Dugo sam razmišljao odakle početi zapis o hadžiji Feridu Osmiću iz Zenice. Na kraju sam zaključio da je kazivanje o njemu dovoljno autentično i unikatno, bez obzira odakle se započinjalo. Jer, rijetko ćemo sresti čovjeka koji je, kao on, kroz svojih 45 dosadašnjih godina života, imao tako teška zdravstvena iskušenja. Kao istaknuti borac Armije RBiH, na samom završetku agresije na BiH, u septembru 1995., biva teško ranjen. Ostaje bez očnog vide i nekih drugih dijelova tijela. Intenzivno liječenje traje više od četiri godine. Strpljivo podnosi sve patnje i s optimizmog gleda u budućnost. Polazeći na položaj grupa boraca je naišla na zateznu minu. Njega je detonacija bacila nekoliko metara i gotovo mu otkinula vilicu, a geleri od mine onesposobili oči, izrešetali lice, dijelove vrata, ramena. Bilo je rana po stomaku i leđima do pojasa. Kad ga je komandir jedinice vidio u kakvom je stanju bio je repetirao pištolj s namjerom da ga ubije kako se više ne bi patio. Budući da je bio u svjesnom stanju Ferid je podigao ruku i pokretima desno – lijevo dao mu do znanja da to ne čini. Nije mogao govoriti da bi mu to riječima rekao. Nešto više od četiri godine trajalo je njegovo liječenje.

Trinaest operativnih zahvata

Od svih ljekara koji su dali svoj doprinos u njegovom liječenju hadžija Ferid posebno spominje tada mladog ljekara Tarika Mašića. Na njegovom iskasapljenom tijelu urađeno je 13 operativnih zahvata, a od šestog bio je imun na anesteziju tako da je morao trpiti gotovo nesnosne bolove. Za oblaganje lica i brade uzeti su tkivo i koža sa njegovih grudi, a donju vilicu doktor Tarik je uradio od kosti iz lijeve noge, dok je usna urađena od tkiva iz donjeg dijela jezika. U teškom stanju bila je i lijeva ruka iz ramena. Neki ljekari su predlagali da se amputira, drugi da se nastavi liječenje u Sloveniji. On odlazi u Sloveniju, međutim urađeni zahvat u Ljubljani nije dao željeni rezultat, nego pogoršanje. Rana je curila, mišićno tkivo umiralo. Trebalo je ponovo intervenirati. Doktor Tarik ponovo se prihvatio liječenja Ferida. Zanimljiva je sekvenca koju je zabilježio kolumnista Said Šteta: „U toku operacije doktor je pored pomagala tražio i šrafciger. Kad je priveo operaciju kraju, još je stajao kraj operacionog stola, Ferid je progovorio: 'Doktore, što ne reče, ponio bih ja šrafciger od kuće.' Doktor Tarik teško se održa pri svijesti, ne vjerujući da pacijent s njim razgovara samo nekoliko trenutaka nakon operacionog zahvata.Sav u čudu ga je upitao, zar je moguće da mu anestezija nije djelovala. Da, istina je. Ferid je izdržao nemoguće. Ipak, vraćene su mu funkcije usta.Konačno je mogao primati hranu u sjedećem položaju koristeći usta, a ne kao devet mjeseci ranije u ležećem položaju kada bi mu u želudac samo točili hranu.“

Sanjao ranjavanje

Noć prije ranjavanja Feridu je bila veoma burna. U njoj je sanjao ranjavanje. O tome kaže: „Sve sam ja to sanjao noć prije. I velim ja jednom drugu dok smo kretali u akciju, sanjao sam nešto. Ako se vratim ispričat ću ti, a ako se ne vratim nikom ništa. Molio me da mu ispričam san. Nisam. Znam da bi nastala panika. Znao sam i s kim ću biti ranjen, i ko će me naći i nositi. Sve sam vidio u snu. I dođem ti ja skoro na ono mjesto gdje ćemo kasnije nagaziti na minu, sjetim se da nemam abdest. Razgrnem zemlju pored staze i uzmem tejemmum. Samo nekih desetak koraka dalje desilo se ovo."

Odlazak na hadždž - nagrada za strpljenje

Dvije godine Ferid i njegova hadži hanuma pripremali su se za odlazak na hadždž. Trebalo je obezbijediti sredstva za put. Po dolasku u Medinu od vodstva hadždža tražio je da ga ne svrstavaju među hadžije sa posebnim potrebama. Želio je tretman kakav imaju zdrave hadžije. O tome kaže: „Meni su ovdje nuđene povlastice. Ja sam ih odbio. Nisam želio da me tretiraju kao osobu sa teškim invaliditetom. Ono šta čovjek osjeća na hadždžu ne može se opisati. Odlasci u džamiju Allahovoga Poslanika, u Revdu, u Medini, pa obilazak Ka'be u Haremu u Mekki gotovo djeluju nestvarno, kao da je u pitanju san. Možda tek kad dođemo kući, kad se slegnu i utisci, i emocije moći ćemo lakše i potpunije iskazati naše utiske. Danas sam sreo jednu ženu, čini mi se da je iz Zavidovića, koja ima slijepog muža. Prvo šta me je upitala bilo je kako sam se mogao usuditi da slijep pođem na hadždž, a ja sam joj rekao da je ovaj put na hadždž meni nagrada za strpljenje koje sam podnio tokom svega ovoga šta mi se izdešavalo. Zapravo, počašćen sam ovim dolaskom od strane Allaha dž. š., ali sam, u isto vrijeme i iskušenje za organizatore puta na hadždž i druge, zdrave hadžije. Na prvu jaciju u Medini nisam stigao. I bilo mi je teško. U liftu sam upoznao hadžiju mr. Osmana Smajlovića iz Maglaja koji mi je predložio da me od sada vodi na namaske vaktove. Prihvatio sam ponudu. Hadžija Osman Smajlović u Medini nije dao da me iko drugi do njega vodi u Poslanikovu džamiju na namaze, a kad smo došli u Mekku utrkivali su se za mene.“

Hadžija Ferid i njegova hadži hanuma Zahira posebno hvale i vodiča njihove grupe hadžiju hafiza Safeta ef. Husejnovića koji mu je uvijek bio pri ruci. Efendija Husejnović nije nikom dao da pored njega vodi Ferida na tavaf. Hadžija Ibrahim Halilović iz Šerića bio je Feridov cimer u sobi. O svom druženju sa njim kaže: „Ja njega znadem iz zeničke čaršije. Drago mi je što sam bio sa ovakvim čovjekom, što sam bio njegov cimer. Svi smo se otimali za Ferida da mu pomognemo. Tražio sam da ga i ja makar jedan dan vodim do džamije. Tada sam rekao: 'Imam i ja pravo jedan dan na Ferida.'“

Feridova supruga se nadovezuje na priču o hadždžu i kaže: „Meni je tako lijepo ovdje da to ne mogu nikom objasniti. Pješačili smo sa Muzdelife do Mine i hotela. Nudili su nam da idemo autobusom, mi nismo htjeli. Sve smo dobro podnijeli.“

Cijeli tekst u printanom izdnaju od 1. novembra