Moker: Ljudi reagiraju na duhovnost, ne na puki formalizam

Autor: Senada Tahirović Avgust 23, 2022 0
Mubina Moker Mubina Moker Foto: Preporod.info

Dr. Mubina Moker, voditeljica Centra za perzijski jezik i književnost Naučnoistraživačkog instituta Ibn Sina, znanstvenica, mesnevihana i prevoditeljica Attarove Ilahiname ove godine je dobila dvije nagrade: počasnu nagradu Hasan Kaimija i prestižnu međunarodnu nagradu za najboljeg istraživača u oblasti iranistike i islamske studije Međunarodnog festivala nauke Farabi za rad na prevođenju Ilahiname, Attara Nišaburija.

Preporod: Poštovana dr. Moker, Vaš rad na prijevodu Ilahiname je krunisan dvjema nagradama. To su priznanja Vama, kao prevoditeljici, ali sigurno znače i više od toga, s obzirom da jedna dolazi iz Vaše, a druga od znanstvene zajednice iz domovine autora Ilahiname – Irana.

Moker: Ja bih prije svega poselamila sve čitatelje Preporoda i zahvalila na pozivu za ovaj razgovor.

Da, prva ovogodišnja nagrada dodijeljena mi je uz manifestaciju Dani Hasana Kaimije – specijalna nagrada za izuzetan naučni doprinos u afirmaciji islamske duhovnosti i kulturne baštine. Ova nagrada mi je draga i iznimno važna jer dolazi od našeg naroda, od Islamske zajednice zapravo, od organizacionog odbora na čijem čelu je muftija tuzlanski dr. Vahid Fazlović. I u ovoj prilici želim se zahvaliti dr. Fazloviću i tuzlanskom muftijstvu, zatim Behram-begovoj medresi u Tuzli na čelu sa dr. Ahmedom Hatunićem i Institutu za društvena i religijska istraživanja u Tuzli na čelu sa dr. Ševkom Sulejmanovićem jer su oni tokom godina moga znanstvenog truda i rada na najljepši način ispratili svaki projekat u kojem sam sudjelovala od promocije prijevoda Mesnevije – sa komentarom Ahmed-efendije Mešića, zatim knjige o Hasanu Kaimiji, pa evo i Ilahiname. Nagrada mi je dodijeljena u selu Mahmutovići gdje je održana i promocija Ilahiname koja mi je i jedna od najdražih promocija. Jer, šejh Attar je svoje stihove upućivao običnom čovjeku. I nekako u krugu ljudi kojima se i on obraćao, i sama se najbolje osjećam, a napose jer prepoznajem kako upravo oni duboko razumijevaju poruke šejha Attara. U Mahmutovićima sam doživjela baš pravi ambijent za Attarove stihove.

Što se tiče druge nagrade, ona je došla iz Irana. U pitanju je nagrada 13. Međunarodnog festivala nauke Farabi za najboljeg istraživača ili istraživačicu u oblasti iranistika i islamske studije, koja je proglašena na završnoj ceremoniji 5. jula i obuhvata počasnu plaketu predsjednika Islamske Republike Iran, počasnu plaketu Nacionalne komisije UNESCO-a, počasnu plaketu Regionalnog ureda ISESCO-a (Islamska organizacija za odgoj, znanost i kulturu), kao i nagrade iz oblasti kulture i iranske rukotvorine. Tako mi je naznačeno u dopisu koji mi je upućen. S obzirom na ograničenja uzrokovana pandemijom, organizator je odlučio da lauerati ne prisustvuju ceremoniji dodjele nagrada nego da nagrade koje dodjeljuje predsjednik IR Iran ajatolah Raisi, u ime lauerata prime predstavnici ambasade u Iranu. Nagrade mi još nisu uručene ali će, ako Bog da, biti na svečanosti koju će upriličiti Institut Ibn Sina u Sarajevu. Također dugujem veliku zahvalu i Institutu Ibn Sina, svim direktorima i saradnicima koji su me podržavali jer je projekat prevođenja Ilahiname trajao sedam godina i valjalo je biti uporan da se privede kraju.

Želim kazati da su mi obje ove nagrade jednako važne – lijepo je kada Vaš rad prepoznaju u domovini ali i kada neko, uvjetno kazano, u dalekom svijetu prepozna Vaš rad i napore. Zapravo, sve mi je to potvrda kur’anskog ajeta s kojim ja, već dugi niz godina, započinjem svaki radni dan: U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. I reci: “Trudite se! Allah će trud vaš vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici, i vi ćete biti vraćeni onome koji zna nevidljivi i vidljivi svijet, pa će vas o onome što ste radili obavijestiti.”

I ove nagrade i moj život su potvrda ovog ajeta.

Preporod: Odgovor čitatelja na Attara djeluje ujednačen – ljudi mu se dive i snažno reagiraju kada otkriju njegovu duhovnost i poeziju. Kako to vidite, s obzirom da je Vaš odgovor bio da njegov rad učinite dostupnim na našem jeziku?

Moker: Odgovorila bih Vam na ovo pitanje konstatacijom dr. Husein ef. Kavazovića, našeg uvaženog reisul-uleme, kada me podstaknuo da počnem prevoditi Ilahinamu. Tada mi je kazao da ima osjećaj, s obzirom na to da je čitao Ilahinamu na engleskom jeziku, koliko se sjećam, “da bi to odgovaralo našoj omladini”. Tek sada kroz reakcije čitatelja vidim koliko je Reisul-ulema bio upravu i koliko je zapravo svjestan situacije da je nama potrebna duhovnost. Prije svega mislim da ljudi reagiraju na tu duhovnost. Ponad svih stilskih ljepota koje nalazite u njegovom djelu ili osjećaja ugode dok čitaju takvo poetsko djelo – mislim da je ono na šta duša reaguje duhovnost koja nam je potrebna jer nas Ilahinama uči kako da kreiramo odnos sa Bogom. Možda neke osobe te potrebe i nisu bile svjesne dok nisu došle u kontakt sa Ilahinamom i jednostavno sadržaj ovog djela im je pomogao da krenu na put vraćanja sebi na onaj pravi način. Ima u Kur’anu jedna dionica koja nas upozorava ako smo u nečemu samo formalno da ćemo slijediti ono na čemu smo zatekli pretke svoje. Mi trebamo slijediti našu vjeru islam ali kroz jedan kreativan odnos. I Attar je ponudio u ovom djelu svoj odnos, koji je on gradio sa Bogom i iznio je svoje emocije. Mi se u tome možemo prepoznati – jer ono što on preživljava i mi na neki način preživljavamo. Neko će se naći u jednoj priči, jednom stihu, neko u nekom drugom stihu jer svi prolazimo kroz razne životne situacije. Attar na jednom mjestu kaže: Ne nađoh druga na ovome svijetu osim dragog Boga – svi smo se mi u takvoj situaciji jednom našli, da su nas “izdali” prijatelji i da smo u nekom trenutku osjećali da pravo utočište možemo naći jedino kod Allaha džellešanuhu. U tom smislu mislim da je duhovnost ono na šta ljudi reagiraju. Želim kazati i da je na promocijama Ilahiname bilo i nemuslimana jer duhovnost je ono što nas povezuje.

Preporod: Govorite o tome da Ilahinama uči i podsjeća svaku osobu da izgradi autentičan i kreativan odnos sa Bogom te da radimo na izgradnji sebe i izgradnji odnosa sa drugim ljudima jer na kraju svi dijelimo zajednički duhovni identitet. Jesu li to najvažnije ideje koje ove knjige?

Moker: Attar je sufijski pjesnik i tesavuf, ili islam u najširem smislu, prije svega insistira na edebu. Dakle, na lijepom odgoju – prema Allahu, prema sebi i prema drugima. Kada bih trebala kazati koja je glavna Attarova poruka – to je da nadiđemo formalizam prije svega u vjeri, na religijskoj ravni. Ako bismo ga uspjeli nadići na religijskoj ravni, nadići ćemo ga i u ostalim segmentima života. Naprimjer, ne smijemo dozvoliti da naš namaz bude samo obredoslovna forma – Attar nas uči da je važno biti prisutan u namazu, da budemo svjesni da na namaz stajemo kako bismo očistili svoje srce, svoj duh i dušu i on kaže: Ako namaz tvoj formalnim biva, ne može molitvom da se to naziva. U samo jednom stihu on govori o suštini i samo o njemu imamo šta danima razmišljati. Dakle, kada govorim o Attarovim porukama, znam da bi svako mogao pronaći onu svoju, nešto što njega dotiče ali generalno govoreći on poziva na okretanje ka duhovnosti i izbjegavanju formalizma. 

Kod Allaha je najugledniji, najplemenitiji onaj ko je najbogobojazniji. To je Allahovo, džellešanuhu, mjerilo. To nema veze s onim mjerilima koja se nama čine važnim, imetak, visok društveni položaj, markirana odjeća, zvanje, slava. Mjerilo istinskog ugleda je odnos prema Bogu. Bogobojaznost je jedno mjerilo i našeg duhovnog identiteta. Onaj ko izgradi odnos prema Bogu unutar vlastitog srca, uz stalno preispitivanje uspjet će se nositi s tim. Nije sporno da neko ima visok položaj u društvu, imetak ili ugled ali je bitno da to ne bude izvor oholosti, nego da bude izvor bogobojaznosti, zahvalnosti i svjesnosti da iza svega stoji Allah džellešanuhu.

Preporod: Prevodilaštvo je i svojevrsna interpretacija teksta gdje je kontekst važan – Vašim prijevodom dovodite Attara iz dvanaestog stoljeća u naš kontekst dvadeset i prvog stoljeća. Kako se Attar snalazi u našem kontekstu?

Moker: On je, vjerujem, autor za svako stoljeće. On promovira univerzalne vrijednosti. Ono što je boljelo i problemi s kojima se suočavao čovjek dvanaestog stoljeća i danas je tu. Ako govorimo o samom prevođenju Attarovog teksta, treba imati na umu da postoji tesavufska terminologija koja je ista stoljećima. Prije svega, u prevođenju se moralo voditi računa da se zadrži autentičnost. Mi imamo tesavufske termine koji su preneseni i žive u našoj književnosti – ašk je ašk, halvet je halvet – dakle, u smislu termina nastojala sam da zadržim autentičnu terminologiju jer je ovo tesavufsko djelo, kako bi Attarova poruka bila u prenesena na autentičan način i u ovaj kontekst. Također treba imati na umu da je vrijeme u kojem je Attar pisao ovo djelo bilo jedno turbulentno vrijeme, obilježeno ratovima, sušama i promjenama koje su bile ljudima izuzetno izazovne, kao i nama danas. I u tom izuzetno teškom vremenu i jako teškom bremenu koje je osjećao obični čovjek, a Attar je to vrlo dobro znao jer je bio u dodiru sa ljudima, on je smogao snage da ponudi takva djela i pred ljude iznese najljepše iz svoje duše podstičući nas da se i sami trudimo i da ne dozvolimo da u svom vremenu, ma kao teško bilo, nama ovladaju negativne emocije i negativna energija. Ponekad imam osjećaj da nakupljena negativna energija kod ljudi bude ispoljena u javnom diskursu – gdje se ne biraju riječi ni izrazi, a to ne olakšava nikome. Naše vrijeme je samo naše vrijeme, i trebamo mu nešto lijepo dati. Kao što je Attar nastojao da oplemeni čovjeka, a i naše islamsko učenje nas tome poziva jer je i naš Poslanik došao da oplemeni ljudsku ćud, i mi smo, prevodeći Ilahinamu pokušali dati prilog svome vremenu. Mogu kazati da smo to činili oplemenjujući i sebe same jer svaki trud doživljavam i kao vrstu duhovnog putovanja i nastojanja da se čovjek transformira. Bez toga mislim da ne bih uspjela završiti, niti prenijeti Attarovu misao.

Preporod: Attar je, kako ste kazali, adresirao temeljne probleme koji su i danas živi. Tako u jednom stihu govori o “zaudaranju na ugled” – a danas je čini se i dobrom dijelu muslimana, bilo kojeg zvanja, potreba da se bude viđen, ugledan u društvu postala vodilja u djelovanju i tome se sve prilagođava. Možete li nam kazati nešto o tome, kao neko ko se bavi sufijskom poezijom i tesavufom uopće?

Moker: Da, upravo tako. Attar recimo, kada govorimo o ovom stihu, jednu izvanosjetilnu kategoriju predstavlja terminom “zaudaranje” ali u najkraćem opisuje problem želje za ugledom kojoj se podređuje sve drugo. Ovdje bih se vratila na pitanje svjesnosti, prisutnosti. Ako je ona izgrađena, onda nam je na umu glavno pitanje: ko je ugledan kod dragog Boga? Kod Allaha je najugledniji, najplemenitiji onaj ko je najbogobojazniji. To je Allahovo, džellešanuhu, mjerilo. To nema veze s onim mjerilima koja se nama čine važnim, imetak, visok društveni položaj, markirana odjeća, zvanje, slava. Mjerilo istinskog ugleda je odnos prema Bogu. Bogobojaznost je jedno mjerilo i našeg duhovnog identiteta. Onaj ko izgradi odnos prema Bogu unutar vlastitog srca, uz stalno preispitivanje uspjet će se nositi s tim. Nije sporno da neko ima visok položaj u društvu, imetak ili ugled ali je bitno da to ne bude izvor oholosti, nego da bude izvor bogobojaznosti, zahvalnosti i svjesnosti da iza svega stoji Allah dželešanuhu. I da taj ugled bude sredstvo da stekne ugled kod Allaha, a ako kod Njega stekne ugled, onda će se na pravi način znati nositi sa ovim izazovom. Mi smo nekako izgubili tu suštinu jer ako bismo se vodili njome ne bismo gledali na druge, već u sebe. Vratiti se samima sebi i onome što bi nam kao vjernicima trebalo biti važno. Tada bismo uspjeli vidjeti i suštinu značenja hadisa koji nam govori da je vjernik ogledalo vjerniku.

Preporod: A tu bi nam mogla pomoći i Attarova “pametna luda”?

Moker: Svakako. Taj termin sam prevela kao “pametna luda” naprosto da naglasim tu neku suprotnost, da osoba koja je naizgled luda upravo posjeduje tu duhovnu pronicljivost. Taj termin se u sufizmu posmatra kao jedna potpuna duhovna ogoljenost. Dakle, kada mi stvari motrimo onakvima kakve te stvari uistinu jesu. U tom kontekstu Attar kaže da “ugled zaudara” jer on to vidi takvim u ponašanjima nekih ljudi ali malo ko od nas će to tako kazati ili malo ko od nas će, prije svih, ogoliiti sam sebe. Mi, uglavnom, za to nemamo snage i da kažemo u nama je i oholost, i uznositost, a kamo li da ogoljujemo sredinu u kojoj jesmo. Zato i prevladavaju kvazietičke vrijednosti gdje se pod različitim krinkama serviraju stvari koje nemaju veze s etikom. I niko od nas nema hrabrosti da te stvari ogoli i jasno i glasno nazove pravim imenom. Da postoje “pametne lude” kazalo bi se mnogo toga.

Preporod: Sad iz vas progovara mesnevihana. Javnosti je poznato da ste Vi i mesnevihana u tekiji u Kaćunima. To je zbilja rijetkost u svijetu, možete li nam kazati nešto o tom dijelu Vašeg djelovanja?

Moker: Ja to gledam kao emanet. Da držim ders iz Mesnevije u Kaćunima, pozvao me prof. dr. Ćazim Hadžimejlić, šejh tekije u Kaćunima, ukazavši mi tako veliko povjerenje jer nije uobičajeno da su žene mesnevihani. Ne znam da li sam prva mesnevihana kod nas, to nije uostalom ni bitno, ali je ovo prvi put, koliko znam, da žena drži ders iz Mesnevije, kako se ja volim našaliti i šejhovima i dervišima, i muškarcima i ženama. S te strane to smatram velikim povjerenjem i iskorakom s kojim je, kako ja to vidim, prof. dr. Hadžimejlić pokazao kakav je autentični odnos tesavufa i islama i prema znanju i prema ženi. Trudim se da taj svoj emanet njegujem i čuvam. Za dersove se pripremam kao da ću držati ders na Sorboni, a raduje me da su i reakcije slušatelja pozitivne. Nastojim kroz te dersove da njegujemo duhovnost, ali i da oni izazovu reakciju kod slušatelja. Trudim se da dersovi ne budu jednosmjerni, nego da učimo, saznajemo više i kroz interakciju. Već skoro dvije godine, svake druge nedjelje u Kaćunima, imamo druženje uz Mesneviju i radujem se da to traje.

Preporod: Vaše iskustvo prevođenja je veliko – ali ipak s Ilahinamom je bilo drugačije jer ste sarađivali i sa Hadžemom Hajdarevićem koji je upjevavao Vaš prijevod stihova. Tu je moralo biti i stručnih izazova. Kako ste se nosili s tim iskustvom?

Moker: Za prijevod ovakvog djela potrebno je zrenje. Da mi je predloženo da to radim u ranijem periodu moga života i naučnog djelovanja, sigurna sam da ne bi ovako izgledalo. Za ovu vrstu rada potrebno je duhovno zrenje, da se čovjek s tim tekstom nosi. Jasno, bilo je teških situacija. Autentično značenje stiha moralo je biti zadržano makar nauštrb toga da stih bude do kraja upjevan u našem jeziku. Profesor Hajdarević je u tom smislu bio vrlo tolerantan i gdje smo to mogli postići, stih je upjevan. Nastojala sam mu prenijeti informaciju o tome koja je to ključna riječ u nekom stihu koja određuje ton. Dok je to trajalo, bili smo u stalnoj komunikaciji skoro dvije godine i u tom periodu smo svaki stih obrađivali. Uglavnom, suštinska poruka stiha je bila nadređena upjevavanju jer samo tako je u naš jezik mogla biti prenesena autentična poruka koju je Attar, kao pjesnički i sufijski velikan, ovdje postavio.

Preporod: S obzirom da prevođenje nekog djela iz jezika originala doprinosi obogaćenju jezika na koji se prevodi, osjećate li da ste prevodom Ilahiname proširili obzore bosanskog jezika?

Moker: Kada govorimo o prevođenju ovakvih djela, o procesu, želim kazati da je za to potrebna emocija. Ima jedan sufijski termin uns, koji bi u slobodnom prijevodu značio duhovna bliskost. Za prijevod ovakvog djela morate imati duhovnu bliskost s autorom. Nije to doslovno prevođenje riječi iz perzijskog u bosanski jezik, nego prevođenje smisla, suštine, značenja. U tom pogledu, riječima bosanskog jezika i stilom bosanskog jezika prenosite Attarov način razmišljanja, emociju, znanje. Profesor Hajdarević je uradio nešto izvanredno, kako on kaže, riječi iz jednog jezičkog vrta smo sadili u drugi jezički vrt. To slikovito opisuje šta smo radili i kako smo, mislim, obogatili bosanski jezik ovim prijevodom.

Preporod: Šta vidite kao ulogu književnog prevodioca u stvaranju veza sa svijetom?

Moker: Mi imamo dugu tradiciju mesnevihanstva u Bosni i Hercegovini. Attarovo djelo, naprimjer Pendi-Attar, je prisutno negdje od 18. stoljeća. Svoju ulogu vidim kao nekoga ko takvu dugu tradiciju nastavlja njegovati, u kodu koji već odavno imamo. Kulture koje imaju zajedničku nit po nekom osnovu, poput Irana i Bosne i Hercegovine, trebaju njegovati veze i to je moguće upravo na ovom planu. Perzijski jezik je ovdje prisutan odavno, postoji niz autora koji su pisali na perzijskom jer je to bio jedan od jezika kojim se komuniciralo u oblasti islamskih nauka. Najbolji je, možda, primjer baš Mesnevija i naša duga tradicija povezana s njom. Kada se govorilo da neko drži katedru Mesnevije, naprimjer katedra Derviš-paše Bajezidagića Mostaru, to je značilo da je taj morao biti izuzetno obrazovana osoba i, kako Derviš-paša još navodi, osoba izuzetnog edeba, da nije uznosit i ohol te da poznaje tesavuf. On na prvo mjesto stavlja praktičnu ravan, a onda poznavanje tesavufa. Uglavnom, književnost i duhovnost povezuju. Na tome stalno treba raditi, povezivati ljude kroz nju, kroz upoznavanje sadržaja koji imaju različite geografske korijene – ali isti Izvor – jer duhovnost u osnovi ne poznaje granice. Da nije tako ni Attar ni Rumi ne bi bili prihvaćeni diljem svijeta u različitim epohama.

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine