Preporod: Poštovani muftija, već dugo govorite o potrebi jedinstva muslimana. To je Vaša stalna tema, posebno u smislu problema s administrativnom razjedinjenošću muslimana na području Sandžaka. Već od početka svog mandata ste govorili kako ćete učiniti sve da se muslimani Sandžaka ujedine i, kroz zajedničke institucije, administriraju pitanja muslimana na području Sandžaka, ali i cijele Srbije. Možete li nam kratko predstaviti situaciju na ovom polju?

Dudić: Iza nas je punih 15 godina od propalog puča i agresije na Islamsku zajednicu kada je premijer Republike Srbije, Vojislav Koštunica, podržao Sulejmana Ugljanina u pokušaju da Islamsku zajednicu stavi pod kontrolu tadašnjeg Bošnjačkog nacionalnog vijeća, a samim time i preuzimanju vlasti u Mešihatu. Jedna mala grupa imama, koji su u kontinuitetu bili disidenti u Islamskoj zajednici, podržala je inicijativu za formiranje tzv. “Rijaseta Srbije” i imenovanje tzv. “reisa” za Srbiju. To je bio presedan i svakako podrška srpskoj “islamskoj zajednici” i srpskom “reisu” te definitivnom odvajanju Islamske zajednice od matične Zajednice sa sjedištem u Sarajevu. Njihov izgovor bio je nezadovoljstvo rukovodstvom Islamske zajednice na čijem čelu je bio rahmetli muftija Muamer-ef. Zukorlić. Bio je to težak udarac na sve nas, našu Zajednicu i naš narod. Nismo se kolebali već smo bili odlučni da trebamo braniti Islamsku zajednicu, pa i od onih koji su bili u našim redovima.

Cijeli intervju u printanom Preporodu.

Uz podršku policijskih struktura i jake represalije oteto je oko 18% infrastrukture Islamske zajednice, a 82% imama, džamija, vakufske imovine i džematlija pripada Mešihatu IZ u Srbiji. Izdržali smo, posebno u početku agresije, kada su nam svi mediji bili zatvoreni. Sjećam se da nam je tada rahmetli Muftija rekao: “Ako muslimanima bude potrebna Islamska zajednica, oni će je i sačuvati.” Interesantno je da se to dešavalo 2007. godine, kada su muslimani Sandžaka, Centralne Srbije i Vojvodine objedinjeni u jednu Islamsku zajednicu sa sjedištem u Novom Pazaru i duhovnim centrom u Sarajevu.

Također, propali su svi pokušaji vrbovanja da se odreknemo svih veza sa Sarajevom. Jedan sam od aktera kome je tadašnji ministar vjera u Vladi Srbije nudio razne povoljnosti ukoliko napravimo svog “reisul-ulemu” u Srbiji. Nismo to prihvatili i nimalo se ne kajem zbog svega što prolazimo. Pitanje je da li je bolje imati licemjerno jedinstvo ili čistu, jaku i iskrenu Zajednicu, pa makar i bez ovih koji su otpali od nje.

Svakako da smo od samog početka pružali ruku odbjeglim imamima, unatoč tome što su se ogriješili o Zajednicu. Od preuzimanja dužnosti predsjednika Mešihata nosim se s tim izazovom. Nekoliko imama i džemata vratilo se u legalnu Islamsku zajednicu. Radujem se danu kada će se i ostali odbjegli dozvati pameti i vratiti svojoj kući. U nekoliko navrata bilo je ozbiljnih pokušaja da dođe do vraćanja jedinstva Islamske zajednice. Svaki put su iznevjerili dogovore. Nažalost, veliki je problem što su neki faktori iz šireg okruženja ozbiljno uzeli učešća u podršci odbjeglim imamima i stavili se na stranu razbijača muslimanskog tkiva. Svakako da ćemo i dalje raditi na vraćanju jedinstva i svaka pomoć je dobro došla. No, kakva će biti Islamska zajednica i u kom pravcu će se ići, rješavat će se isključivo u Mešihatu, shodno normativnim aktima ove Islamske zajednice. Dakle, ni u kakvim ministarstvima niti vladama, državnim organima ili političkim strankama.

Preporod: Godinama se govori o važnosti ekonomskog razvoja Sandžaka. Postoje li konkretne naznake opredijeljenosti Srbije da se posveti infrastrukturi i drugim razvojnim projektima?

Dudić: Ovaj prostor je decenijama kažnjavan na različite načine. Najlošija infrastruktura, nepostojanje aerodroma i željeznice, osnovne škole u kojima se radi u tri smjene, gašenje fabrika koje su bile vrlo značajan faktor za opstanak sandžačkog čovjeka, politički pritisci i represalije, neki su od razloga da je od devedesetih godina prošlog vijeka s ovih prostora otišlo u Evropu i Ameriku preko 300.000 sandžačkih Bošnjaka. Vrijeme Slobodana Miloševića i njegovi zulumi ne smiju se zaboraviti. Preko 18.000 Bošnjaka preživjelo je policijsku torturu. Prisjetimo se otimanja Bošnjaka iz voza u Štrpcima i iz autobusa u Sjeverinu te mnogih drugih zlodjela.

Dolazak Zorana Đinđića na vlast bio je ohrabrenje za ovaj kraj i narod. Kratko je to trajalo jer je ubijen. Dolazak Koštunice na čelo Vlade ponovo je sve vratio na početak. Nakon toga uslijedio je dolazak na vlast SNS-a i Aleksandra Vučića. Pokrenuti su neki projekti koji su ohrabrujući, putna infrastruktura je u velikoj mjeri izgrađena, otpočelo se s autoputem kroz Pešter, što će nas povezati sa Sarajevom, Beogradom i Podgoricom, gasovod je u završnoj fazi u svim sandžačkim gradovima, nekoliko škola je izgrađeno, a u Sjenici najmodernija srednja škola u Srbiji. Postoje obećanja i za klinički centar u Novom Pazaru.

Ono što je zabrinjavajuće jeste što na prostoru Sandžaka nema velikih investitora, poput Turaka, koji su širom Srbije otvorili 600 proizvodnih pogona sa 12.000 radnih mjesta. Valja također istaći da je i dalje na sceni neravnomjerna zastupljenost Bošnjaka u policijskim strukturama i sudstvu. Mnoge stvari se moraju poboljšati. Ovaj region stalno je kažnjavan. Vjerujem da dolaze bolji dani. Dosta je bilo odlazaka s ovih prostora. Vrijeme je za ozbiljnija ulaganja u ovaj kraj.   

Preporod: Značajan broj Bošnjaka iz Sandžaka živi širom Evrope i svijeta te su važan faktor u djelovanju Mešihata. Koji su izazovi budućnosti kada je riječ o saradnji i, općenito, organizaciji Bošnjaka u dijaspori?

Dudić: Sandžački Bošnjaci u dijaspori vrlo su aktivna podrška Islamskoj zajednici i svim njenim projektima. Imamo izvanrednu saradnju sa Sandžaklijama u svijetu. U svakoj situaciji osvježenje su svojim porodicama, svom narodu i nikada se nisu oglušili o naše pozive. Vrlo sam im zahvalan jer veliki smo im dužnici. Biti Sandžaklija je ponos, a posebno onima koji su morali otići “trbuhom za kruhom”.

Propali su svi pokušaji vrbovanja da se odreknemo svih veza sa Sarajevom. Jedan sam od aktera kome je tadašnji ministar vjera u Vladi Srbije nudio razne povoljnosti ukoliko napravimo svog “reisul-ulemu” u Srbiji. Nismo to prihvatili i nimalo se ne kajem zbog svega što prolazimo. Pitanje je da li je bolje imati licemjerno jedinstvo ili čistu, jaku i iskrenu Zajednicu, pa makar i bez ovih koji su otpali od nje.

Preporod: Koje institucije Mešihata postoje u Beogradu, budući da je to glavni grad Srbije?

Dudić: Mešihat je nakon objedinjavanja Islamske zajednice 2007. godine kao jedan od prioritetnih ciljeva postavio izgradnju neophodne infrastrukture i jačanje prisustva naše Zajednice na prostoru Beograda, imajući u vidu poziciju i ulogu ovoga grada. Činjenica da su u njemu smještene sve ambasade muslimanskih država, da se u njemu nalaze sve važne državne institucije i sl. obavezuje nas da se i naše institucionalno prisustvo pojača.  

Broj muslimana u Beogradu još uvijek je nepoznanica. Zvanični podaci govore da u ovom gradu živi oko 32.000 osoba koje su se na prethodnom popisu izjasnile kao muslimani, dok rezultati novog popisa koji je završen krajem prošle godine nisu još uvijek dostupni. S druge strane, mogu se čuti i različite procjene, kao npr. da u Beogradu živi preko 120.000 ili oko 200.000 muslimana. Naravno, ove brojke su samo procjene onih koji žive u Beogradu i poznaju dobro ovaj grad, a samim tim i upućeniji su u stvarni broj muslimana. Ono što sa sigurnošću mogu reći jeste da u Beogradu živi mnogo veći broj muslimana nego što zvanični podaci govore, kao i da se taj broj u posljednjih 20 godina konstantno povećavao, tako da je potrebno sve te beogradske muslimane ohrabriti da se slobodno i bez straha izjasne o svojoj vjerskoj pripadnosti. To je naš zadatak kojem smo posvećeni, ali i obaveza nadležnih gradskih i državnih vlasti koje moraju kreirati ambijent u kojem će se pripadnici islama osjećati sigurnim nakon što iskažu svoju vjersku pripadnost. Nažalost, od 90-ih godina činilo se sve suprotno, tako da je broj muslimana u Beogradu zvanično sve manji, a s druge strane broj mesdžida je postepeno rastao, što nam daje argument da vjerujemo da je porast broja molitvenih prostora ili mesdžida realni pokazatelj potrebe i broja muslimana. 

Mešihat IZ u Srbiji je od svog osnivanja predvidio Muftijstvo beogradsko kao jedno od četiri muftijstva koja postoje i predstavljaju muslimane u Srbiji. Trenutno u Beogradu, na Bulevaru kralja Aleksandra br. 241 nalazi se sjedište Muftijstva beogradskog u kojem je i dio predviđen za obavljanje namaza, džume i bajrama. Pored ovog islamskog centra, u Beogradu raspolažemo sa još dva mesdžida u naseljima Makiš i Krnjača, kao i gasulhanom koja se nalazi u sklopu mesdžida u Krnjači. Od prioritetnih ciljeva Mešihata i Muftijstva beogradskog jeste iznalaženje rješenja za izgradnju islamskog centra s džamijom i svim pratećim sadržajima, što je prijeko potrebno muslimanima koji žive, borave ili putuju kroz Beograd. Po ovom pitanju pokrenuti su određeni koraci. Nadamo se da će u skoroj budućnosti uroditi željenim rezultatom.

Preporod: Šta će biti fokus Mešihata nakon završetka kapitalnih infrastrukturnih projekata?

Dudić: Od formiranja Mešihata IZ Sandžaka 1993. godine najveća energija uložena je u podizanje vjerskih odgojno-obrazovnih ustanova i izgradnju neophodne infrastrukture Islamske zajednice, od Medrese Gazi Isa-beg, Predškolske ustanove Reuda, Fakulteta za islamske studije, Škole Kur'ana Časnog, Internacionalnog univerziteta, Izdavačke djelatnosti El-Kelimeh, Media centra Islamske zajednice, sve do Centra za humanitarni rad Hajrat. Na tom polju puno je urađeno. Po završetku ili uporedo s realizacijom jednog išlo se i s pokretanjem drugog kapitalnog projekta. Uradili smo velike stvari kojima se Islamska zajednica i njena ulema na čijem sam čelu ponosi, ali su oni i za ponos svih naših vjernika i prijatelja. Izgrađene su desetine hiljada kvadrata korisnog prostora za potrebe spomenutih ustanova. Trenutno radimo na dva kapitalna projekta u Novom Pazaru, a to su zgrada Muške medrese i zgrada Školskog centra s 5.000 kvadrata koja je u završnoj fazi. U Sjenici se privode kraju radovi na dva objekta u kojima će biti smještena Ženska medresa. Po završetku započetih velikih projekata naša pažnja će biti usmjerena provjeri i jačanju kvaliteta rada spomenutih ustanova, te analizi ostvarenih rezultata, kao i pravljenju strategije za budućnost. Do sada nismo imali puno vremena da se bavimo time, jer smo bili okupirani problemima koji su se nametali sami po sebi ili sa strane, ali mogu reći da smo iz svakog izazova s kojim smo se suočili izašli snažniji i odlučniji da nastavimo dalje. 

Preporod: Muslimani ovih prostora dijele slične izazove, iako ih često ne prepoznaju kao takve. Je li moguće otvoriti razgovore koji će nam pomoći da zajednički, a ne partikularno, definiramo stavove o pitanjima prava na slobodu vjere i uvjerenja ili, naprimjer, o restituciji vakufa u svim državama gdje danas djelujemo kroz okvire institucija Islamske zajednice?

Dudić: Činjenica je da ako analiziramo stanje muslimana i položaj islamskih zajednica u državama bivše Jugoslavije naići ćemo na slične izazove i probleme s kojima se suočavamo. Mislim da smo mogli učiniti više na našem institucionalnom zbližavanju i zajedničkom traganju za rješenjima.

Problem restitucije vakufske imovine, status vjeronauke i položaja vjeroučitelja, stepen vjerskih prava i sloboda pitanja su i problemi s kojima se susrećemo u svim ovim državama. U Srbiji je donošenju Zakona o restituciji oduzete imovine i vraćanju vjeronauke u školski sistem prethodilo jedinstveno djelovanje svih tradicionalnih vjerskih zajednica i ostvareni su željeni rezultati. Da nije bilo zajedničkog angažmana bojim se da ne bi bilo ni rezultata. Imalo je i još uvijek ima prostora da jedni drugima pomognemo kroz naša lična pozitivna iskustva u rješavanju zajedničkih problema koja ćemo podijeliti. Još jedno naše iskustvo u pogledu vraćanja oduzete vakufske imovine, koje želim ovom prilikom spomenuti, a kojem smo morali pribjeći onda kada su sva zakonska pravna sredstva bila iscrpljena, a mi kao zajednica lišeni mogućnosti da svoje pravo odbranimo, jeste organiziranje naroda i fizička zaštita onog što je oteto i imalo se namjeru prodati i na taj način onemogućiti proces restitucije, dok se pravnim putem ne postigne prihvatljivo rješenje. Mislim da je pred nama period kada se s nivoa Rijaseta, kao naše krovne institucije, trebaju pokrenuti značajniji koraci na putu povezivanja Bošnjaka koji žive na prostoru država u okruženju, koje imaju svoje islamske zajednice koje nisu dio jedinstvene Zajednice, te da se sa svim tim zajednicama mora uspostaviti jača saradnja na svim nivoima i zajednički angažman u pravcu ostvarivanja vjerskih i ljudskih prava, bilo da smo u Srbiji, S. Makedoniji, Crnoj Gori, Bosni ili nekoj drugoj državi.

Preporod: Kada već govorite o potrebi takve saradnje da se vratimo još jednom na veliko pitanje – jedinstvo. Mešihat na čijem ste čelu ne okuplja samo Bošnjake nego i muslimane drugog etničkog porijekla. No, čini se da je najveći kamen spoticanja nejedinstvo Bošnjaka. Šta su, prema Vašem mišljenju, temeljne tačke oko kojih bi se trebalo kreirati zajedništvo Bošnjaka? Da li se ikada razmišljalo o zajedničkoj idejnoj platformi ili dokumentu koji bi uvijek bio temelj rada svih bošnjačkih faktora, bez obzira na razlike?

Dudić: U Srbiji živi između 500 i 600 hiljada muslimana. Većina su Bošnjaci koji žive u Sandžaku, nakon toga su Albanci u Preševskoj dolini, te Romi, Aškalije, Egipćani i drugi pripadnici islama u Vojvodini i ostatku Srbije. Muslimani spomenutih prostora u apsolutnoj su većini za jedinstvenu Islamsku zajednicu na čelu s Mešihatom. Bošnjaci su ključni faktor kada su u pitanju muslimani u Srbiji i od bošnjačkih političara očekujem da postignu konsenzus o krupnim stvarima kao što su: jedna Islamska zajednica na čelu s Mešihatom, regija Sandžak i bošnjaštvo. Svi oni imaju mjesto pod bajrakom Islamske zajednice i imat će našu naklonost u onoj mjeri koliko se budu borili za dobro svog naroda uz uvažavanje Islamske zajednice s posebnim poštovanjem. Bojim se da smo u vremenima kada Islamska zajednica igra ulogu i “države i zajednice”.

Islamska zajednica je vrlo stabilna i pored svih izazova, a posebno smrti rah. muftije Muamer-ef. Zukorlića. Nikada se nije više realiziralo projekta, hvala Allahu, dž.š.