Čvrsto vjerujete da ima šanse da bude bolje u našoj zemlji.
Sigurno da ima šanse, a zna se ko je Onaj koji je daje. Na nama je da to prepoznajemo i koristimo.
Nikada niste gubili životni elan, pa ni poslije logora u Trnopolju?
Nisam bio samo u logoru Trnopolje, bio sam u sva tri prijedorska logora, Omarskoj, Keratermu i Trnopolju. Preživio sam i logore i pokušaj strijeljanja kod Kamničke džamije, ni dan - danas ne znam zašto. Nakon zatvaranja logora prebačeni smo u izbjeglički centar u Karlovcu i na kraju Norveška, ali Bosna je uvijek bila u nama.
Naša svjedočenja su doprinijela formiranju Međunarodnog suda u Hagu
Tu našu borbu za Bosnu smo vodili i tamo. Mnogi u BiH ne znaju da je UN u to vrijeme formirao komisiju koja je prikupljala činjenice o zločinima počinjenim na tlu BiH. Tek nakon prikupljenja tih podataka koji su prezentirani pred UN donešena je odluka o formiranju Međunarodnog suda u Hagu. Na čelu te komisije bila je predsjednica norveškog Visokog suda prof. dr. Hanne Sophie Greve, tako da smo mi prognani u Norvešku dali svoj doprinos tome svjedočeći o dešavanjima u Kozarcu i BiH. U to vrijeme sam dolazio u Sarajevo više puta i boravio po nekoliko mjeseci s raznim norveškim delegacijama i organizacijama. Krajem 1994. priključio sam se Armiji BiH. Bio sam na ratištima u Travniku, i nakon demobilizacije ponovo put Norveške. Sve do 1998. godine život je tekao uz duboko uvjerenje da se vraćamo u Kozarac, a onda nakon 6 – 7 godina shvatiš da živiš od socijalne pomoći i da je povratak u Kozarac, ipak, tamo negdje daleko. Shvatiš da su politike odradile svoje i te 1998. prvi put sam odlučio da uradim nešto za sebe i familiju koja je tad živjela od socijalne pomoći koju sam ja često koristio za putovanja i pokušaje pomoći ovoj zemlji. I počeo sam raditi. Kako sam imao dosta iskustva, jer sam do rata radio u naftnoj industriji širom svijeta, razmišljao sam šta bih mogao raditi, a da mi život ne prođe u odlasku s posao na posao. Nisam želio da radim trećerazredne poslove kako to obično biva sa našim ljudima na Zapadu. Imao sam sreću i dobio posao u mojoj struci, radio sam na programiranju robota za varenje i pomalo izučavao norvešku ekonomiju. Ubrzo sam dobio priliku da osnujem prvu kompaniju. Počeo sam se baviti nekretninama i u roku od nekih 5 – 6 godina imao sam dovoljan broj nekretnina i stanova na tržištu za iznajmljivanje. Koliko god društvo jedne zemlje bilo demokratsko, ipak, kada izbjeglice traže stan za iznajmljivanje, pogotovo ako su iz Afrike, ljudi se, nažalost, počnu premišljati. Tako sam tu našao nekakav prostor i stanove izdavao norveškim socijalnim službama i drugima, uglavnom za ljude koji su imali istu sudbinu kao i ja – bili su izbjeglice.
Njeno veličanstvo norveška krava
I kako ste završili na ovoj velikoj farmi u Kozarcu?
Tokom jednog od mojih godišnjih odmora koje sam provodio u Kozarcu prodavalo se ovo imanje koje vidite iza nas i ja sam u nekih pet minuta donio odluku da ga kupim. Da budem iskren tad nisam znao zašto ga kupujem, zašto mi je potrebno. Oko dvije godine sam tragao šta raditi s ovim. Počeo sam izučavati norvešku poljoprivredu i to je trajalo gotovo dvije godine.U Norveškoj uglavnom funkcioniše zadružni sistem i tu leži ključ uspjeha ne samo norveške poljoprivrede, nego i norveškog društva. Sve im je udruženo, sve rade zajedno - interes je taj koji ih veže. Ne postoji zavist i ljubomora kao kod nas gdje ti sve praštaju osim uspjeha.
Tokom te dvije godine shvatio sam da su Norvežani vjerovatno jedini narod u svijetu koji je veliki vremenski period, od 1935. godine do danas, posvetili izučavanju svoje krave.
Zašto?
Vjerovatno zbog njihovog načina poimanja ekonomije i izračuvanja onogo što je bitno za norveškog čovjeka. Ako imaju zdraviju kravu ona će duže živjeti. Birali su najbolju genetiku, nisu odbacili svoje kako to mi imamo običaj raditi. Oni kažu sve što je norveško, zlatno je. Kad mi promijenimo mentalni sklop i budemo razmišljali na takav način i nama će vjerovatno biti bolje.
Radeći na zdravlju norveške krave, na njenoj plodnosti, odabirom elitnih najboljih bikova i ostalog, Norvežani su uspjeli dobiti kravu koja ima životni vijek do desetak godina, veliku plodnost, lahkoću telenja - ekonomski najopravdaniju kravu u svijetu. Ljubomorno to čuvaju, nisu izvozili živa grla nigdje, ovo je prvi put u njihovoj historiji da su je izvezli. Uglavnom sa nekih 280 hiljada grla uspiju proizvesti dovoljno mlijeka za cijelu Norvešku.
BiH je Kalifornija koje nismo svjesni
Vi ste, dakle, prvi kome je dozvoljen izvoz norveške krave?
Da, po prvi put u saradnji sa norveškom kompanijom GENO napravili smo ovdje kod nas uzgojno – selekcijski centar ili repro centar norveških krava koje nikada u svojoj historiji nisu prije izvožene. Za svojih sedam autohtoni rasa Norvežani imaju najveću bazu podataka o svakoj svojoj kravi kako bi došli do najčistijeg gena krave. Ako uzmete dosije bilo koje krave dobićete uvid u podatke o njenom rodoslovlju, proizvodnim rezultatima, sve je tu za 30 godina unazad. Sad je na mojim veterinarima i radnicima da prate njihov razvoj. Investiranje u nauku i zadružni sistem proizvodnje je osigurao uspjeh u Norveškoj na ovom polju. Imaju svoje genetske centre, srednje poljoprivredne škole s kvalitetnim planom i programom. Ko završi te srednje škole može studirati na Univerzitetima kakvi su Kembridž i Oksford. Oni imaju svoje prerađivačke pogone, kvalitetno osiguranje za sve svoje proizvode, osnovali su svoju banku, koja je treća po snazi u cijeloj Skandinaviji, u kojoj imaju 0,99 do 1,99 kamatu na investicije u poljoprivredi. Znači, norveški poljoprivrednici imaju polja, krave, preradu, prodavnice - sve oni kontrolišu. Ministar poljoprivrede u principu samo asistira direktorima zadruge šta trebaju uraditi kako bi poboljšali zakonske okvire da poljoprivreda bude još uspješnija.
Koliko poljoprivreda puni državni budžet u Norveškoj?
Norveška poljoprivreda je u punjenju državnog budžeta na trećem mjestu. Kad znate da je tamo gotovo sedam, osam mjeseci snijeg i zima, shvatite da ljudi tamo za ta tri četiri mjeseca proizvedu više nego mi za cijelu godinu, iako imamo nešto što samo Bog može dati. Norvežani nam kažu Imate Kaliforniju, samo toga niste svjesni. To je naš problem.
Ubrzo nakon naše posjete kompaniji Arifagić Investement u Kozarcu Regionalna agencija za izbor i promociju najuspješnijih poslovnih ljudi i kompanija BiH, jugoistočne i srednje Evrope, Evropsko udruženje menadžera i časopis EUROMANAGER proglasili su Jusufa Arifagića, vlasnika i direktora kompanije Arifagić Investement, za najmenadžera 2015. u kategoriji velikog i srednjeg biznisa u BiH, a kompaniju Arifagić Investment za najuspješniju kompaniju u istoj kategoriji.
Majka je jedna i domovina je jedna
Kako ste se odlučili vratiti iz tako jedne uređene zemlje u jednu neuređenu BiH?
Jedni pitaju otkud ti hrabrost, drugi kako si se odlučio. Odgovor je vrlo jednostavan: postoje dvije stvari u ljudskom životu na koje čovjek ne može utjecati - majka je jedna i domovina je jedna, sve ostalo su samo zemlje na karti svijeta. Samo je jedna domovina. Možeš imat pet rezervnih, ali je uvijek samo jedna domovina. Zašto sam se odlučio, to je stvar pojedinca i njegovog poimanja života. Bilo gdje u životu da sam se kretao i radio vrlo brzo sam pravio solidan ambijent i znao zaraditi novac. Pitali su me i zašto sam se vratio i borio u redovima Armije BiH, a mogao sam sjediti i uživati u Norveškoj. Moje odluke su uvijek bile bazirane na tome da je u životu bitno čuvati vlastite ljudske principe, ne dozvoliti da te neko porazi – znači, ne dozvoliti da te natjera da klekneš na koljena i da ostatak života klečiš. Ne vratiti se u ovu zemlju za mene je otprilike isto što i nastaviti klečati u logoru. Neko te protjerao sa tvog ognjišta, otjerao tamo negdje daleko i sad da ja nemam pravo da se vratim, nego, eto, da me vrate možda jednog dana kad umrem. Ne trebaju me ni tada vraćati.
Prenositi stečeno znanje vani u BiH
Jeste li zadovoljni s onim što ste do sada uradili?
Šta znači biti zadovoljan. Postoji ono duhovno zadovoljstvo i postoji materijalno. Ovdje u BiH sam investirao negdje oko 8 miliona maraka vlastitog novca od koga smo vjerovatno mogli živjeti i ja i generacije mojih poslije mene. Novac u mom životu nikada nije predstavljao zadovoljstvo. Pokušavam da dokažem ljudima da se u BiH može živjeti, da nije baš sve tako crno, da mi imamo mnoge parametre koji su daleko bolji od zemalja u okruženju. Evo, ja sam otišao vani. Učio sam tamo, nisam sjedio i živio od socijalne pomoći. Vratio sam se sa znanjima koje sam tamo stekao i time što sam naučio pokušavam domovinu odvesti prema Evropskoj uniji, prema boljem.
Na kraju krajeva svi smo mi manje više roditelji, ili ćemo biti roditelji, i imamo historijsku obavezu da našoj djeci ostavimo jednu bolju, prosperitetniju, demokratsku zemlju u kojoj će rasti generacije bez rata, ili ćemo pustiti da naša djeca lutaju svijetom sa svim obrazovanjima koje imaju i budu djeca bez domovine.
Manje više sve svjetske centre sam prošao. Razlika između tih centara i Kozarca je u tome što sam duhovno zadovoljniji ovdje. Prošetaš čaršijom, sretneš desetak tebi dragih osoba, popiješ kahvu, pojedeš burek i ideš kući sretan. To je život. Ako se život svede na to duhovno zadovoljstvo, tamo negdje na Zapadu teško ćeš ga naći.
Veliki broj Bošnjaka doktora nauka, magistara, luta svijetom danas. Mi, ova generacija, moramo shvatiti značaj transfera znanja izvana ovdje, bar u jednom procentu. Trebamo iskoristili malo onog svog kapitala koji smo zaradili i graditi Bosnu i Hercegovinu i tako graditi svoju budućnost i sigurnost. I Norveška je poslije II svjetskog rata bila na rubu siromaštva, a onda su izabrali pametne političare, donijeli odluku da ne smiju biti prebogati, da ne smiju biti siromašni i danas je ona ono što su od nje napravili Norvežani, kao što je i Njemačka ono što su od nje napravili Nijemci. Mogu li Bosanci i Hercegovci od ove zemlje to napraviti? U svijetu smo svuda prepoznati kao svestrani i sposobni. I u Norveškoj su nam priznali da su naša djeca obrazovanija nego njihova, pa zašto to ne možemo primijeniti ovdje. Imao sam djeda Husu koji je govorio Ako češ živjeti samo dva dana živi ih, ali neka to bude kao čovjek. I nakon dva dana ostavićeš trag, ljudi će te pamtiti. Ne vrijedi živjeti 100 godina i biti nečovjek, raditi stvari koje ne vrijede.
U BiH 50 posto zemljišta leži neobrađeno
Kako ide Vaše prenošenje stečenog znanja ovdje? Sa kojim problemima se susrećete?
Kapacitet ovih štala ovdje je nekih 700 grla. Mi smo to već popunili. Sto grla sam bio prisiljen prodati, jer (dubok uzdah) nismo mogli graditi dalje, nismo u stanju obezbijediti dovoljne količine zemlje da nahranimo sve krave koje bi ovdje mogle stati. Mi smo zemlja na neki način puna paradoksa. Na jednoj strani, kako stoji u izvještajima državne agencije FIP preko 50 posto poljoprivrednog zemljišta leži neobrađeno. Posavina je neobrađena. Opština Prijedor raspolaže sa 84 hiljade km2 poljoprivrednog zemljišta od toga 35 – 36 hiljade se ne obrađuje.
Koliko ljudi je zaposleno u Vašem pogonu?
30 ljudi je uposleno ovdje. Plata je redovna, redovno se uplaćuje penziono, socijalno, prekovremeno se dodatno plaća. Uz sva ova osiguranja radnici su osigurani i kod banke u slučaju, ne daj Bože, invalidnosti. Isplaćujemo i u slučaju smrti, a u slučaju dugotrajnog liječenja dajemo do 500 KM mjesečno. Nisam bio tek jedan od onih u nizu mnogih koji osnuje firmu kupi dvije lopate i tāčke i naziva se gazdom.
Mi imamo danas kooperativne ekonomije i ako si mali progutaju te preko noći, ako nisi u stanju da se boriš i da rasteš, da praviš konzorcije, da se ujedinjuješ, propadaš. Možda sam ja danas dovoljno veliki i zato živim, ali možda u roku od pola godine budem premal, možda mi je šansa da gradim slijedeću štalu povećam broj grla i da tako opstanem. Znači, ili moraš biti u stanju sam širiti kompaniju i rasti ili se moraš udruživati sa ostalima da bi opstao.
Pokušavam dokazati ljudima da se u BiH može živjeti, da nije baš sve tako crno, da mi imamo mnoge parametre koji su daleko bolji od zemalja u okruženju. Evo, ja sam otišao vani. Učio sam tamo, nisam sjedio i živio od socijalne pomoći. Vratio sam se sa znanjima koje sam tamo stekao i time što sam naučio pokušavam domovinu odvesti prema EU, prema boljem. Na kraju krajeva, svi smo mi manje više roditelji, ili ćemo biti roditelji, i imamo historijsku obavezu da našoj djeci ostavimo jednu bolju zemlju u kojoj će rasti generacije bez rata, ili ćemo pustiti da naša djeca lutaju svijetom sa svim obrazovanjima koja imaju i budu djeca bez domovine.
Jeste li naišli u sistemu vlasti na nekog ko razumije to što Vi govorite?
U Bosanskom Petrovcu sam naišao na razumijevanje, zahvaljujući prije svega načelniku opštine Zlatku Hujiću. Dobili smo pravo na korištenje 83 hektara poljoprivrednog zemljišta. Ovdje u Kozarcu nemamo dovoljno zemljišta da hranimo više krava, i ako uspijemo riješiti prostor sa štalama u Bosanskom Petrovcu nadam se da će prvih deset Petrovčana odmah dobiti posao, a na proljeće će zapošljavanje ići dalje. Krajnji cilj za 2016. godinu je da najmanje 50 ljudi dobije radna mjesta.
Upravo sam se vratio iz Skoplja sa sajma gdje sam razgovarao sa ministrom Šarovićem. Tamo sam učestvovao u radu panela, slušao naše investitore, razgovarao s ljudima koji vode 200 najvećih makedonskih kompanija, sa ljudima iz njihove mliječne industrije. Postoje sigurno ljudi na ovim prostorima koji razmišljaju kao ja. Neki su manje uspješni neki više. Možda niko ne ide tako predaleko kao ja, da baš toliko vjeruje u ovu svoju zemlju.
Šta znači vjerovati u svoju zemlju?
Ne znači ništa drugo nego biti pošten.Ona je takva kakva je. Takva je u ovom momentu zahvaljujući nama. Da smo mi malo sposobniji, korektniji, pošteniji, mogli bismo od nje napraviti bolju zemlju. Ona nema ništa protiv da mi nju gradimo, je li tako. Otišli smo i odlazimo iz dana u dan preko rijeka i radimo tamo negdje na Zapadu obično neki trećerazredni posao. Imamo sigurno daleko bolje pretpostavke, imamo kvalitetniju radnu snagu, svestraniju, a u ovom momentu i jeftiniju, imamo makakav on bio porezni sistem i zakonitosti. Zakoni su zakoni samo ih se treba držati.
A svi imamo historijsku odgovornost da ova zemlja preživi i opstane, posebno mi kao većinski narod. Valjda smo se iz tih razloga borili i stvarali Armiju BiH i ostalo. Postoji li objašnjenje da se ni 20 godina poslije rata nije mogao ovdje napraviti pogon i otvoriti 200 radnih mjesta? Ima li išta bitnije za opstanak BiH od proizvodnog radnog mjesta?
I djeca se vraćaju
Imate li podršku porodice?
Imam. Vjerovatno to najbolje opisuju riječi moje supruge. Da biste ih razumjeli vratiću se na dan kada sam se oženio. Dan poslije vjenčanja sam iz Beograda avionom letio za libijsku pustinju. Moja žena danas kaže: Mi smo se uzeli i ti si, gospodine Arifagiću, otišao prije 30 godina. Ja još uvijek čekam da se vratiš. To je tako. Međutim, tu zaista nema problema. Moja gospođa je izuzetno strpljiva žena, potjeće iz takve familije - njen did rahmetli Salih ef. bio je takav, ona je na njega po saburu. Familija k'o familija šta da kažem. Najstarija kćerka je sa 4 godine bila u logoru Trnopolje. Žena je bila u osmom mjesecu trudnoće. Starija kćerka je završila srednju školu u Norveškoj, studij medija i komunikacija na Univerzitetu Kovertri u Engleskoj, gdje je bila student generacije. Sada završava doktorat. U međuvremenu se udala. Imam dvoje zlatne unučadi Lejlu i Alena. Zet Elvis je, također, dijete logoraša. Prije tri godine proglašen je pravnikom godine u Engleskoj i dobio nagradu kraljice Elizabete. Vodi advokatsku kompaniju sa 22 uposlena advokata. Mlađa kćerka Medina mi se pridružila ovdje nakon što je završila studij u Engleskoj. Vodi jednu od mojih kompanija i to radi veoma uspješno. Sin i supruga su još u Norveškoj. Sin studira. Poslije studija će nam se i on pridružiti. I starija kćerka i zet su uz nas. Imamo namjeru da ovo širimo, ako Bog da. Imam odličnu saradnju sa farmerima u Engleskoj, koja je najveći proizvođač i izvoznik zelenih mahuna koje se proizvode u Keniji, Tanzaniji i drugdje. Zašto mi to ne bismo mogli proizvoditi u BiH? Milione tona možemo proizvesti i plasirati na svijetsko tržište. Planova ima mnogo.
I pored svih teškoća ja ostajem ovdje
Međutim, kada je čovjek usamljen u svojoj zemlji u tome, obično je na pučini i luta. Udaraju te vjetrovi sa svih strana. Ploviš po bespućima, pokušavaš u ovoj sredine da daš rezultate bez obzira na sve teškoće na koje nailaziš, a njih je mnogo. Nadam se da će sve biti uredu. Ja još uvijek i nakon 8 godina stojim ponosno tu sa svojih 30 radnika. Mi radimo zajedno, stvaramo tim. Po prvi put u Kozarcu imamo sigurno osam mladih ljudi sa fakultetskim diplomama koji se vraćaju ovdje, neki su i magistrirali uz našu pomoć. Nastavićemo taj i takav put, to je sigurno, pored svih problema na koje nailazimo.
Prije rata na selu nije bilo kuće bez krave, jer je krava davala sigurnost. Kako je danas?
Mnogim mojim sunarodnjacima Kozarčanima, s kojima sam išao u školu, čuvao krave od kojih smo živjeli, danas kada stignu iz Engleske, Švicarske i drugih zemalja smeta što moji traktori voze džubre. Prigovaraju mi da ne mogu živjeti od mojih traktora. Pa ja moram zemlju obraditi, moram pripremiti dovoljno hrane za 600 grla. Treba obraditi minimalno 300 hektara, moram imati proizvodnju, ne živim od toga samo ja, sa mnom je 30 familija. Ne želim reći da je to mišljenje ovoga grada, ali, nažalost ima takvih pojedinaca.
Kozarac je prije rata hranio nekih 25 hiljada grla. Imali smo zastarjeli sistem poljoprivredne proizvodnje i jednu žetvu godišnje. Danas imamo modernizovanu poljoprivredu. Ja sam obrađujem zemlju dva - tri puta godišnje. Stočni grašak zimi, pa na proljeće novi usjev, pa kukuruz. Znači mogli bismo realno hraniti negdje 40 - 50 hiljada grla, a nisam siguran ima li u Kozarcu i 3 hiljade grla. Sva kozaračka zemlja leži pusta. Kozarčana ima od Tasmanije do Sjevernog pola. Najmanje ih je u Kozarcu. Do danas, iako oglas stoji godinu dana, uspio sam iznajmiti tek oko 65 hektara zemlje od svojih Kozarčana. Ne moramo se voljeti, ali cilj bi nam trebao biti isti. Ako Kozarac ne preživi šta smo mi onda u ovom vremenu i prostoru. Treba svake godine otići i vidjeti koliko se djece upiše u školu. Ako je broj isti ili se smanjuje, onda smo na krivom putu.
Kad prođete Francuskom Švicarskom krave su ukrasi po njihovim livadama.
Jeste, tamo su krave ukras. Kada je ovdje u januaru 2014. prvo tele oteljeno posjetila nas je norveška ambasadorica u BiH i uslikala tele. Ako odete u Norvešku ambasadu u Sarajevu vidjećete na njenom stolu sliku ovog našeg prvog teleta. Ambasadorica uvijek čeka novo tele da dođe i donese poklon.
Kada bi bilo u mojoj moći trasirao bih jedan koridor 5C za povratak bosansko hercegovačke duše, jer kad se vratimo onome što smo bili i što zaista jesmo, ovoj zemlji je zagarantovan uspjeh.
Mislite da će vremenom biti bolje?
Trebalo bi. Sramota je da u BiH svako veće selo nema manju mini mljekaru, da ne vratimo naše autohtone proizvode. Sramota je da imamo najmanje 8 autohtonih sireva svjetske klase, a da ih ne znamo zaštititi. Otiđite u Englesku u bilo koju veću prodavnicu tamo naći ćete 1 kg zamrznutih ćevapa proizvedenih u Holandiji po sarajevskoj recepturi za 50 KM. Je li se iko iz sarajevske čaršije potrudio da zaštiti autohtoni sarajevski ćevap. Nije. Sve imamo i sve će se kod nas riješiti, pa i ekonomija za 5 – 10 godina, ali pomalo me strah da će mentalnom sklopu Bošnjaka trebati 30 ili 50 godina da se promijeni, a tad će već biti prekasno za nas. Moramo konačno shvatiti da se trebamo ubrzano mijenjati, da se moramo okrenuti jedni drugima i vezati i ostale narode na ovim prostorima za ovu zemlju.
I, znate šta bih volio uraditi, kada bi to bilo u mojoj moći - trasirati jedan koridor 5C za povratak bosansko hercegovačke duše, jer kad se vratimo onome što smo bili i što zaista jesmo, kad se vratimo korijenu svom, onom što nosimo iz kuće - obrazovanje je nadogradnja sa nekih 20 posto - tad ćemo biti ono što jesmo i ovoj zemlji je zagarantovan uspjeh.
Preporod se čita u Vašoj kući?
Naravno. Ne treba govoriti šta je Preporod, šta znači za Bošnjake kroz historiju. Na svakom od nas je ogromna obaveza. Ja kao Bošnjak imam ogromnu obavezu da upravo preko Preporoda pošaljem poruku Bošnjacima šta nam je činiti u ovoj zemlji da bi ona bila bolja za sve nas. Otići sa ovog svijeta i ne napustiti domovinu mislim da je to, zaista, hajr. Na kraju krajeva svi mi imamo obavezu da iza sebe našoj djeci ostavimo domovinu.
Sl. Jusuf Arifagić: Možda niko ne ide tako predaleko kao ja, da baš toliko vjeruje u svoju zemlju.
