MUSLIMOVIĆ: Pod svjetskim poretkom podrazumijevam aktuelne lokacije političke, vojne i ekonomske moći i njenu usmjerenost radi interesa u državama raznih kontinentalih i regionalnih identiteta, direktnim prisustvom i indirektnim utjecajima putem raznih političkih, vojnih, finansijskih, trgovinskih i drugih međunarodnih organizacija. Zato već nastale promjene i njihove aktuelne tendencije treba sagledavati u pogledu lokacije moći: gdje i čija moć dalje jača i proširuje se, a gdje slabi i sužava? Lokalni ratovi su izraz sukoba u kojima se moć usmjerava radi očuvanja i proširivanja već stečenih pozicija, preotimanja pozicija od drugih nosilaca moći ili uspostavljanja pozicija gdje prisustvo nije bilo dovoljno razgraničeno. Takav karakter imaju sve krize i oružani sukobi na sjeveru Afrike, Balkanu, Srednjem i Bliskom Istoku. Tome pripadaju i aktuelne prijetnje ratom u regiji oko Sjeverne Koreje.
U tim razmatranjima pažnju treba usmjeriti (a) na kraj 20. stoljeća u pogledu proširenja utjecaja Zapada na zemlje koje su nekada bile u sastavu ili pod utjecajem bivšeg SSSR-a, u sastavu bivše SFRJ i ČSSR, te (b) na početak 21. stoljeća u pogledu promjena kroz procese koji obuhvataju posljedice izvanjskih vojnih invazija i unutarnjih pobuna u više muslimanskih zemalja sjevera Afrike, Srednjeg i Bliskog stoka. Te promjene su odraz gibanja i dinamike u okvirima postojećeg svjetskog poretka uspostavljenog u 20. stoljeću na protivuriječnostima zbog kojih su se u tom stoljeću dogodila dva svjetska rata.
Novi svjetski poredak bi nastao ako bi neki od faktora međunarodne zajednice, kao konkurent sebi pribavio dodatnu moć po osnovu koje bi relativizirao ili prevazišao dominantnu poziciju Zapada ili pak ako bi se u korist ravnopravnijeg učešća raznih zemalja svijeta u odlučivanju o najvažnijim svjetskim problemima, privilegirane zemlje u Savjetu sigurnosti UN-a odrekle svoje dominacije. Kontinuitet otpora uspostavi novog svjetskog poretka je ustvari kontinuitet održavanja neravnopravnosti na međunarodnoj političkoj sceni. Taj otpor je inercija zbog specifične kontraverze u ponašanju najmoćnijih koja se ogleda u činjenici da „demokratičnostt“ zemalja Zapada na unutarnjem planu nije produžena u vanjske, međunarodne okvire. Dakle, za najmoćnije zemlje Zapada se može reći da su „demokratične“ na unutarnjem planu, ali se za njih ne može reći da su demokratične na vanjskopolitičkom planu. Dokaz o tome je podrška izraelskom nasilju, ekspanzionizmu i brutalnom otimanju tuđih teritorija. Ta nedemokratičnost na vanjskom planu indicira da je i u temeljima unutarnje demokratije najmoćnijih zemalja deponiran bitan dio uzroka svjetskih kriza, a s obzirom da je vanjska politika produžetak unutarnje. U pozitivnom pravcu novi svjetski poredak bi bio uspostavljen ako bi se riješila ta kontraverza u ponašanju najmoćnijih na njihovom domaćem terenu u odnosu na njihovo ponašanje na međunarodnoj sceni. U tom smislu procesi koji su na sceni znače povećavanje surovosti već postojećeg svjetskog poretka, a ne oblikovanje novog.
Dakle, raspadom bivše SFRJ, SSSR-a i ČSSR, oslabljenim prisustvom Rusije u zemljama istočne Evrope, ojačanim prisustvom Zapada u zemljama Balkana i istočne Evrope, kao i promjenama u pogledu izvanjskog prisustva u muslimanskim zemljama u kojima su se dogodile invazije izvana ili unutarnje pobune, nije promijenjena suština i karakter odnosa u svijetu. To su događaji koji pripadaju gibanjima u okviru postojećeg svjetskog neokolonijalističkog poretka. Oslobađanje od neokolonijalizma je težak i vrlo neizvjestan proces, a pobune u više muslimanskih zemalja na sjeveru Afrike i na Bliskom Istoku indiciraju ta je taj proces ozbiljnije započet. Možda će 21. stoljeće biti epoha oslobađanja od neokolonijalizma, kao što je 20. stoljeće bilo epoha oslobađanja od kolonijalizma. Tek istinsko oslobađanje od neokolonijalizma može proizvesti novi svjetski poredak.
PREPOROD: Neke evropske zemje potresa i sve izraženija ekonomska kriza. Je li riječ o stvarnim ili takozvanim „pseudokrizama“. Poznato je da su se utjecajne međunarodne finansijske institucije poput MMF-a i WTO-a služile proizvođenjem ekonomskih kriza s ciljem pokoravanja država svojoj volji. O tome je u više navrata govorio i bivši premijer Malezije Mahatir Muhammed. Ponavlja li se na evropskom tlu azijski scenarij kada je uslijed proizvođenja ekonomskih kriza u ovom dijelu svijeta krajem 20. stoljeća bez posla ostalo više od 20 miliona ljudi?
MUSLIMOVIĆ: Finansije su moćan i najvažniji oblik kontrole svakog sistema. Naprimjer, unutar jedne zemlje, civilna kontrola nad oružanim snagama se ostvaruje putem finansiranja. Ono što se želi, pokaže se angažiranjem finansijskih sredstava, a ono što se ne želi, pokaže se blokiranjem finansijskih ulaganja. To je princip po kome djeluju vlasnici finansijskog kapitala u svjetskim okvirima. Proizvodnja kriza je oblast specijalnog rata. Unutarnje krize u raznim zemljama svijeta su "šansa" za one koji žele u njima uspostaviti svoju kontrolu ako do tada u odnosnoj zemlji nisu imali kontrolu, moguće odbacivanjem kontrole koju već ima neka druga konkurentska sila, ili pak stabiliziranjem i učvršćivanjem ranije uspostavljene, ali nedostatne kontrole. Nisu sve lokalne krize nastale samo proizvodnjom izvana, jer su one nastajale i zbog unutarnjih razloga. Međutim, svaka lokalna kriza, bez obzira da li je nastala proizvodnjom izvana, ili je uzrokovana iznutra, ili je nastala u kombinaciji unutarnjih i vanjskih utjecaja, "šansa" je za one čija je vanjska politika orijentirana na prisustvo i kontrolu širom svijeta. To je globalni kontekst, ali po sličnom modelu postoje i regionalni konteksti kriza, u kojima neke moćnije zemlje proizvode "šanse" za kontrolu u susjedstvu. Naprimjer, kriza u BiH od strane velikodržavnih ideologa i političkih stratega smatra se "šansom" za iskorake s ciljem uvećavanja Srbije i Hrvatske. Kriza koja se proizvodi unutar bošnjačkog naroda "šansa" je za snage koje djeluju s ciljem slabljenja političke pozicije tog naroda, a ona bi slabila i onda ako bi se iz bošnjačkih sredina težilo nanošenju štete pravednim interesima Srba i Hrvata, kao i onda kada se podrivački, svjesno ili nesvjesno iz bošnjačkih sredina djeluje u korist velikosrpskih i velikohrvatskih pretenzija.
PREPOROD: Svojevremeno ste iznosili i obrazlagali temu da je oružanoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu prethodio planski i osmišljeni specijalni, psihološki i propagandni rat? Koje su po vašem mišljenju dominantne metode specijalnog rata koje se danas vode u Bosni i Hercegovini s ciljem njenog slabljenja u ekonomskom, političkom i bezbjedonosnom smislu?
MUSLIMOVIĆ: Na sceni su razni subverzivni, podrivački utjecaji na štetu integriteta države BiH, sa posljedicama ugrožavanja mira i sigurnosti. Imajući u vidu nastale i prijeteće posljedice subverzivnih, podrivačkih utjecaja, unutarnjih i izvanjskih, za njihove inspiratore se opravdano može reći da su avanturisti. Propaganda je najopsežniji podrivački oblik djelovanja protiv BiH. Agentura stranih obavještajnih službi je usmjerena, ne samo da obavještajno istražuje stanje u redovima bosanskohercegovačkih patriotskih snaga, već i da provodi propagandu, priprema i realizira terorističke, sabotažne i druge sadržaje specijalnog rata, s ciljem da patriotske snage paraliziraju, blokiraju, pogrješno usmjeravaju, unutar sebe sukobljavaju, podstiču na nepovjerenje prema najkvalitetnijim kadrovima, a sve sa posljedicama produbljivanja i širenja osjećaja nesigurnosti, besperspektivnosti, apatije, bezvoljnosti ... Patrioti BiH su pokazali sposobnost da oružjem odbrane svoju domovinu od oružane agresije, ali su sada u iskušenju da pokažu sposobnost za odbranu od specijalnog rata. Zbog toga su nužni odgovarajući utjecaji na svijest i ponašanje građana, a ometanje tih utjecaja je također sadržaj specijalnog rata.
Treba razmatrati okolnosti i manifestacije specijalnog rata protiv države BiH, u vremenu do 1992., u toku oružane agresije 1992.-1995. i poslije rata. Samo naivni misle da su prestankom rata i uspostavom mira po Dejtonskom sporazumu, prestala djelovanja iz arsenala snaga, sredstava i metoda specijalnog rata. Aktuelni postdejstonski mir u BiH je ustvari "specijalni mir" u mjeri anomalija i kontraverzi sadržanih u dejtonskom Ustavu, te u mjeri izigravanja Dejtonskog sporazuma upravo od strane onih koji se rado pozivaju na njegovo "slovo", a o njegovom "duhu" neće ni da čuju. Iza njih stoje paternalistički centri u kojima se procjenjuje da se specijalnim ratom može postići: (a) u miru, efekti bez rizika koje sobom nosi oružana agresija na BiH, u konkretnim okolnostima isključujući namjeru da se povede oružana agresija, odnosno klasični rat; (b) u miru, prije klasičnog rata, odnosno oružane agresije na BiH, specijalnim ratom se postižu efekti pripreme uslova da se klasičnim ratom, odnosno oružanom agresijom za kraće vrijeme, sa manje rizika i žrtava postignu ratni ciljevi, što uključuje plansku namjeru da se povede klasični rat oružanom agresijom; (c) poslije klasičnog rata, odnosno, oružane agresije na BiH, specijalnim ratom se postižu efekti koji će učvrstiti i proširiti rezultate već okončane oružane agresije (klasičnog rata) pa čak i ostvariti konačne ciljeve koji se nisu postigli već okončanom oružanom agresijom, jer je produžetak klasičnog rata za njihovo postizanje bio neracionalan, što ne isključuje ponovnu oružanu agresiju (klasični rat) ako se putem specijalnog rata u miru ne postignu ciljevi.
Kao takav, u svakom slučaju specijalni rat protiv BiH šteti miru, a služi oružanoj agresiji, odnosno klasičnom ratu. Treba smatrati opasnim po budućnost države BiH i sigurnost svih njenih građana i naroda, posebno po budućnost bošnjačkog naroda kada se propagira da su autoriteti odbrane BiH težili uspostavi islamskog državnog poretka idući "iranskim putem" i da njihovi sljedbenici, također, radi uspostave islamskog poretka idu "iranskim putem", a ne evropskim. Ta priča je podrivački udarac autohtonom karakteru odbrane BiH. Politički, vojni i drugi činioci afirmacije i odbrane BiH su autohtoni, jer su nastali i djeluju kao izraz volje iznutra. Dakle, afirmacija i odbrana BiH je unutarnji izraz iz historijskog kontinuiteta odgovornosti da se očuva država BiH. Imputirati da je nastanak i djelovanje faktora afirmacije i odbrane BiH izraz izvanjskih ideologija, politika i interesa spada u najgrublji, najpodmukliji i najopasniji sadržaj specijalnog rata protiv države BiH, što pogoduje i onima koji negiraju izvanjsku oružanu agresiju na BiH. Onaj ko želi da nestane država BiH, finansirat će propagandu i druge podrivačke oblike utjecaja s ciljem da se negira autohtonost njene afirmacije i odbrane. Dakle, volja za ulaganje napora i žrtava u odbrani BiH, kao i ciljevi tog historijskog poduhvata nisu uvezeni u BiH, autohtoni su i u svojoj autohtonosti originalni, samosvojni, ni američki, ni njemački, ni iranski ...
PREPOROD: U jednoj Vašoj knjizi odlično ste uočili jedan očit paradoks muslimanskog samozavaravanja. Kazali ste kako muslimani rado govore o moralnom posrnuću Zapada, ali rijetko i nerado govore o nedostatku morala u vlastitim društvima. Kako u tom smislu ocjenjujete stanje morala u našoj državi, s obzirom da su na sceni korupcija, različite i nerasvjetljene političke afere, nepotizam u javnim institucijama itd?
MUSLIMOVIĆ: Podrivanje moralnih i etičkih osnova bosanskohercegovačkog društva je strateški zadatak prema cilju vođenja specijalnog rata protiv države BiH. U BiH su pogrješno definirani prioriteti u zalaganjima za mir i sigurnost. I međunarodna zajednica, kao i domaći politički i državni činioci, borbu protiv kriminala i korupcije su odredili kao glavni prioritet. Ne osporavajući značaj suzbijanja kriminala i korupcije, ispred toga, u uslovima BiH, i za međunarodnu zajednicu, i za domaće činioce, prvi prioritet treba da bude suzbijanje ponašanja kojima se produbljuje i proširuje međunacionalno nepovjerenje, te izazivaju sukobi. Prvo mjesto kao prioritet, izgradnja međunacionalnog povjerenja treba da dijeli sa zaštitom moralnih i etičkih osnova društva. Efekti koji bi se postizali djelovanjem u skladu tako struktuiranim prvim prioritetom, imali bi smisao suštinskog i efikasnog, na trajnim osnovama suprotstavljanja nosiocima kriminala i korupcije. Da se u korist izgradnje međunacionalnog povjerenja i u korist afirmacije moralnih i etičkih osnova društva utrošilo političke i medijske energije kao za stereotipne fraze o borbi protiv kriminala i korupcije, naše društvo i država bi imali stabilniji mir i bolju sigurnost, što bi bila solidna osnova za efikasno sprječavanje kriminala i korupcije. Grješke koje se čine u pogledu određivanja prioriteta odgovaraju upravo nosiocima najkrupnijeg i najštetnijeg kriminala i korupcije. Protiv kriminala i korupcije treba maksimalno djelovati a manje pričati, jer pretjerana priča o tome kompromitira napore u tom pogledu nadležnih državnih institucija.
Laganje je najrasprostranjeniji oblik ugrožavanja moralnih i etičkih osnova društva. Zaprepašćujuće je kakve se sve laži odašiljaju i rasturaju po BiH, a da se protiv njih, javljaju samo oni čiji je moralni i politički integritet ugrožen. Nema nikakvih znakova da će se pokrenuti sveopća društvena aktivnost protiv laganja kao oblika ugrožavanja moralnih i etičkih osnova društva. U BiH se zna i ko laže i zašto laže, ali se proizvodi njihovog laganja ipak konzumiraju.
Takve okolnosti su plodno tlo za najcrnju propagandu i druge oblike specijalnog rata protiv države BiH, svih njenih građana i naroda. Treba bojkotirati kreatore i nosioce laganja, kao i proizvode njihovog laganja.
PREPOROD: Na sceni je manipuliranje pojmom "terorizam", dvostrukim standardima, često na štetu muslimanskih država i naroda, odnosno na štetu islama, kao i na štetu svih siromašnih i obespravljenih u svijetu. Kako gledate na taj problem u vezi sa ubijanjem civila u muslimanskim zemljama i na Zapadu?
MUSLIMOVIĆ: Terorizam je sredstvo i metod političke borbe. Bez obzira ko su nosioci terorizma, ko su i šta su objekti napada terorizmom, uglavnom žrtve su nevini ljudi, njihovi životi i zdravlje, moralni integritet i materijalna dobra. U svojoj knjizi "Specijalni rat" detaljno sam objasnio ideološke aspekte nepostojanja općeprihvaćene definicije terorizma. Iz dublje analize izveo sam svoju definiciju terorizma.
O nosiocima, uzrocima i posljedicama terorizma, iznose se neprijateljski suprotstavljena stajališta, što u startu kompromitira mogućnost da se u globalnim okvirima objedine napori za borbu protiv terorizma jer je on prijetnja čovječanstvu u cjelini. Glavni problem borbe protiv terorizma je što se u centar odgovornosti za tu zločinačku pojavu stavljaju grupe i organizacije, siromašni, obespravljeni, poniženi... a ne države, političke partije, bogati, najmoćniji koji direktno ili indirektno tlače, eksploatiraju, okupiraju, obespravljuju... Hangtingtonovo djelo "Sukob civilizacija" je nastalo, pored ostalog i s ciljem da se plasira teza da je terorizam oružje slabih. Za terorizam, Hangtington rehabilitira odgovornosti moćnih.
Terorizam je izraz protivuriječnosti između bogatih i siromašnih, tlačitelja i potlačenih. U tome su glavni uzroci terorizma. Zbog pogrešne identifikacije uzroka, pogrešno su usmjeravana borba protiv te opasnosti za čovječanstvo. Zato su umjesto mjera prema ponašanjima bogatih, a pohlepnih, antiteroristička borba usmjerava protiv siromašnih i obespravljenih, što je ustvari podrška terorizma, a ne borba protiv njega. Pohlepom u čijoj osnovi su ekonomski interesi prema kojima se događa dominacija, eksploatacija, okupaciona teritorijalna ekspanzija .. je "otvorena spirala terora" pa se događa da politički faktori koji u osnovi nisu terorističkog karaktera uđu u grješku da terorističkim sredstvima pokušavaju postići pravedne političke ciljeve, što duboko kompromitira i njih i njihove ciljeve.
Zato se odgovorni politički faktori distanciraju od terora kao sredstva i metode borbe. Pravednima koji su prinuđeni da se bore i oružanim sredstvima, pokušava se imputirati terorizam, jer je to put kompromitacije radi sužavanja podrške i savezništva sa pravednima. To je put slabljenja i onesposobljavanja pravednih. Ta iskustva imaju snage odbrane BiH kojima se uporno želi imputirati teroristička svojstva, veze sa državama i organizacijama koje se proglašavaju terorističkim... radi čega su po želji agresora u redove branilaca upućivane osobe sa zadatkom da vrše zločinačka djela, što se medijski u propagandi i dan-danas eksploatira. Svojim terorističkim ponašanjem, pogotovo rušenjem džamija, agresor je indirektno sugerirao da i snage odbrane ruše crkve, ali se snagom političke zrelosti i pravedne utemeljenosti naše odbrane nije ušlo u tu vrstu grješke, koja bi nas skupo koštala. Najveći i najorganizovaniji teroristi su oni koji drugima imputiraju terorizam. To su dublji slojevi ove teme koji se moraju bolje razumijevati, naročito u muslimanskom svijetu koji je najviše izložen pritiscima i rizicima u tom pogledu. Zato su ratovi u Iraku, Afganistanu, Libiji, Siriji, Palestini... moraju pažljivo tretirati kako od strane onih iznutra koji brane interese svojih naroda i država, tako i od strane onih koji izvana tumače prirodu tih ratova.
Teroristička odgovornost država i političkih partija se može ilustrirati, nažalost, mnogim primjerima. Srbija iz Miloševićevog vremena i Hrvatska iz Tuđmanovog vremena, zatim SDS i HDZ iz tih vremena su organizirali čitave paradržavne aparate koji tokom agresije na BiH nisu ništa drugo radili nego planirali i realizirali teroristička djela. Izraelski režim je odgovoran za razne terorističke egzekucije nad Palestincima. Isto se može reći za Staljinov SSSR, Hitlerovu Njemačku, Pol Potovu Kambodžu, Pinočeov Čile... Analize pokazuju da su mnogo veća teroristička djela počinile terorističke države i terorističke političke partije, nego terorističke grupe i organizacije u užem smislu koje nisu imale državni i partijski identitet.
Slojevitost državnog terorizma i slojevitost odgovornosti za terorizam od strane države i političkih partija je izrazito duboka, i to srazmjerno slojevitostima i dubini razloga zbog kojih se izbjegava ta tema.
