoda i visokih cijena hrane tokom pandemije građani se suočavaju s nastavkom ovih izazova uslijed agresije na Ukrajinu. Stoga, jedno od najvažnijih pitanja jeste hoće li doći do stabilizacije cijena prehrambenih proizvoda ili jednostavno - do pojeftinjenja?

DR. BRKA: Vrijeme jeftine hrane je prošlo. Cijene će još jedno izvjesno vrijeme rasti i doći će do stabilizacije. Posljednji izvještaj koji sam čitao jeste da je indeks cijene maslinovog ulja, kukuruza i drugih nekih proizvoda pao. Međutim, cijene se neće vraćati na nivo od prije šest mjeseci i prije. Rusija i Ukrajina jesu veliki proizvođači pšenice i posljedice će se osjetiti tek iduće godine. Oni su i veliki izvoznici za azijske i afričke zemlje. Te zemlje će više osjetiti problem nedostatka nego Evropa, ali hrana će sigurno biti skupa. Ljudi su živjeli u jednoj komociji s mišlju da će hrane uvijek biti. Nekada nam je bilo čudno da u nekim zemljama ljudi kupe jednu papriku. To vrijeme je došlo: ljudi kod nas umjesto kilograma uzimaju jednu papriku, dvije glavice luka i slično. U konačnici, to je i pošteno spram poljoprivrednika koji je u čitavom lancu najmanje zarađivao. Da konačno i on može komotno živjeti od svog rada. Nije bilo normalno da špekulant na berzi ima na kilogramu krompira veću zaradu od proizvođača.

PREPOROD: Koje su preporuke za običnog čovjeka kada je riječ o proizvodnji hrane i sadnji općenito? Je li održivo mišljenje da se ne isplati sijati i proizvoditi određene namirnice?

DR. BRKA: Svima koji govore da se ne isplati posijati kažem da je to priča onih koji žele prodati svoj proizvod. Naravno da se isplati. Uzmite za primjer čovjeka koji može plastenik napraviti na svojoj zemlji. Neka izračuna samo na paradajzu i salatama koliko će uštedjeti novca. Međutim, potreban je trud. Često mi ljudi kažu što bi sijali kad mogu na pijaci kupiti, jer je hrana bila jeftina. Sada smo u situaciji kada hrana više nije jeftina niti će biti. Uzmite za primjer plastenik na jednom dunumu i izračunajte koliko možete sadnjom jagoda zaraditi. Evo uzet ćemo u obzir najnižu prodajnu cijenu 3,5 KM, a možete jagode prodati za veću cijenu sigurno. Na jednom dunumu može se proizvesti do 3 tone jagoda. Kada odbijete troškove, makar iznosili pola zarade, to je vrlo značajan iznos. Ljudi su odviknuti od rada na njivi. Sadnja je dobra, s jedne strane, za kućni budžet, a, s druge strane, za zdravlje, ali ljudi su danas u nekoj komociji iz koje ne žele izaći.

 Bosna i Hercegovina danas plaća visoku cijenu uvoza. Činjenica je da se uvozi u prosjeku preko 2,5 milijarde robe poljoprivrednog porijekla.

Neophodno je osvajati nova tržišta

PREPOROD: Kada govorimo o proizvodnji hrane radi poboljšanja ekonomske situacije u našoj zemlji zašto je ona u problemima, naročito ako je i Evropska komisija svojevremeno ukazala da je poljoprivreda jedan od ključnih potencijala BiH?

DR. BRKA: U domaćoj proizvodnji neki od baznih proizvoda se proizvode u malom obimu ili gotovo nikako: šećerna repa, uljarice, određene voćne kulture i sl. S druge strane proizvodnja određenih proizvoda poput mlijeka, jaja, mesa peradi, određenih voćnih i povrtnih kultura su na nivou da možemo pričati o visokom stepenu samodostatnosti ili blizu pune samodostatnosti tako da mnoge brojke treba uzeti s velikom rezervom. Treba reći i to da je princip, strategija samodostatnosti prevaziđena u agroekonomskoj nauci. Razlog su liberalizacija poljoprivredne trgovine i EU integracije u kojima BiH aktivno sudjeluje. Uslijed ovih procesa gdje su dostupne praktično neograničene količine proizvoda na svjetskom/EU tržištu ovaj princip gubi na značaju.Također, gledajući integracione procese BiH bi jednog dana trebala postati zemlja članica EU gdje bi dijelila jedinstveno, ogromno, poljoprivredno tržište tako da u ovom momentu razvijati strategiju samodostatnosti ne bi ni imalo toliko smisla. Umjesto samodostatnosti zemlje se sada više fokusiraju na specijalizacije i traženje svojih ‘niša’ na svjetskom tržištu. Ipak kriza izazvana pandemijom je pokazala koliki je značaj hrane, ali i domaće proizvodnje, stoga ovdje treba razmisliti o preuzimanju EU principa iz ove oblasti a to je obezbjeđenje Sigurnosti u hrani, nešto slično Robnim rezervama prije, ono što se kod nas nekada zvalo robnim rezervama. Danas su robne rezerve kao mehanizam prevaziđene, ali mi na putu u EU moramo svakako obezbijediti mehanizme intervencija kod uređenja tržišta te obezbjeđenja rezervi hrane prema principima kako to rade u Uniji.

PREPOROD: Postoje li realni potencijali da poljoprivreda zadovolji domaće potrebe?

DR. BRKA: Nije cilj pod svaku cijenu da se izoliramo i da težimo samodostatnosti. BiH je malo tržište tako da se naši proizvođači ne mogu razvijati samo za tržište BiH, znači neophodno je osvajati nova tržišta i u tom kontekstu neophodno je da pored ona 3K uslova: količina, kvalitet i kontinuitet se obezbijede i drugi preduslovi za razvoj. To se prije svega odnosi na ispravnost proizvoda, adekvatne kontrolne i certifikacijske mehanizme, marketing i sl. Znači pored proizvođača ovdje veliki dio posla je na državi. Nažalost tu moram reći da vrlo često dolazi do neshvatljivih blokada političke prirode, kao iz RS-a. Uređenje unutrašnjeg tržišta prema principima kako je to urađeno u Uniji s kojom imamo i obavezu da usklađujemo politike još je jedan od zadataka koji nam predstoji i koji bi neminovno doveo do rasta proizvodnje, a i sigurnosti u snabdijevanju hranom. Ovo su stvari na kojim se hitno treba poraditi. S druge strane gledajući nove principe Zajedničke poljoprivredne politike zemalja EU te strateške dokumente koji su doneseni, vidim i šansu bh. poljoprivrede. Kroz ove dokumente: Green Deal, Green Agenda i slično, promoviše se sve više koncept održive i po okoliš prijateljske poljoprivrede. Opet u BiH mi imamo praktično poprilično nisku upotrebu vještačkog đubriva i pesticida čak i u konvencionalnoj proizvodnji.

Uvoz: s 2,7 milijarde na 3,05 milijardi KM

PREPOROD: Da li ćemo platiti visoku cijenu uvoza poljoprivrednih proizvoda u BiH?

DR. BRKA: Bosna i Hercegovina danas plaća visoku cijenu uvoza. Činjenica je da se uvozi u prosjeku preko 2,5 milijarde robe poljoprivrednog porijekla. Ono što zabrinjava je činjenica da se uvoz iz godine u godinu povećava. Npr. u 2014. godini uvoz je bio nešto više od 2,7 milijarde KM, dok je posljednju posmatranu godinu, tj. 2020. narastao na čak 3,05 milijardi KM što je povećanje od 10,9%. Pokrivenost uvoza izvozom, što je najvažniji indikator, i dalje jedva da prelazi 30%. Naravno ni ovdje nije sve crno-bijelo. Veliki dio proizvoda koji potpadaju pod poljoprivredne se ne proizvode u BiH: kafa, kakao, banana, vode s različitim dodacima i slično, a sve ovo ulazi u bilans. Ipak ne može se reći ni da je pokrivenost uvoza izvozom kod ‘baznih’ proizvoda mnogo bolja. Ovako veliki uvoz naravno utiče direktno na domaću proizvodnju jer su uvozni proizvodi u principu jeftiniji, ne zato što su nekvalitetni, što je česta opaska naših poljoprivrednika i njihovih vođa, već iz razloga veće produktivnosti, te viših subvencija u zemljama iz kojih dolaze. Ovo također negativno utiče i na platno-bilansnu ravnotežu zemlje jer se uvoz u pravilu plaća stranom valutom. Ono što bih istakao kada je u pitanju problematika prekomjernog uvoza je prije svega pogrešan stav o uvođenju zašitnih mjera. Gledajte, BiH kao potpisnica raznih trgovinskih sporazuma: CEFTA sporazuma kojima su objedinjeni raniji bilateralni ugovori o slobodnoj trgovini; SSP - Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju zatim FTA (Free trade agreemant) s pojedinim zemljama poput Turske i sl. ima mogućnost uvođenja određenih zaštitnih mehanizama. Uvođenje zaštitnih mjera je propisano od strane naših tijela ali i čini dio pomenutih sporazuma. Ipak, ove mjere se uvode pod jasno utvrđenim uslovima i na jasno propisan način i jasno utvrđen vremenski okvir. Nažalost, vrlo često se dešavaju manipulacije, posebno s poljoprivrednim proizvođačima gdje im se servira priča o zaštiti i čemu sve ne. Ovo se uglavnom dešava od strane RS-a, njihov budžet je u krizi, a podsticaji su daleko manji i neredovniji od onih u Federaciji BiH tako da oni krivicu nastoje prebaciti na državni nivo odnosno na Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH pričajući o Zaštitnim mjerama kao o razlogu problema. Najsvježiji primjer gdje je od strane resornih institucija iz RS-a pa i od pojedinih grupacija proizvođača RS-a, došao zahtjev za uvođenjem zaštitnih mjera na uvoz iz EU. Postavlja se rezonsko pitanje, zašto se nije tražila zaštitna mjera na cjelokupan uvoz kao što su tražili nešto kasnije poljoprivredna udruženja iz FBiH posebno kada se zna da se iz CEFTA zemalja posebno Srbije uvozi najviše poljoprivrednih proizvoda, posebno onih baznih. Sve ovo baca sumnju da se pristup politizirao odnosno da je se u konkretnom slučaju težilo zaštititi Srbiju od uvođenja ovakve mjere, što je svakako presedan. Nadalje, svako uvođenje zaštitnih mjera znači oporezivanje potrošača i u ovakvim uslovima niske domaće proizvodnje uvođenjem zaštitnih mjera samo bi još dodatno podivljale cijene za potrošače. Kršenjem sporazuma, odnosno jednostranim uvođenjem mjera rizikujemo kontra mjere od strane partnera i to ne samo u poljoprivredi nego i u drugim oblastima tako da ovoj problematici treba posebno pažljivo i razborito prići te ostaviti struku da da konačan i meritoran sud o ovome.

S druge strane mi i one mehanizme koji su nam bili na raspolaganju kako bismo našu poljoprivredu učinili konkurentnijom ne koristimo. Najbolji primjer za to su pretpristupna sredstva IPARD-a. Sve zemlje koje su bile u fazi pretpristupa su imale iste ili slične ugovore o slobodnoj trgovini, ali su bili dovoljno mudri da od prvog momenta počnu koristiti mehanizme i finansije EU kako bi negativne efekte ovih sporazuma ublažili koristeći SAPARD/ IPARD sredstva, zašto to nije slučaj i u BiH. Razlog ponovo političke prirode, blokada iz RS-a, ponovo s opravdanjem tobožnjeg prenosa nadležnosti. Znači mi smo prema nekim procjenama do sada izgubili približno 80-100 miliona eura ove pomoći s kojom smo mogli u velikoj mjeri povećati konkurentnost svojih proizvođača te na taj način ublažiti i negativne efekte uvoza.

‘Domaće’ blago Slovenije: bosanski brdski konj

PREPOROD: Kada je riječ o kvaliteti uvoznih proizvoda, znamo li šta jedemo?

DR. BRKA: Želim vjerovati da mi na našim tezgama imamo kvalitetne proizvode. To je pitanje za inspekcije: koliko su uzoraka uradili, kakvi su rezultati itd. Gledajte sastav proizvoda. Ne možete to kod voća, ali možete vidjeti porijeklo voća. Lično kupujem domaće proizvode i zbog tog razloga, jer naši ljudi i kad bi htjeli tretirati te proizvode s više hemije to ne rade, jer im finansije ne dozvoljavaju. Tako da su naši proizvodi sigurniji, da tako kažem, u odnosu na uvozne proizvode. Naravno, ima naših proizvođača koji koriste različita hemijska sredstva, jer je bez njih vrlo teško opstati na tržištu.

Običan čovjek mora imati finansijsku pozadinu. Može iz hobija držati životinje ili napraviti voćnjak autohtonih proizvoda, ali to nije rješenje. Naše vrste jabuke, šljive i ostali proizvodi moraju imati dodatnu vrijednost na tržištu, a proizvođači subvencije od države.

PREPOROD: Dominacijom uvoznih proizvoda gubimo li domaće sorte voća i povrća?

DR. BRKA: Mi to ne gubimo prevashodno zbog uvoza i novih sorti ili pasmina koje dolaze ovdje. To, u biti, gubimo jer se država ne brine o svojim autohtonim proizvodima, zapravo o svom naslijeđu. To moramo posmatrati kao svoje naslijeđe. Sve države svijeta imaju banke gena, animalnih i biljnih. Na našem fakultetu imamo banku biljnih genetskih resursa, o kojima se brinemo samo mi i niko drugi nažalost, jer država nije prepoznala važnost autohtonih sorti koje ovdje imamo. Imali smo jednu konferenciju kada nam je dolazila direktorica Centra za genetske resurse iz Austrije, dolazi nam i generalna direktorica Centra za genetske resurse Republike Mađarske i ona će govoriti o važnosti genetskih resursa, što je nama potpuno jasno, ali kako ćemo im kazati da mi nemamo nikakve podrške s viših instanci? O animalnim genetskim resursima ne možemo nikako govoriti u smislu zaštite, jer je to skupo održavanje. Mi, naprimjer, imamo našu autohtonu kravu bušu, a ne znamo ni koliko ih ima u našoj zemlji. Pogotovo u stočarstvu imamo slučajeve da se križaju sjemena različitih pasmina. Kad sam se vratio s postdiplomskog studija već je tada broj ovih krava bio veoma mali. Ili uzmite za primjer bosanskog brdskog konja čije brojno stanje je malo i još imate problem da ga je Slovenija zaštitila kao svoju autohtonu vrstu iako mu samo ime ukazuje na porijeklo. Slovenija je to uradila zato što BiH ne brine o svom naslijeđu.

PREPOROD: Ako nam je poznat takav, kao i u drugim stvarima, odnos države prema vlastitom naslijeđu šta običan čovjek može učiniti po pitanju zaštite biljnih i životinjskih vrsta?

DR. BRKA: Običan čovjek mora imati finansijsku pozadinu. Može iz hobija držati životinje ili napraviti voćnjak autohtonih proizvoda, ali to nije rješenje. Naše vrste jabuke, šljive i ostali proizvodi moraju imati dodatnu vrijednost na tržištu, a proizvođači subvencije od države. Te sorte se po prinosu ne mogu mjeriti s drugim sortama na tržištu. Taj proizvod mora biti skuplji na tržištu i može se smatrati, manje-više, i bio proizvodom, jer naši ljudi nemaju novca da koriste razna zaštitna hemijska sredstva. U konačnici kupac mora imati svijest i prepoznati kvalitetu. Često govorim o slučaju iz Njemačke. Za vrijeme boravka u Njemačkoj bio sam u prilici da razgovaram s prvim poslijeratnim načelnikom grada Erdinga koji je govorio da Njemačka nikad ne bi bila tu gdje jeste danas da Nijemci nisu kupovali svoj vlastiti proizvod. Logično je da druge pa i susjedne zemlje žele da mi ne proizvodimo, već da kupujemo njihove proizvode. Na koji način oni to plasiraju ovdje u našoj zemlji je posebna priča.