Sa Safetom Oručevićem smo se sreli u Jablanici, a priču smo otpočeli od samog početka agresije na Bosnu i Hercegovinu, napada JNA i srpsko-četničkih agresora, odnosa u Mostaru i širem regionu Hercegovine, pa sve do ključnog datuma, 9. maja 1993. godine, kada počinje napad HVO-a. Gospodin Oručević nam na početku našeg razgovora priča o tim ključnim danima i događajima.  „Moj stan je bio u zapadnom dijelu grada, sve su to opljačkali, tražili me, potjernica je bila za mnom, sve sam ostavio i prešao u istočni Mostar. Tada su svi bježali iz istočnog dijela grada u opsadi, koji je bio bez struje, hrane, vode… HVO i HV su išli da uzmu Mostar i da završe s Armijom RBiH. Dođem u istočni dio grada, haos, loši odnosi, tenzije, svak svakog okrivljuje za stanje. Ja pokušam, pomalo, koliko mogu na neki moj autoritet koji je od ranije postojao među tom rajom, a i činjenicu da sam se dobrovoljno vratio u to smrtno grotlo”, - kazuje nam Oručević na samom početku ovog intervjua.

PREPOROD: Niste se morali vratiti?

Oručević: Naravno da nisam, kao i hiljade drugih. Ali ulazim u grad u opsadi i jednostavno počinjemo organizirati život i opstanak naroda i Armije RBiH. U to vrijeme predsjednik SDA Ismet Hadžiosmanović sve nas izdaje. Priklonio se Mati Bobanu i pozvao na predaju Armiju RBiH. Pozovem našeg predsjednika Aliju Izetbegovića preko radioveze. Obavještavam ga da sam ušao u grad i da sam s Arifom Pašalićem i Midhatom Hujdurom Hujkom ponovo skupa. Kaže mi: „Svaka čast Safa!“ Kažem mu: „Trebam od Vas ovlaštenje da pokrenem SDA ponovo i civilne vlasti, ovdje se svašta događa. Kaže on meni: „Safa, imaš sva ovlaštenja i neka ti je Dragi Allah na pomoći!“ Mi se više nismo čuli dok nismo oslobodili Mostar. Ja sam tada zajedno s komandantima koji su bili i danas su moji prijatelji pravio plan da se deblokira grad. Gurao sam to na sve moguće načine, jer je to bilo pitanje opstanka Mostara, kome je bila namijenjena sudbina Srebrenice.

- Tada počinje udar, kada ste vi ustvari formirali liniju?

Oručević: Ujedinili smo se u jedno Operativno tijelo. Tako se zvalo. Tu su bili komanda korpusa, komandanti brigada, ratni predsjednici Nevesinja, Gacka, Stoca, Čapljine, Mostara, MUP, DB, naš muftija Seid-ef. Smajkić. U organizaciji da to krene najviše je pomogao komandant Semir Drljević Lovac. Tajnim glasanjem sam izabran za predsjednika. I kreće borba za preživljavanje. Uvodi se red u gradu, jer bi inače bilo svega što ne treba i ne valja. Mi smo za dvadest dana bili spremni za operacije. I grad nam više niko nije mogao uzeti.

Vodili smo jednu dugu političku borbu sve ove godine da dobijemo i jedne i druge u želji da gradimo ovu zemlju. Očigledno je da u zadnjih 20 godina nema napretka i da nam se ponavlja svaki dan s istim i sve gorim problemima, dakle, te ratne agende.

Generacija koja je odbranila i izborila se za nezavisnost Bosne i Hercegovine

- Poštovani gospodine Oručeviću, pred nama je 1. mart, Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. U kakvom ozračju naša domovina dočekuje 32. godišnjicu od obnove svoje nezavisnosti i samostalnosti?

Oručević: Prije svega dozvolite mi da svim građanima Bosne i Hercegovine čestitam 32. godišnjicu nezavisnosti naše domovine. A sada ću se vratiti na vaše pitanje. Dakle, osnovna je stvar da postoji sigurno, kako u meni, tako i u svakom drugom Bosancu i Hercegovcu, posebno Bošnjaku, višestruki osjećaj sreće da smo mi generacija koja je odbranila i izborila se za nezavisnost Bosne i Hercegovine, koja je odbranila njenu državnost i u tom periodu napravila odgovor za one koji su htjeli da nas počiste i unište kao jedno „muslimansko pleme“ koje im se zateklo na putu. Mi smo se kao narod politički definisali u tim najtežim vremenima kao Bošnjaci, te ravnopravno sjeli na sve pregovore. I prvi put u historiji našeg naroda smo napravili Armiju Republike Bosne i Hercegovine u jednom potpunom obruču, Armiju koja je završila kao jedina antifašistička komponenta s ovih prostora na čuvenoj vojnoj paradi 9. maja 1995. godine u Parizu. Dakle, to je prvi osjećaj, biti ponosan na sve to. Sljedeći osjećaj je da sve to ugrožavaju isti oni koji su napravili agresiju na ovoj zemlji. To su sada promijenjena lica iste ideologije. Tužno je gledati da nakon 32 godine mi se budimo s istim strahovima. Tužno je da živimo s istim osjećajima nelagode za budućnost, nakon svega što smo prošli, misleći da smo se jednom za to izborili za sva ova vremena.

- Kakva je to nelagoda o kojoj govorite?

Oručević: Vodili smo jednu dugu političku borbu sve ove godine da dobijemo i jedne i druge u želji da gradimo ovu zemlju. Očigledno je da u zadnjih 20 godina nema napretka i da nam se ponavlja svaki dan s istim i sve gorim problemima, dakle, te ratne agende. U to vrijeme dali smo ogromne žrtve i s uspješnim vođstvom na političkom i vojnom planu se odbranili iako danas znamo da smo možda mogli postići mnogo više od toga. Dobili smo simpatije cijelog svijeta, i Istoka i Zapada, što se danas, kad pogledamo unazad šta nam se događa, dobijamo osjećaj da gubimo simpatije. Čime? Svojom dugogodišnjom pogrešnom ili nedovoljno prilagođenom politikom promjenama u svijetu. Napravili smo nekoliko velikih političkih i ekonomskih grešaka koje su rezultat nezrelosti i nepotrebnog rivaliteta naših lidera i još uz to podmetanja nogu jednog dijela tzv. međunarodne zajednice. Zato što ne postoje stalni prijatelji, ne postoje ni stalni neprijatelji, sve se to mijenja, a mi smo stajali na istom mjestu kao žrtva tražeći sve ono što se više nije primalo kod tog novog svijeta. Morali smo i mi mijenjati politike u tom cijelom periodu i tražiti saveznike u onima u kojima možda nismo nekada ni očekivali da budu, da bismo došli do svoga cilja.

- Šta je razlog za takvu politiku koju ste identificirali?

Oručević: Ja ću reći nešto što nije lijepo i prijatno za čuti. Dakle, mi stalno u ovom periodu imamo protiv sebe dva neprijatelja, srpski i hrvatski faktor koji želi da podijeli Bosnu i Hercegovinu. Srpski to radi transparentno, ali definitivno i hrvatski „u rukavicama“, koji nije zadovoljan rješenjem iz Washingtona i koji je stalno igrao na dvije linije. Jedna linija je da li će se steći uslovi da se napravi treći entitet, a druga linija je da s njom jednostavno oni žive, bogate se, koriste državu, da koriste sve resurse države kroz Federaciju BiH i državne institucije, čak i radeći samo do tih margina koliko uvijek ima prostora da bi mogli sutra u nekoj novoj svjetskoj konstelaciji zaokružiti svoju teritoriju. Mi, nažalost, moramo priznati da imamo također dvije linije. Apsolutno je jedna koja je za cijelu integralnu Bosnu i Hercegovinu, koja prepoznaje taj historijski kontekst i bit naše domovine. Naša tzv. „druga linija“ je pomalo umorna i zadržala bi sigurno bošnjački dio Bosne i Hercegovine odbranjen u ratu . To je najlakši model upravljanja, vladanja, življenja. Ili su umorni ili su već zadovoljni postignutim ciljem. Ta linija nije otvoreni neprijatelj multietničke Bosne i Hercegovine, ali nije ni aktivni borac za nju, pa zato imamo usporene procese gdje mnogi ne rade ništa. Ključ za opstanak cijele države je borba za povratak, boriti se za cijelu Bosnu i Hercegovinu, boriti se za zajednički život. Neumorno!

Ja znam da je svaka vlast morala praviti kompromise, ali ne smije se praviti kompromis u Hercegovini jer gubimo državu. Ovih zadnjih 20 godina, sve je truhli kompromis. Pravi se na štetu Bošnjaka i mogu o tome danima navoditi primjere.

Borba za zajednički život

- Je li to ona krilatica – Oni su za Bosnu ako će oni vladati u Bosni, ako neće vladati u Bosni, onda su za nešto drugo. I ovo se može odnositi na sve u politici prema Bosni i Hercegovini, i kod Srba i kod Hrvata, ali i kod Bošnjaka?

Oručević: Dakle, svi smo za jedinstvenu, za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, a ako treba podijeliti vlast onda se odjednom „umorimo“. Naši neprijatelji uživaju kad smo mi umorni od borbe za zajednički život. Na nama Bošnjacima je odgovornost, jer ovu cijelu Bosnu i Hercegovini oni za sada neće. E baš zato mi moramo imati naše usaglašene strateške principe od kojih se ne odustaje i ispod kojih nema kompromisa i na tome nema stranačkih prepucavanja. Mi smo u Hercegovini nakon napada JNA i srpskih paravojnih formacija doživjeli prvu okupaciju od strane HVO-a jer su oni preuzeli uz sve političke i vojne funkcije. I mi smo se morali dovijati da preživimo. Bilo je to teško vrijeme, vodio se rat i ginulo se, a danas znamo da je to bilo za već dogovorene karte između Mate Bobana i Radovana Karadžića.

- Koje je rješenje danas?

Oručević: Sve ove godine, Hercegovci, tačnije HDZ se nikad nisu pomirili s činjenicom da nisu dobili svoj entitet i to je priča koja drži donekle neke vojne strukture politički napetim, dok se izbor člana Predsjedništva BiH nametnuo kao pitanje broj jedan!? Čini mi se da je to ponekad dobar alibi za napetosti i krize i dobijanje simpatija drugih zemalja da ih uvjere da je zajednički život nemoguć, pogotovo „s omraženim muslimanima koji im biraju predsjenika!“ Tu je zamka i to se mora riješiti. Naši lideri imaju jako važan i težak zadatak da izvuku Bosnu i Hercegovinu iz ovih novonastalih kandži, između Srbije i Hrvatske, te njima naklonjene briselske desnice i tražiti saveznike u američkoj administraciji koja je spasila Bosnu i Hercegovinu. Moraju doći do rješenja. A rješenje ove zemlje je u razumnom spoju građanske i etničke opcije. Ja sam uvijek podržavao indirektan izbor člana Predsjedništva BiH i prije nekoliko godina su zato bili i Dragan Čović i Bakir Izetbegović, svjedočim tome.

- Kako izaći iz ove dugogodišnje blokade?

Oručević: Mi kao Bošnjaci moramo definisati dvije stvari za sva vremena. Da ovo nije dovršen proces i da tražimo novu konferenciju. Svojim političkim ponašanjem moramo pokazati da zaslužujemo novu konferenciju i da smo spremni živjeti i dijeliti vlast, dakle, zajedno tri naroda - ovom zemljom. Istina je, u ovoj zemlji je i u prošlom sistemu postojao ključ po kojem su se rotirali i upravljali: i Srbi i Hrvati i Muslimani, kako su se tada nazivali. Nemojmo da se lažemo! Mi moramo uvažiti građane ove zemlje, ali i nacionalne ključeve i principe. Oni su neminovni. Principi zaštite naroda koji su uspostavljeni kroz historiju, recimo 25. novembra 1943. godine, to je najbliža historija! Tada je Bosna i Hercegovina imala ključ. Ima ga i sada i on je ugrađen u Ustav. I poštujmo to.

Bankrot bošnjačke politike

Odnos Bošnjaka i Hrvata

- Koja je praktična strategija koju biste savjetovali?

Oručević: Moramo se vratiti na savez s Hrvatma, to je stara politika koju su podržavali Amerikanci i znam da je rahmetli predsjednik Izetbegović jako trpio svašta. A on je trpio svašta da bi održao stranu s Hrvatima, da ih ne bude imao protiv sebe. Istrpio svašta! A naša politika dalje nije bila spremna na razuman kompromis i na trpljenje, nego je izgubila obje ove strane! Dakle, napustila se politika rahmetli Izetbegovića i ostali smo sami.

- Što se sad osjeća?

Oručević: Što se sad debelo osjeća! Što nas je dovelo u smrtnu opasnost u ovoj zemlji. Dakle, oni sad svi čekaju Trumpa da podijeli ovo samo jednim potezom i jednostavno, ne smijem ni izgovoriti tu riječ!?

- Tokom ovog perioda osamostaljenja Bosne i Hercegovine Vi ste bili od početka uključeni. Bili ste ključni čovjek civilnih institucija te regije. Blisko ste sarađivali i imali povjerenje rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića. Kako vidite ukupnu poziciju bošnjačkog naroda u Mostaru i Hercegovini? Kako vidite bošnjačku političku scenu na terenu, imaju li bošnjački kadrovi viziju opstanka, odnosno, budućnosti južno od Bradine?

Oručević: Ne! Nemaju i ne pokazuju je već 20 godina. Ja nisam još čuo, vladajuće strukture još nisu dale političara koji je u nekom intervjuu ponudio viziju Mostara i Hercegovine. Osim jednog muftije. Ključna borba je u Mostaru. Kad imate ravnopravnost u HNK i ravnopravnost u Mostaru tada nemate Herceg-Bosne. Dakle, gubljenje te ravnopravnosti i davanje dominacije u tom kantonu i u Mostaru HDZ-u je učvršćivanje Herceg-Bosne i podjela zemlje, nažalost! Naši svi političari jednostavno to ne žele da vide. Moraju da znaju da je ponašanje prema Hrvatima izvan Hercegovine ključno da Hrvati prihvate ovu zemlju. Znaju svi ove probleme, puno se čuje glasova iz Hercegovine. Ne uključuju se još, jer to je neki kompromis davanja koncesije HDZ-u, definitivno.

- To je radila i prethodna i ova vlast?

Oručević: Svaka! Ja znam da je svaka vlast morala praviti kompromise, ali ne smije se praviti kompromis u Hercegovini jer gubimo državu. Ovih zadnjih 20 godina, sve je truhli kompromis. Pravi se na štetu Bošnjaka i mogu o tome danima navoditi primjere. Sad slušam svađe ko je veći izdajnik! Niko nije izdajnik. Prave bolje kompromise onoliko koliko je ko uspješan političar. Postoje samo uspješni i manje uspješni. Kad bismo zajedno sjedili i razgovarali o tim pitanjima bilo bi nam svima lakše i državi bolje, a ne da se nazivaju izdajnicima. I još nešto! Ne možemo pregovarati o nekim pitanjima 30 godina. To više niko nema pravo, naši životi su prošli u istim problemima, ne moraju i naše djece. Kada ja sad gledam televizijski dnevnik, on počinje kao da sam ga ostavio kad sam 2002. godine napustio politiku. Sad kad ga gledam ista je tema!? Ništa se nije pomaklo strateški 22 godine! To je uništavanje novih generacija i naravno da ljudi odlaze radi toga. Zato podržavam svaku novu energiju.

Sujete i uništavanje političkog liderstva

- Ako govorimo o političkom pluralizmu, čini se da je on danas prisutan jedino na onim prostorima Bosne i Hercegovine koje je branila Armija RBiH. Zašto je to tako?

Oručević: To je divno i trebamo biti ponosni na to. To je kao život u bistroj vodi. Dakle, oni koji žive u aparthejdu su kočničari ove zemlje. Oni su zadnjih 30 godina u jednopartijskom sistemu. Njih čeka adekvatna kazna od društva koje su urušili. Mi smo kao narod sve „stege“ izbacili oko sebe. Gdje mislim da je naša greška? Mi smo zbog ega i sujeta lidera bez razloga politički poubijali sve svoje bošnjačke lidere, čak uništavamo i sjećanje na njih i njihova dobra djela.

- Zašto Bošnjaci u dolini Neretve nemaju pandan, odnosno, treba li Bošnjacima, naprimjer, pandan HNS-u? Zašto je Istočna Hercegovina prepuštena na brigu i pažnju isključivo Islamske zajednice? 

Oručević: Slušao sam i takve prijedloge kao put do jedinstva u odgovoru na HNS. Sve važnije bitke u Hercegovini sada vodi naš muftija koji je častan, obrazovan, hrabar, dijete je borca koji je bio na prvoj liniji odbrane. On je izgradio odlične međureligijske odnose. Bio sam pozitivno šokiran u kakvim krizama je on dovodio sve za jedan stol. Njegov nijet je apsolutno čist. On želi da muslimani normalno žive na svakom dijelu prostora i isto će tako braniti svakog drugog čovjeka koji nije musliman na prostorima gdje žive muslimani i dignut će glas za njega. To je naš muftija dr. Salem-ef. Dedović.

Dejtonski sporazum mora biti modificiran

- Vašingtonski sporazum je potpisan 18. marta 1994. godine pod medijacijom Sjedinjenih Američkih Država. Iz tog sporazuma je proistekao entitet Federacija BiH, osmišljena je kao strateški važan okvir baziran na bošnjačko-hrvatskom savezništvu u turbulentnim vremenima. Sredinom marta, dakle, navršava se 30 godina od potpisivanja ovog sporazuma, a odnosi među političkim elitama nisu na zavidnom nivou. Vjerujete li u relevantnost koncepta bošnjačko-hrvatskog savezništva u današnjim okolnostima?

Oručević: Mislim da smo imali jako dobru šansu. Washingtonski sporazum pravljen je s ciljem da cijela Bosna i Hercegovina bude federacija. I onda je odjednom došlo do nekog rogobatnog otkidanja RS-a kao posebnog entiteta, popuštanja u bošnjačkoj politici u tom pravcu i to je ta jedna od najkobnijih grešaka ovog projekta. Zbog te greške Bošnjaci moraju naći saveznike i mijenjati ovaj projekat u Bosni i Hercegovini. Kada je u pitanju Federacija BiH, imali smo uspon u tim odnosima, nakon teškog rata i ogromnih rana koje su međusobno napravljene valjalo je malo po malo to graditi. Nažalost, stalno su zapostavljani Hrvati u srednjoj Bosni i Bošnjaci u Hercegovini. Svako zapostavljanje Hrvata u političkom, vjerskom i svakom drugom životu je kod njih jačalo želju da se ne gradi zajednički entitet. A nelogičnosti Dejtona su kod njih otvorile brojna pitanja i želju za svojim entitetom. I umjesto da smo ojačali to savezništvo odnosi su bili sve slabiji i slabiji. Tako da 20 godina nemamo ništa novo, nikakav progres osim što su svi zajahali na budžete i napravili državu po svojim stranačkim i ličnim potrebama. Mislim da se ti odnosi moraju redefinirati.

- Spomenuli ste tu najkobniju grešku Dejtonskog projekta?

Oručević: Da. Ovaj Dejtonski sporazum mora biti modificiran, evo da ih ne boli riječ, da kažem u najblažem smislu. Dakle, mora biti modificiran u pravcu jačanja države i pune zaštite interesa sva tri naroda i ostalih. To mora da se desi i to mora da bude trajni cilj Bošnjaka. Hoće li se on desiti sada, hoćemo li ići u paketu u Evropsku uniju, hoće li Srbija i Kosovo završiti svoje probleme pa da to bude nešto novo, hoće li biti neka treća konferencija sa širim planom, ali mi moramo na svaki biti spremni. Na sve moramo biti spremni da neko ne napravi nekakav dogovor na račun nas.

Bošnjaci se od postanka uslovljavaju. Uvijek su bili pod pritiskom i uvijek se od njih tražio kompromis za rješenja. Dakle, ne postoji nijedna vlast od rata naovamo da nije bilo pritisaka, bez obzira na žrtve, tražili su se kompromisi: „Ako želite Bosnu i Hercegovinu napravite to!“ I tu se znalo, tačno se mjerilo i rezalo koliko se neće napraviti šteta.

Potrebna nam je proaktivna politika

- Koliko je bošnjačka politička scena kapacitirana za taj izazov? Evo vi ste bili dio te scene, napustili ste je prije dvije decenije?

Oručević: Prije svega, ja sam preko 20 godina posmatrač, a učesnik svega u ovom periodu od 1992. do 2002. godine, nekih devet-deset godina. Dakle, znam kako je to nastajalo. Bio sam u Dejtonu. Mostar je prije rata bio jedna općina s jednim gradonačelnikom. Poslije rata su bile dvije općine i jedan brutalno podijeljen grad, krvlju podijeljen grad, sve srušeno i podijeljeno. I onda je među mnogim predstavnicima međunarodne zajednice bilo to razumijevanje.

Pomagali su i podržavali našu probosansku politiku. Mostar je danas, ipak, jedan najveći multietnički grad u zemlji, grad koji se već podobro oporavio od ratne kataklizme, povezuju se dobri ljudi i već se radi, druži i živi zajedno. Politika pokušava to zaustaviti podjelama posebno u obrazovanju. I to je sad ključna tačka za integraciju grada. HDZ neće čak nijednu muzičku školu da imamo zajedničku. I tu treba međunarodna zajednica da pokaže svoje mišiće i odbrani civilizacijske vrijednosti u Mostaru. Politika HDZ-a i ponašanje prema brojnim pitanjima potvrđuje rigidnu politiku HDZ-a. Mi ćemo ubrzo izaći s dokumentom svih mostarskih problema.

- Kako ocjenjujete ponašanje tzv. međunarodne zajednice, odnosno, kako tu Bošnjaci stoje?

Oručević: Jedan od ključnih recepata saradnje s međunarodnom zajednicom jeste proaktivna politika. Tzv. međunarodna zajednica je uvijek bila površna. Ona skuplja informacije i traži najlakše rješenje. Znači, kada vam oni dolaze s “papirom”, ako im ga vi niste dali, znajte da ga je neko dao od vaših protivnika. Jer, njih interesuje rezultat, dogovor. Njih uopšte ne interesuje šta tu piše, što se god vi dogovorite, pa i naopako bilo, oni stavljaju sebi svoju “zvjezdicu” i idu dalje. Ali bez njih nema uspjeha i mora se s njima raditi. Jeste li vidjeli kako Čović proizvodi nova izborna pravila. Svako malo izađe s novim prijedlogom, o jadu nas sve zabavi. I mi moramo tako. Samo ofanzivna i proaktivna politika.

Nama su srušili najveće razvojne projekte. I to je velika šteta za zemlju. Najveći energetski projekat koji nas je trebao držati kao velesilu u regiji srušili smo u svađama lidera. Autoput američko-turski prijedlog je trebao da bude gotov u Bosni kada i u Hrvatskoj! Tad su doveli Francuze i slikali se i sve propalo na kamenu temeljcu. Projekat je Hrvatska završila, a mi tad tek do Zenice stigli!? Dakle, mi smo propuštali i ekonomske šanse, nikom nije bio cilj da Bošnjaci imaju jaku energetiku i autoput. Ipak, imamo mi dovoljno jakih, pametnih i obrazovanih – samo ih mora neko okupiti i popravljati što se nije uradilo.

- Ko bi ih mogao okupiti?

Oručević: Vlast je ta koja to treba raditi. Prva stvar koja se mora desiti jeste da se ekonomija predaje mladim ljudima. Mladi ljudi moraju voditi ekonomske procese, a političke procese mogu da vode zreliji ljudi koji znaju genezu svih ovih stvari i koji imaju jasne ciljeve šta to mi hoćemo. Moraju dati odgovore

kakvu to mi Bosnu i Hercegovinu želimo? Kakvo želimo okruženje? Kakve odnose želimo sa Srbijom i Hrvatskom. Ti se sukobi i zategnuti odnosi više moraju završavati. Pa nakon holokausta, za ovoliko proteklih godina pomiriše se Izrael i Njemačka! I mi moramo imati svoju agendu za budućnost. Moramo sarađivati, isključiti emocije, raditi i gurati sve naprijed. Moramo to radi naših mladih generacija i sve će doći na svoje mjesto protekom vremena. Svaka svađa i sukob trebaju već istrošenim rušiocima ove zemlje, a svi su, čini mi se, pred penzijom, životnom i političkom.

Stranci nemaju pravo da izjednače sve tri strane!

- Jesu li Bošnjaci u Hercegovini moneta za potkusurivanje i težak uteg u bošnjačko-hrvatskim koalicionim odnosima na nivou Federacije BiH? Ovo vas pitam u kontekstu nedavne debate i knjige o lokalitetu Lakišića harema. Koliko je ovo pitanje test za budućnost Mostara? Zašto je u ovoj stvari muftija mostarski ostao gotovo sam, iako je ovo pitanje od prvorazrednog značaja za Bošnjake u Mostaru i Hercegovini?

Oručević: Jesu. Bošnjaci u Hercegovini, u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, posebno u Mostaru i Stocu su u jako teškoj situaciji. Nema nikakve politike koja garantira ravnopravnost s Hrvatima. Nema borbe za naša prava! Ta je politika bankrotirala i treba nove ljude i nove lidere. Upravo je zato naš muftija hrabro i časno digao svoj glas. Da ima nekih političara koji govore ja danas ne bih ni prihvatio ovaj intervju. Činim to zbog važnosti ovih pitanja jer političari ne rade svoj posao. Moja poruka našim političarima je kratka: Spasite Hercegovinu da ne izgubite državu!

- U martu se očekuje izvještaj Evropske komisije od kojeg zavisi da li će BiH dobiti zeleno svjetlo za otvaranje pristupnih pregovora sa EU. Od 14 prioriteta koje traži EU, od zvaničnika EU se specificiralo da je nužno usvojiti tri reformska zakona. Paralelno s ovim procesima, dešavaju se stalna natezanja između stranaka vladajuće koalicije HDZ-a, SNSD-a i Trojke. S jedne strane se nastoji opravdati potreba za kompromisima, a s druge se dešavaju stalna uslovljavanja. Da li je cijena otvaranja pristupnih pregovora previsoka, s obzirom na kompromise koji se isključivo zahtijevaju, prosto kazano, od Bošnjaka a na raučun integriteta institucija države Bosne i Hercegovine? Kako biste ocijenili ove procese?

Oručević: Bošnjaci se od postanka uslovljavaju. Uvijek su bili pod pritiskom i uvijek se od njih tražio kompromis za rješenja. Dakle, ne postoji nijedna vlast od rata naovamo da nije bilo pritisaka, bez obzira na žrtve, tražili su se kompromisi: „Ako želite Bosnu i Hercegovinu napravite to!“ I tu se znalo, tačno se mjerilo i rezalo koliko se neće napraviti šteta. Ima političara koji su napravili štetu. Ako EU želi nas da vidi tamo, ako ovo nije samo alibi za maltretiranje, oni će izlobirati njih da glasaju i mi ćemo dobiti pristupne pregovore bez ovih teških uslovljavanja i ucjena koje oni rade. Zato mislim da Trojka ne treba da popusti ni na jednoj stvari. Jer, ako nije Evropi do tih vrijednosti, onda ne trebamo mi davati državu za te vrijednosti. A ne trebamo rušiti nikoga, jer su svi onda za rušiti. Bošnjaci nisu bili prepreka ni za EU ni za NATO. Sad smo u finalnoj sedmici pregovora i vidjet ćemo stav EU na ova pitanja. Stranci nemaju pravo da izjednače tri strane zato što nemaju odgovore od Dodika. Nemamo prava od onih koji pokušavaju na svaki mogući način naći rješenje napraviti izdajnike! Svaka bošnjačka garnitura je morala praviti jako bolne kompromise, ali to je uglavnom zato što odranije nemamo definirane zajedničke ciljeve. Trojku, koja sada povlači poteze, treba ohrabriti, uvjeren sam da neće prihvatiti ništa po svaku cijenu, osim razumnih dogovora. Trojka je preuzela vlast nudeći se kao novi partner spreman za novu politiku, ponudili su Dodiku i Čoviću šansu za novo vrijeme, iako su to obojica grubo odbacila. Mislim da Trojka nije naivna. Najmanje što su uspjeli je da su ponovo osvijetlili dva rigidna lidera, što se vidi i po reakcijama dijela međunarodne zajednice. Nisu više tri strane krive za neuspjeh!

- I za kraj, Bošnjaci su evropski autohtoni narod, usmjereni ka EU i NATO-u, postoji li ikakva alternativa tom opredjeljenju? Kako danas gledate na poziciju Bošnjaka u usporedbi na period 1990-ih, s obzirom da se stiče dojam da su Bošnjaci prilično narušili ta neka partnerstva ne samo na Zapadu, već i na Istoku?

Oručević: Nažalost, tačno je da su nam narušeni odnosi i na Istoku i na Zapadu, što može biti pogubno u odbrani od srpske i hrvatske separatističke politike. Teško mi je nakon ovoliko godina truda i borbe kada među Bošnjacima postoje snage koje su nespremene za izgradnju zajedničkih života. Te snage nisu tražile rješenja, samo su optuživali srpsku i hrvatsku stranu, međunarodnu zajednicu. Mi Bošnjaci moramo voditi proaktivnu politiku i prepoznavati promjene na globalnom planu i imati prijatelje koji će djelovati i lobirati za naše ciljeve. Politički haos se dešava na Balkanu i potrebno je mnogo političkog umijeća da se opstane u ovoj oluji.