PREPOROD: Od rata do danas određene političke srpske ali i hrvatske opcije govore o strahu od islamskog ekstremizma u Bosni. Skoro su srpski parlamentarci pisali američkom Senatu o ‘terorističkim ćelijama’ u Bosni. Šta je pozadina istupa?
KRŽALIĆ: Treba imati na umu da se nacionalizam i šovinizam ne javljaju u našem društvu samo kao neiživljeni ostaci agresije na našu zemlju, već da izviru iz primitivizma i da se hrane korupcijom i administrativnim metodama u realizaciji utvrđene politike. Širenjem dezinformacija o „islamskom ekstremizmu“u BiH, navedeni politički akteri nastoje povećati političku polarizaciju unutar zemlje i kreirati okruženje u kojem je veća vjerovatnoća da će se terorizam pojaviti baš ovdje. Samim tim, smatraju da će se javnost više zanimati za ovakve teme, dok će se oni u tišini moći posvetiti svojim retrogradnim aktivnostima. Također, u dubini ovakvih ideja krije se i namjera da se vanjske politike uvjere u to da je BiH prijetnja za sigurnost Evrope i da kao takva nije održiva. Pristupe „islamskog ekstremizma“u Bosni i čuvanja Evrope od takve prijetnje imali smo i u narativima osuđenih ratnih zločinaca Karadžića i Mladića. Taj narativ se ovakvim neodgovornim pristupima nastoji ponovo oživjeti. Međutim, ohrabruje činjenica da naše sigurnosne institucije po ovom pitanju koriste veoma širok spektar mjera prevencije i deradikalizacije. Političari iz manjeg bh. entita umanjuju značaj te činjenice, zbog toga što i poslije rata oni nisu uspjeli da se suoče s ratnom prošlošću. Oni ni danas ne žele da osude nasilje nad povratnicima u entitet RS, već potežu za pisanjem raznih pisama i izvještaja. To znači samo jedno, da oni imaju različite motive od onih koje javno zagovaraju. Javno zagovaraju evropske integracije, a na svim drugim poljima, pa evo i ovakvim dezinformacijama, rade na političkoj polarizaciji unutar zemlje te urušavaju međunarodni ugled Bosne i Hercegovine.
Narativ kreiraju ljudi sa crne liste
PREPOROD: Koliko se uzimaju za ozbiljno ovakvi navodi i izneseni na ovakve načine?
KRŽALIĆ: Političari u Bosni i Hercegovini ali i regionu bi trebali da budu most prijateljstva i razumijevanja između naroda koji žive na ovim područjima. Oni ne bi smjeli da budu niti izvoznici niti uvoznici nesporazuma, nego, naprotiv, izvoznici i uvoznici razumijevanja i saradnje. Međutim, u našem političkom miljeu, što ukazuju i zadnji nastupi i pisanja u vezi „islamskog terorizma“u BiH, primjetno je da postoje pojedinci, većina na crnoj listi SAD-a, koji nastoje nanijeti mnogo štete. Ali, oni će se umoriti, ukoliko mi budemo jedinstveni i pokažemo im da njima nema mjesta u našim institucijama. Navodi koji iznose ovakvi pojednici mogu nanijeti štetu ili, pak, mogu svojim izjavama privući određene terorističe rizike izvan BiH. Zbog toga, oni trebaju da budu spremni da preuzmu odgovornost za ovakve izjave. Međutim, ako govorimo o zvaničnim institucijama EU i SAD-a, treba naglasiti da te zemlje imaju ozbiljan institucionalan pristup u izradi procjena rizika od terorizma i imaju svoje izvore infromacija. Te procjene nisu bazirane na medijskim izvještajima ili dopisima Dodikovih zastupnika. Mogu zaključiti da navedeno pismo neće imati apsolutno nikakvog uticaja na promjenu politike SAD-a ili EU prema BiH.
PREPOROD: Kako se gradi ovakav narativ o Bošnjacima koji nikada nisu bili odani idejama ekstremizma?
KRŽALIĆ: Nesumnjivo je da Bošnjaci, od završetka rata pa do danas, iako su preživjeli genocid, nisu pokazivali interes za ekstremnim idejama, jer ih njihovo vjersko i političko opredjeljenje nije na to upućivalo. U istraživanju „Putnici u Siriju-2020“gdje smo razgovarali sa povratnicima iz Sirije o njihovim motivima odlaska, utvrdili smo da je njih većina kao motiv odlaska vidjela u „globalnoj nepravdi prema muslimanima“. Također, u ovom istraživanju smo otkrili i druge motive, demistificirali živote ljudi u zajednicama iz kojih su odlazili naši državljani na strano ratište. Utvrdili smo profile tih osoba kao i njihove potrebe za pristupe resocijalizacije i reintegracije. Na osnovu rezultata te studije razbili smo narativ koji je dolazio spolja, ali i iznutra, o tome da je BiH pogodno tlo ćelijama ISIL-a i El-Kaide. Međutim, ovi rezultati su malo eksploatisani, jer na naučnom pristupu demistificiraju grupe i pojedince koje se najčešće u medijima vezuje za ekstremizam. Polazeći od ovih istaknutih problema, mislim da bi trebalo u budućem djelovanju mnogo više koristiti naučno-istraživačke studije, a ne one koje su pisane na principima senzacionalizma. U tom smislu, treba se zalagati za poštivanje i njegovanje specifičnosti i individualiteta svih koji žive u Bosni i Hercegovini, te na osnovu objektivnih podataka govoriti o ovim problemima. Dobri ljudi, a u BiH ih je bilo i uvijek će biti, moraju izaći iz svog konformizma, i jasno pokazati da je dosta zlih politika. Kad god se ustukne pred primitivcem, on postaje sve primitivniji i agresivniji. Kako kaže moj dragi profesor Mirsad Abazović: „Zlo će uvijek napredovati u onoj mjeri u kojoj se dobri ljudi povlače pred pred njim”. Zbog toga je bitno da mi imamo objektivan narativ i da takav zajedno širimo gdje god smo prisutni. Vrijeme je da se dobri ljudi prodrmaju i ujedine u suprostavljanju zlu. Ovdje posebno dajem fokus na mlade ljude.
Održati kontinuitet u radu Granične policije BiH
PREPOROD: Vaše mišljenje o stavu politike koju zastupa ministar Nešić da bi i entiteti trebali kontrolirati državnu granicu?
KRŽALIĆ: Posebno bih htio da kažem da je naša obaveza da održavamo kontinuitet u radu Granične policije BiH i da se svesrdno radi na usavršavanju našeg integrisanog upravljanja granicoma. Taj pristup se dodatno unapređuje potpisivanjem sporazuma sa Frontexom. Ovakav pritup jača borbu protiv ilegalnih migracija i organizovanog kriminala. Pristup doprinosi povećanju sigurnosti u BiH i očito da se ministar sigurnosti Nešić više vodi političkim interesima kada govori o nekom drugom pristupu kontrole granice, negoli pitanjima jačanja borbe protiv migracija i organizovanog kriminala. Ponavljam kontinuitet u radu Granične policije BiH jedini je ispravan pristup.
PREPOROD: U danima kada iščekujemo Dan državnosti BiH mogu li Dodikove priče o spajanju RS, CG i Srbije u budućnosti ili entitetskim granicam biti prijetnja sigurnosti na ovim prostorima?
KRŽALIĆ: Bosna i Hercegovina je država u kojoj svi narodi imaju slobodan prostor za svoju afirmaciju, i, što je još važnije, za međusobnu ravnopravnu saradnju. Narativ o spajanju entiteta RS sa Crnom Gorom i Srbijom svakako može da naruši spomenutu slobodu i mir, kako u BiH tako i u regionu.
On može da zavadi narode, da ih dovede do međusobnog nasilja, kako bi kretaori takvih politika mogli nesmetano da djeluju na ovom području. Do ovakvih stavova dolazimo retrospektivno se osvrćući na neke momente iz naše bliže historije. Međutim, Dodik treba da zna da je Bosna i Hercegovina nadživjela okupaciju velike Austro-Ugarske, nadživjela doba Osmanske države, Kraljevinu Jugoslaviju te nastavlja svoj kontinuitet kao država i sa Dodikom i poslije Dodika. Svako drugo rješenje za Bosnu i Hercegovinu značilo bi jedan apsurd, odnosno jednu fatalnu grešku. Jer ona je naša duša.
Proizvod ljudske zasljepljenosti i moći
PREPOROD: Nakon terorističkog napada Hamasa i najave odmazde Izraela koji sada već ima elemente genocida i etničkog čišćenja govorilo se o opasnosti po sigurnosnu situaciju na Bliskom Istoku pa i u svijetu. Nakon nekoliko sedmica uništavanja Gaze, nejedinstva i arapskih zemalja po ovom pitanju, što smo vidjeli prošle sedmice, vidimo da nema globalne opasnosti sem tragedije nestanka Palestinaca na koje je svijet već “navikao”?
KRŽALIĆ: Odugovlačenje djelovanja Vijeća sigurnosti UN da zaustavi moderni barbarizam u Gazi, nejedinstvo arapskih zemalja u tom pravcu, rezultiralo je da je danas Gaza postala groblje civiliziranog svijeta. Gdje su međunarodne organizacije za očuvanje mira, organizacije za ljudska prava, humanitarne organizacije, gdje su arapske zemlje, gdje je ljudska savjest? Izraelska osveta za operaciju Hamasa nakon 7. oktobra 2023. godine, pokazuje svu moguću destrukciju koja je proizvod ljudske zasljepljenosti i moći. U tom kontekstu, Izrael se ponaša kao jedina dominantna sila u regionu kojoj niko ništa ne može i radi šta želi. Želja za osvetom je postala još veća, jer se Izrael smatrao neranjivim, pored svoje obavještajne službe i vojske, što se 7. oktobra pokazalo netačnim. Ako tome još dodamo ekonomsku, socijalnu i političku podjeljenost izraelskog društva, želju Benjamina Netanyahua - čitaj kao Faraona 21. vijeka - za autokratskim vladanjem, onda je jasno da ovakva osveta najviše odgovara upravo Netanyahuu. Izraelski napadi na bolnice, škole, civilne stambene komplekse, izbjegličke kampove humanitarne organizacije, kao i plansko raseljavanje Palestinaca, prema stručnjacima UN-a predstavljaju „drsko kršenje međunarodnog prava i ratne zločine“. Napadi na navedene komplekse u kojima se nalaze civili, uključujući žene i djecu, ljekari, međunardono humanitarno osoblje, u potpunosti je kršenje pravila proporcionalnosti i kršenja pravila razlike između legitimne vojne mete i civila. Svakodnevno, satno bombardovanje civila i djece u Gazi dostiglo je “katastrofalnu prijelomnu tačku”, koja usljed nedostatka hrane, vode, lijekova, goriva i osnovnih zaliha i ugrožava zdravlje ljudi i vodi ovo područje u humanitarnu katastrofu.
Međunarodni standardi su sahranjeni na krvavoj palestinskoj zemlji
PREPOROD: Koliko Izrael mari za međunarodnim konvencijama?
KRŽALIĆ: Kada sagledamo okvire međunarodnog humanitarnog prava, Ženevske konvencije iz 1949. i protokole iz 1977. godine, kojim se reguliše rat ili oružani sukob, a kojeg je Izrael dužan da se pridržava, kao i druga strana, jasno se vidi da osnovno načelo međunarodnog humanitarnog prava, koje je primjenjivo na sve učesnike, a ne samo na državne aktere, je da civili ne bi trebali biti meta. Osim toga, jasno se navodi da se napad ne smije izvesti ako se ‘očekuje da će isti izazvati slučajne gubitke civila, ranjavanje civila, štetu na civilnim objektima ili njihovu kombinaciju’ što bi bilo pretjerano u odnosu na očekivanu vojnu dobit. Pored navedenog postoje i mnoge druge odredbe, koje također zabranjuju uzimanje talaca, pretjerano uništavanje i prisvajanje imovine i napade na bolnice. Drugo, odredba kaže da se mora omogućiti pristup humanitarnoj pomoći za civile u nevolji.
Izrael je napadom na Gazu, a prešutnim odobrenjem savremenog svijeta, pogazio sve navedene međunarodne standarde i iste sahranio na krvavoj palestinskoj zemlji. Tome svjedoče i izvještaji Amnesty Internationala. “U svojoj namjeri da iskoriste sva sredstva da unište Hamas, izraelske snage pokazale su šokantno zanemarivanje života civila. Uništavali su ulicu za ulicom stambenih zgrada, masovno ubijajući civile i uništavajući osnovnu infrastrukturu, dok nova ograničenja znače da Gaza brzo ostaje bez vode, lijekova, goriva i struje. Svjedočenja očevidaca i preživjelih naglašavala su, iznova i iznova, kako su izraelski napadi desetkovali palestinske porodice, uzrokujući takvo uništenje da preživjeli rođaci imaju samo ruševine po kojima će se sjećati svojih najmilijih”, izjavila je Agnès Callamar, generalna sekretarka Amnesty Internationala.
Mi smo također ti koji znamo, šta znači kada su svjetske vlade i kraljevi zabrinuti za vas, kada ste pod međunarodnom zaštitom, kada vas svi zaborave i ostave na nemilost neprijatelja, to je duboko u našoj podsvijesti i duboko u našim kostima. Historija nas uči da je taktika odugovlačenja djelovanja od strane međunarodne zajednice i UN-a dovela do genocida u Ruandi i Bosni i Hercegovini krajem 20. vijeka.
Dalje, Amnesty Interntaional upozorava da „već 16 godina, izraelska ilegalna blokada učinila je Gazu najvećim svjetskim zatvorom na otvorenom - međunarodna zajednica mora djelovati sada kako bi spriječila da ona postane džinovsko groblje. Pozivamo izraelske snage da odmah prekinu nezakonite napade u Gazi i osiguraju da poduzmu sve izvodljive mjere predostrožnosti kako bi umanjili civilne žrtve i štetu na civilnim objektima. Izraelski saveznici moraju odmah uvesti sveobuhvatni embargo na oružje s obzirom na to da su počinjena ozbiljna kršenja međunarodnog prava”. Očito da je postojao nezavisan i objektivan glas razuma, ali međunarodna zajednica nije htjela da taj glas razuma čuje, već je čula samo glas Izraela na pravo samoodbrane. Kad smo već kod samoodbrane - da, ovo pravo je definisano u članu 51 Povelje UN-a „ako dođe do oružanog napada“, na šta se je Izrael i pozvao i pravdao svoj pohod u rat. Međutim, ostvarivanje ovog prava na samoodbranu i dalje je podložno međunarodnom humanitarnom pravu. Drugim riječima, zakonito korištenje samoodbrane ne dozvoljava državi da pribjegne neograničenim sredstvima i podliježe pravilima ratovanja kako bi se patnja u oružanim sukobima svela na minimum.
Nadalje, Međunarodni krivični sud opisuje ratne zločine kao “teške povrede Ženevskih konvencija”, kao i “druga ozbiljna kršenja zakona i običaja koji se primjenjuju u međunarodnim oružanim sukobima”. Ovo obuhvata kršenja međunarodnog humanitarnog prava, uključujući neke od gore navedenih odredbi. Zločini protiv čovječnosti uključuju ubistvo, istrebljenje i deportaciju ili prisilno premještanje stanovništva „kada su počinjeni kao dio široko rasprostranjenog ili sistematskog napada usmjerenog protiv bilo kojeg civilnog stanovništva, uz saznanje o napadu“. Prema onom što možemo pročitati u izvještajima Amnesty Interntaional, navedeni zločini su samo kap u moru koje mi znamo, a koje Izrael čini na području Gaze i okupirane Zapadne obale, dok to međunarodna zajednica slijepo posmatra, ali da budem korektan, sa zabrinutošću posmatra ili osuđuje.
Tada smo slušali obećanja da se to nikad više ne smije i neće ponoviti. Međutim, evo već početkom 21. vijeka taktika odugovlačenja djelovanja je dovela da su međunardono humanitarno pravo i UN kao kolektivna organizacija sigurnosti, ovog puta sahranjeni u Gazi. Mi nemamo niti jednu organizaciju koja može sigurno dostaviti humanitarnu pomoć, koja može biti kredibilan faktor organizovanja pregovora, koja može garantirati sigurnost humanitarnog osoblja i njihovih institucija.
PREPOROD: Kako gledati na sve ovo iz Bosne?
KRŽALIĆ: Mi smo, također, ti koji znamo, šta znači kada su svjetske vlade i kraljevi zabrinuti za vas, kada ste pod međunarodnom zaštitom, kada vas svi zaborave i ostave na nemilost neprijatelja; to je duboko u našoj podsvijesti i duboko u našim kostima. Historija nas uči da je taktika odugovlačenja djelovanja od strane međunarodne zajednice i UN-a dovela do genocida u Ruandi i Bosni i Hercegovini krajem 20. vijeka. “Greškom, pogrešnom procjenom i nemogućnošću da se prepozna obim zla s kojim su suočene, Ujedinjene nacije nisu učinile svoj dio posla kako bi pomogle da se spasi narod Srebrenice”, naveo je Annan 2000. godine u svom Izvještaju o padu Srebrenice. Dalje, Annan u Štokholmu 2004. godine na Konferenciji o prevenciji genocida kaže: “Masovna ubistva u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi su sramota za UN, jer su strašni zločini počinjeni pred očima naših trupa. Bili smo u stanju da spriječimo te zločine, ali umjesto toga, mi smo povukli svoje trupe. Zemlje, članice Vijeća sigurnosti, počinile su grešku. U biti svi smo mi zakazali”. To je ujedno i bila najveća mrlja UN-a, i tada smo slušali obećanja da se to nikad više ne smije i neće ponoviti.
Međutim, evo već početkom 21. vijeka taktika odugovlačenja djelovanja je dovela da su međunardono humanitarno pravo i UN, kao kolektivna organizacija sigurnosti, ovog puta sahranjeni u Gazi.
Mi nemamo niti jednu organizaciju koja može sigurno dostaviti humanitarnu pomoć, koja može biti kredibilan faktor organizovanja pregovora, koja može garantirati sigurnost humanitarnog osoblja i njihovih institucija. Što je i najhitnije, instituciju koja može narediti zaustavljanje zločina u Gazi. U Gazi je sve postalo legitimna meta. Na sceni je Machiavellijev pristup „cilj opravdava sredstva“, međunarodno humanitarno pravo i institucije kolektivne sigurnosti su mrtve. Moć je izašla iz boce da se testira na terenu.
Vrijeme da se spriječi genocid i humanitarna katastrofa u Gazi je isteklo, pitanje je samo ko će biti novi Kofi Annan da to prizna. Međutim, vremena još ima da se spase životi nerođenih beba, djece, izgladnjelih civila, starijih osoba, ljekara, medicinara i svih tih uplašenih duša ....
Zbog toga, mi ovdje iz Bosne i Hercegovine apeliramo i molimo međunarodnu zajednicu, arapske zemlje, a posebno saveznike Izraela, uključujući zemlje članice EU, SAD i UK, da traže od Izraela da odmah: prekine protivpravne napade i da se pridržava međunarodnog humanitarnog prava, uključujući osiguravanje da preduzmu sve izvodljive mjere predostrožnosti kako bi se aktivnosti svele na najmanju moguću štetu po živote civila i štetu na civilnim objektima i uzdržavanja od direktnih napada na civile i civilne objekte, neselektivnih i nesrazmjernih napada; dozvoli nesmetanu dostavu humanitarne pomoći civilima Gaze; ukine svoju ilegalnu blokadu Gaze, koja predstavlja kolektivnu kaznu i predstavlja ratni zločin – u Gazi suočenom s trenutnom devastacijom i humanitarnim imperativima - i ukine svoju sramnu fašističku naredbu o “evakuaciji”, zbog koje je više od milion ljudi raseljeno. Također, tražimo da Hamas i druge oružane grupe odmah prekinu namjerne napade na civile, neselektivno ispaljivanje raketa i uzimanje talaca. Oni bi trebali bezuslovno i odmah osloboditi sve civilne taoce.
