Danas ste sa suzama u očima okončali polaganje hifza pred komisijom? Kakav je osjećaj?

Hafiz Amir: Hvala Allahu čijom blagodati se upotpunjuju dobra djela. Poseban je osjećaj krunisanja dugogodišnjeg učenja Kur’ana Časnoga, od kojeg su posljednje godine svakodnevnog intenzivnog pripremanja hifza koji kulminira zvaničnim komisijskim ispitom. Petnaest dana i noći u Gazi Husrev-begovoj medresi, džamiji i mektebu – u društvu učenika i učitelja te praćen hajr-dovama porodice i prijatelja – čine jedinstveno iskustvo i poseban doživljaj. Učeći zadnje sure, razmišljajući o cijelom tom putu, životu insana i kur’anskim porukama, plakao sam. Koliko nisam planirao i želio plakati, toliko nisam mogao obuzdati potrebu i osjećaj koji je dolazio iznutra. Kur’an na više mjesta govori o učenju i plakanju. Molim Gospodara da Kur’an češće bude proljećem naših srca.

Koliko dugo traje učenje hifza?

Hafiz Amir: U mom slučaju, hifz sam počeo učiti još kao učenik drugog razreda Gazijine medrese. Zatim, i kao student Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu. Međutim, imao sam nekoliko perioda diskontinuiteta u učenju, do imamskog angažmana u Čikagu, gdje sam, uz Allahovu pomoć, uspio sistematizirati učenje u kontinuitetu od dvije godine. Eto, Allahova volja je bila da to bude baš u dalekoj Americi u kojoj je, naš lijepi dini-islam, najbrže rastuća i šireća vjera.

U nedjelju, 8. januara, 2017. godine, u džematu Bosnian Islamic Cultural Center u Čikagu proučena je hafiska dova Amir-ef. Čaušu

Sada ste imam u SAD-u, ustvari prvi ste imam koji je iz redova naših imama postao hafiz, šta to znači za dalji rad?

Hafiz Amir: Moja je želja da ova činjenica bude podstrek da i mnogi drugi naši Bošnjaci i muslimani u Americi, dijaspori i domovini, uče više Kur’an i postaju hafizi. Hafizluk je velika blagodat i emanet. Kur’an, posebice hafizu, mora biti drug s kojim se provodi vrijeme i saživljava. Tada, s Kur’anom, sve je bolje. Vrata se otvaraju, sipa hajr i berićet. Ali, samo onoliko koliko je Kur’an vjerniku drug.  

Je li bilo naporno i ko vam je najviše pomogao?

Hafiz Amir: Učenje hifza je fizički zahtjevan, međutim duhovno ispunjavajući proces. Dova Milostivom sve postavi na svoje mjesto od objektivnih dunjalučkih faktora. Nakon hvale Svevišnjem, želim se zahvaliti svojim roditeljima na odgoju, posebno majci Redžbiji zbog sveukupne podrške koju ne mogu riječima izraziti. Zatim svojoj čestitoj supruzi Aidi za pažnju i brigu o našoj djeci, sinu Abdulahu i kćerci Nur. Bratu Ervinu, rodbini, Izetu Čauševiću, predsjedniku džemata WBICC u Čikagu i brojnim prijateljima, a posebno svom muhaffizu, vrijednom kolegi hadži hafizu Murizu ef. Mešiću čija susretljivost i ispomoć je neodvojiv element ove velike Allahove blagodati. Neka ih sve Plemeniti Allah nagradi i bude zadovoljan s nama.

Koja je tvoja poruka kolegama imamima, posebno u dijaspori?

Hafiz Amir: Rado bih podijelio posebno vlastito iskustvo i par savjeta sa kolegama imamima i svima onima koji žele učiti i naučiti Kur’an. Naime, kao što sam prethodno spomenuo, lično sam nekoliko puta pokušavao i prekidao proces hifza. Općepoznato je da je ovo iskustvo velike većine učača na relativno dugom i disciplinirajućem putu do potpunog memorisanja Kur’ana Časnog. Nakon raznih pristupa i metoda, Allah me je nadahnuo odlukom da svaki dan ono što naučim napamet iz Kur’ana (jedan dan manje, drugi dan više, ali svaki dan nešto!), isto proučim bez greške i bez duže stanke tokom dnevnih namaza. Tako bih neku stranicu učio više puta u namazu, ali ne bih prelazio na slijedeću dok ne bih ispunio gore navedene kriterije: učenje bez greške i bez duže stanke! Pročitao bih i razmislio o značenju naučenog konsultirajući pojedine komentare, nastojeći zapisati i neku vlastitu refleksiju i razumijevanje ajeta na margini kur’anskog teksta i prijevoda. Upravo, kontinuirano učenje u namazu, analiza prijevoda i njegovo promišljanje u kontekstu vlastitog života i današnjice mi je pružalo posebno zadovoljstvo, ispunjenost i, ono što je najvažnije za proces hifza, motivaciju da ustrajavam u druženju sa Kur’anom svaki dan. 

Hafiz Amir ef. Čauš

Rođen je 13. jula 1984. u Banjoj Luci. Nakon osnovnog obrazovanja u srednjoj Bosni, zvašrio je Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu kao učenik generacije 1999-2003. Diplomirao je 2008. godine na teološkom odsjeku Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, a  apsolvent je i na Pravnom fakultetu u Sarajevu. Obavljao je uspješno honorarne poslove imama, hatiba i  muallima u BiH i dijaspori. U periodu od 2006. do 2012. godine bio je aktivan u radu sa djecom i omladinom kroz sportsko udruženje "Realway" Sarajevo, a naročito se ističe njegov prosvjetni angažman u svojstvu nastavnika i profesora islamske vjeronauke i historije religija u OŠ "Džemaludin Čaušević" i Prvoj  gimnaziji u Sarajevu. Po dolasku u SAD, radio je godinu dana kao imam u ICC Northbrook, a tokom školovanja i zaposlenja, konstantno se usavršavao pohađanjem raznih kurseva, prisustvovanjem naučnim skupovima u BiH i svijetu, trening-obukama, saradnjom sa različitim časopisima, medijima i drugim vidovima edukacije gdje je sticao i proširivao opća i stručna znanja, jezičke i informatičke kompetencije, psihološko-pedagoške vještine i metode podučavanja. Studira engleski jezik na Wilbur Wright College u Čikagu, a trenutn je imam džemata WBICC u Čikagu. Pored engleskog služi se i arapskim jezikom. Oženjen je i otac dvoje djece.