Sa prof. dr. Asimom Kurjakom, stručnjakom svjetskog glasa i članom nekoliko svjetskih i evropskih akademija nauka i umjetnosti, porazgovarali smo prilikom njegove posjete Sarajevu gdje je održao tribunu u sklopu manifestacije „Selam, ya Resulallah„. Iako je svjetsko priznanje stekao kao hrvatski liječnik, dr. Kurjak se nikada nije libio ukazati na svoje bosanske korijene. Štaviše, uvijek je to s ponosom isticao. Razgovor s njim smo, upravo, započeli od te činjenice i njegova osobenog osjećaja pripadnosti, te o nedavnoj 100- godišnjici institucionalnog obilježavanja rada i djelovanja Islamske zajednice u Hrvatskoj. Akademik Kurjak, tim povodom kazuje:
-Već 55 godina živim u Zagrebu. Kao mali dječak iz Kotor -Varoši, nakon  srednje škole došao sam iz Banje Luke. I, mnogi drugi su došli u Hrvatsku. Sada, pogotovo zadnjih godina, Bošnjaci zahvaljujući i radu Islamske zajednice i onome što ona čini ovdje itekako imaju puno razloga za veselje i radost. Svojedobno sam, dok je i rahmetli Alija Izetbegović bio živ prilikom jednog razgovora u Mešihatu, rekao da muslimane u Zagrebu i Hrvatskoj ne treba zatvarati u geto, nego da se oni moraju inkorporirati u život s onom sredinom  u kojoj rade i žive. Samo tako oni će biti uspješni koliko budu uspješni unutar te sredine. Na taj način sam i ja, a i puno drugih Bošnjaka koji se ne odriču bošnjaštva u sredini koja je pomalo zatvorena i hladna dok vas ne upozna, uspio stići svijet. To je dakako izazov i za svakoga Bošnjaka u Hrvatskoj. Tu moram istaći, nadasve, ovu drugu generaciju izvanrednih vjerskih lidera, od muftije Šefke Omerbašića pa do muftije Aziza Hasanovića koji takvu tradiciju suradnje inkorporiraju, ne odričući se ničega svoga, ostajući prepoznatljivi i u cjelosti ispunjavajući svoje vjerske i nacionalne zadatke, a imajući u vidu da smo mi sada u Evropi- evropski muslimani. Kao takvi u Hrvatskoj mi svojom kulturom, znanošću, poslovnim rezultatima doprinosimo njenoj poziciji na mnogim poljima. To se može zapaziti u muslimanskim imenima na javnim funkcijama ili u medijima. Treba reći, i da naši vjerski lideri doprinose tome. Dr. Aziz Hasanović nas sada zaista impresivno predstavlja. On je izuzetno cijenjena ličnost, a koliko je poštovan moglo se primijetiti na zadnjem bajramskom čestitanju na kome su prisustvovali gotovo svi lideri u Hrvatskoj, od predsjednice, premijera, ministara i svih religijskih lidera. Primjetan je jedan osjećaj zajedništva, osjećaj poštovanja, osjećaj ne miješanja u našu tradiciju i u naše navike, ali i uklapanje u jednu cjelinu, u jedan hrvatski korpus. Smatram da je to jedan dobar put na kome trebamo istrajavati. Mi smo i muftiju Hasanovića predložili u  Evropsku akademiju, gdje je on kao znanstvenik primljen u njeno članstvo. I, to dovoljno govori o uspjehu.

Stimulirati svijest o svojim vrijednostima

Svojih vrijednosti u prošlosti, ruku na srce, nismo bili svjesni u tolikoj mjeri. Ukazali ste na autentičnosti muslimana  u Evropi. Da li smo sada iole svjesniji tih i takvih svojih vrijednosti?
-Još uvijek nismo u cijelosti. No, ono što treba veoma stimulirati to je porast osjećaja samosvijesti, porast onoga što nas čini potpuno ravnopravnim narodom. I to, ne samo u političkom smislu, nego u onom intelektualnom, u onom misaonom. Bošnjaci su pametan narod. To je narod koji ne zna da mrzi. To nas je ponekad koštalo i graničilo se sa naivnošću, ali moramo biti i ostati takvi. Mi smo ljudi dobre volje. Širokog srce, znamo prepoznati prijatelja, ponekad malo prekasno prepoznamo neprijatelja. Međutim, to je naša vrlina. Otuda, kada u jednoj zapadnoj civilizaciji, gdje su kriteriji jači i veći za uspjeh i afirmaciju, uspijevamo onda, doista, ne smije onaj naš podmladak, današnji mladići koji stasaju i kreću samostalno u život- imati nikakve komplekse. Bošnjaci su potpuno ravnopravan narod, intelektualno sa svojim vještinama i moralom potpuno ravnopravni sa evropskim narodima. Dakle, pravi evropski narod. Ako postoji taj kompleks njega što prije treba razbiti.
Vi ste, ujedno, i jedan od najuspješnijih i najreprezentativnijih predstavnika Bošnjaka u Evropi i svijetu. Imate li uvida o rezultatima Bošnjaka u tom smislu?
-Hvala na tom priznanju. Ja volim uvijek kod takvih naučnih vrjednovanja koristiti mjerne parametre. A, danas je bilo čija znanstvena produktivnost vidljiva. Jednostavno, možete staviti ime u kompjuter i bazu podataka i začas ćete vidjeti koje parametre svijet uzima. Uzima broj naučnih radova, karakter časopisa gdje su ti radovi objavljeni i broj citata koliko su vašu ideju citirali drugi. Evo, bez lažne skromnosti mogu reći da sam unutar te grupe, u odnosu na sve građane Hrvatske vrlo visoko. To jasno stvara ljubomoru, jer sve vam mogu oprostiti, ali uspjeh ne. Nije Hrvatska u tom pogledu nimalo bolja ni gora od drugih. Taj žal za uspjehom drugih postojao je i od početka svijeta. Ali, on treba biti podsticajan, a ne kočnica. Bilo koji znanstvenik koji se ubrzano razvija mora biti spreman na to, tako da ta kontraverza, to osporavanje je u nauci vrlo korisno, jer te stimulira da se dokazuješ, da radiš više i bolje. Ima dvije grupe naših kolega iz zemlje- Bošnjaci, recimo, u Hrvatskoj. To pratim- jedna veća grupa osjeća i to izjavljuje da su dio bošnjačkog korpusa, da su stasali i razvili se u drugoj domovini, u Hrvatskoj, i da je dug prema obje domovine. Ja, uvijek volim reći- imam dvije domovine. Jedna je iz koje sam krenuo u ovaj svijet, i ponio taj biološki miraz, a to je Bosna, i druga u kojoj sam sve to pretvorio u međunarodno priznate rezultate. I, ne vjerujem da bih igdje u svijetu postigao više. Tu moraš biti zahvalan i podjednako voljeti i jednu i drugu domovinu. Jer to je jedini lojalan odnos. Lahko je sada kada ja imam praktički sve što jedan čovjek želi imati. Ali u toj fazi razvoja treba imati potporu. I, ako imate  80% javnosti na svojoj strani to je veoma puno. To treba zaraditi. Ta se potpora, taj respekt ne postiže se dekretom, niti naredbom. On mora biti vrjednovan vrlo suptilnim  kriterijima čestitosti, uspješnosti i produktivnosti. To koliko ste u svom području struke učinili prepoznatljivom u svijetu, e tu moram biti ponosan, jer ono čim se ja bavim  -ultrazvuk i perinatalna medicina je Hrvatsku dovelo u sami vrh. Jasno, trudim se da u tom pravcu pomognem i Bosni i Hercegovini. Mislim, da sam na dobrom putu, ali ima jedan broj Bošnjaka koji, nažalost, trudi se da to ne pokaže ili da to ne istakne. Moram priznati da ima jedan dio naših ljudi koji je uspio, ali ne daj Bože da kažu da su Bošnjaci.

Mladi su dragocjenost ove zemlje

Takav odnos prema domovini, nažalost, ima i jedan broj mladih koji odlaze iz Bosne. Oni, odlazeći, pokazuju i svoja očekivanja u želji da im drugi sad pomognu. Kakav im primjer Vi možete dati?
-Ja sam krenuo iz Kotor -Varoša, iz jedne  muslimanske familije. Otac mi je bio trgovac. Nismo bili siromašni, ali nismo bili ni bogati. Međutim, došao sam gdje sam došao. Ako je to dobar primjer i jedna pedagogija uzora našim mladićima koji imaju biološku kvalitetu i kreativan pristup, jer biološko i kreativno je u to doba izraženo, a tada se otkrivaju i budući lideri i posebni ljudi. Šta je bolno do suza u Bosni? U tim darovitim  pojedincima, koji to dokazuju u srednjim školama, niko o njima ne brine ili brine premalo. Oni odlaze. I, kad odlazi mladi um onda odlazi redovito u bogatu zemlju. To je redovito poklon jedne zemlje drugoj. U pravilu to je poklon jedne siromašne zemlje drugoj-bogatijoj. Bosna i Hercegovina ulaže u njihov odgoj i obrazovanje, ali ne brine kud će otići. Oni se velikim dijelom u svijetu afirmiraju. Znam desetine takvih mladih ljudi koji su se afirmirali i koji stasavaju tamo. To je dvostruki gubitak za zemlju poput Bosne kad odlazi takav jedan mladi um. Prvi gubitak je što odlazi on sam, a drugi gubitak je da je on bio u stanju otvoriti nova radna mjesta i zaposliti druge. Ako već odlazi on će naravno otvoriti ili razviti posao u drugoj zemlji. Potrebno je zaustaviti taj odliv mozgova, ili ga već ublažiti -jer nećemo nikada u potpunosti to moći zaustaviti i to ne trebamo činiti. Put moramo otvoriti u dva smjera. Velike zemlje razvijene kao Singapur ili Južna Koreja su napravili visok standard življenja na povratnicima. Naime, oni su svoje mlade ljude slali u Ameriku, ali su se oni redovito vraćali. Eto, u Bosni je problem kako te ljude zaposliti. Imam vlastita iskustva gdje na desetine ljudi traži pomoć. Evo, sinoć na tribini u Sarajevu su mi prišli roditelji jedne mlade studentkinje kojoj sam bio profesor na univerzitetu u Kataru. Ovaj medicinski fakultet koji uči po američkom procesu jedini je takav kojeg Amerika priznaje. Na tom fakultetu ta naša mlada djevojka je bila najbolja. Na svečanosti u Dohi njen otac i mati ponizno i skrušeno su sjedili u zadnjem redu. Prišao sam im i kazao da se malo provesele jer su doživjeli uspjeh vlastitog djeteta. Ona je time bila najbolja u oštroj međunarodnoj konkurenciji a po američkim kriterijima. Ona je potom otišla u Hjuston gdje je specijalizirala. A, njena mati i otac mene mole da li bih je mogao zaposliti u Bosni. Sada pogledajte- najbolja studentica, a želi se vratiti. Jer, nema zemlje kao što je vlastita. Neka oni odu, ali i neka se vrate. Bosna na povratnicima, ako ne može sama uzgajati taj kapital, može zaraditi više nego na šumama i vodama koje su prirodno bogatstvo. Nema mehanizma, nažalost, da se ti ljudi zadrže. Niko živ ne brine, makar da 2 % najboljih studenata sa svih privatnih i državnih univerziteta zadrži ili ih prati gdje odlaze. Sve stihijno radimo i puštamo. Istina, ima tu nekih pravila gdje kreativni um ne treba brinuti. On nikada neće propasti pošto kreativni um se nametne, ali gubi zemlja. To je tragično, a ja ovu tezu ponavljam već 15-ak godina. Imam puno prijatelja i nadam se da ću ovoj djevojci vjerojatno naći mjesto u Bosni. Takvi mladi ljudi su dragocjenost za ovu zemlju.
Jeste li Vi imali mogućnost osnovati privatnu kliniku u Bosni?
-Imao sam takvu kliniku šest godina u Sarajevu. Medicinski centar se nalazio u naselju Grbavica. To je sada prostor koji drži moj mlađi sin koji živi u Sarajevu. On sa svojom suprugom Almom sada tu nudi manje medicinske usluge, masažu i pedikeru, gdje klijenti mogu pogledati i galeriju od 120 slika koju sam ja skupljao kao strastveni kolekcionar.
Poznato je da ste osobito voljeli slike Mersada Berbera, također Bošnjaka svjetskog glasa, i vašeg dragog  prijatelja?
-Da. Mi smo još i rođaci po majčinoj liniji. Nerazdvojni smo bili. Zbog njega sam, koji je imao i vikendicu u Dubrovniku, i ja tamo kupio kuću. Tako smo praktički svaki dan bili zajedno. Taj čovjek mi tako i dan- danas nedostaje. I, on je bio građanin svijeta.  Izlagao je svoje slike svugdje po svijetu. To je nužnost, jer u ovom žestokom tempu međunarodne komunikacije sasvim je svejedno gdje živite i radite, a sve pod uvjetom da radite dobro. Vaš rad će svijet prepoznati, pa će vas citirati i time ćete ući u međunarodne indeksirane baze na osnovu kojih će vas zvati na skupove i u brojne prestižne asocijacije.

Cijeli intervju možete pročitati u printanom izdanju Preporoda br.: 2/1084 od 15 janurara 2017.