- kazuje nam sudionik puta spasa iz Srebrenice, jedini preživjeli od pet braće Mešić, koji ono što je preživio nikome ne bi poželio da vidi, čak ni na filmskom platnu

 Razgovor sa Hajrudinom Mešićem, profesorom historije i geografije u Gazi Husrev-begovoj medresi, upriličili smo nakon ispraćaja još jedne generacije maturanata Medrese, a uoči mubarek mjeseca ramazana. S obzirom da lično poznajem prof. Mešića i da sam saznao za smrt njegova četiri brata koja su kao pripadnici Armije R BiH poginuli braneći svoj toprak to je naša namjera bila zarad mlađih generacija ostaviti još jedan pisani trag o tim teškim i bremenitim vremenima.

Agresori mrze, mi ne znamo mrziti

I, pored svega kroz šta ste prošli niste pokazali mržnju spram zločinaca?

Mešić: Ima nešto kod mržnje što treba uvijek istaći a to je da , mržnja najviše razara onoga ko nosi mržnju u sebi. Dakle, čim mrziš već si poražen. Prije svega ja kao čovjek, kao musliman i kao pripadnik ovog naroda mogu reći da nama nije svojstvena mržnja. Na kraju krajeva nama je i rat nametnut. Mi nikoga nismo napali – mi smo bili napadnuti, i bili smo prinuđeni braniti svoje živote, svoj zavičaj, svoju domovinu. Nismo htjeli rat, nama su ga drugi nametnuli.

Moramo priznati da mnoge generacije o našoj prošlosti nisu učili ono što su trebali. Opasnost je tim veća što i sada nakon ovolikog stradanja nisu to u mogućnosti?

Mešić: Mislim da postoji puno načina na koje to možemo učiniti. Jedan od njih je taj da škole iz BiH vode učenike ne samo u Srebrenicu, nego i u Ahmiće, Tomašicu, Žepu, mjesta stradanja Bošnjaka u Hercegovini i na sva druga mjesta stradanja Bošnjaka gdje će učenici na licu mjesta moći saznati šta se dešavalo u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu. Dovoljno je samo otići na ta tužna mjesta i vidjeti razmjere zločina koji se sručio na Bošnjake, tamo su riječi suvišne. Nišani sami pričaju priče. Imajući u vidu da sam često u bosanskom srednjem Podrinju moram istaći da nikada nisam ušao u memorijalni centar u Potočarima, a da nisam zatekao nekoga u ili pored mezarja. I, ono što treba posebno istaći je prisustvo velikog broja stranaca i studenata koji navraćaju u Memorijalni centar. Prošle godine sam bio u prilici biti sa grupom stranaca iz Španije gdje sam primjetio kako ljudi plaću gledajući prikazani film. To je, možda, najbolji način da se svijet upozna sa ovim što se desilo. Čini mi se da nama Bošnjacima Srebrenica ostaje kao jedina tačka oko koje Bošnjaci imaju konsenzus, te da bi u budućnosti Srebrenica mogla biti važan dio našeg identiteta. Ne treba zaboraviti da je holokaust važan izvor legitimiteta države Izrael, te bi i naši politički predstavnici mogli vidjeti kako to rade drugi, a ne da se prepoznamo u onoj izreci „ kako Englezi uče na Oksfordu a drugi narodi na svojim greškama“.

Istina se naravno ne može sakriti. Na poziv nevladine organizacije „ Remembering Srebrenica“ i prijedlog Srebreničana ste pozvani u London gdje ste održali nekoliko predavanja. O čemu je riječ?

Mešić: Prije dvije godine sam pozvan u London, a u povodu obilježavanja dana srebreničke tragedije odnosno genocida. Predavnja sam tom prilikom održao i u Birmigenu, Kardifu i Glazgovu. To je naša šansa i put kojim treba ići u širenju istine o stradanju Bošnjaka. Jer, ne znam da li se u drugim prijestolnicama obilježava godišnjica genocida u Srebrenici, ali čini mi se da u Velikoj Britaniji imamo mnogo prijatelja. To je i jedinstvena šansa da se uoči 11.jula neko u Londonu obrati od naših najviših političkih zvaničnika. Tim prije što je Velika Britanija jedna od pet najvažnijih zemalja svijeta. Čak su se mnogi od prisutnih na obilježavanju iz drugih zemalja svijeta iznenadili kako smo uspjeli da na ovako visokom nivou nametnemo i predstavimo temu stradanja Srebrenice. Ističu da je bilo u toku prošlosti još sličnih stradanja o kojima niko ne priča, a ovdje se širom Velike Britanije 7 dana obilježava stradanje Bošnjaka iz zaštićene zone UN-a Srebrenice.. Dakle, volio bih da i prijestolnice muslimanskih država kao i drugih prijestolnica na Zapadu počnu raditi na tome. Dakako, to je pitanje za naša diplomatsko konzularna predstavništva širom svijeta koja na tome trebaju raditi.

Izgleda da (ratnu) pouku nismo izvukli?

Mešić: Mi smo obnovili svoju državnost u Varcar Vakufu – Mrkonjić Gradu na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH 25. XI 1943.godine , a prvog marta 1992.godine smo stekli nezavisnost i uspjeli smo je odbraniti. Nakon svega, bojim se da bi procesom masovnog iseljavanja mladih ljudi mogli doći u poziciju da od gotovog napravimo veresiju. Jevreji su 2000 godina sanjali svoju državu i kada su je stekli mnogi su krenuli put Izraela da u njemu žive, a mi nakon tako visoke cijene slobode koju smo platili demografski praznimo državu od njenog najvažnijeg supstrata a to su ljudi.. Ja kao ni mnogi drugi nisam otišao i mislim da ne treba ići iz BiH. Smatram da ovdje trebamo graditi svoju budućniost, jer 100.000 naših najboljih sinova dalo je svoje živote za Domovinu . Odlazak onih koji su se borili i koji vole ovu zemlju nije poželjan. Neki od najboljih bosanskih sinova sada voze kamione i rade teške fizičke poslove na zapadu, a oni koji negiraju državnost BiH rade u njenim institucijama, uz kratko podsjećanje i napomenu da trojanski konji jašu iznutra.

Da iskoristimo priliku i čestitamo dolazak mjeseca ramazana...

Mešić: Dolazak mjeseca ibadeta, milosti i oprosta budi snažna sjećanja na dane djetinjstva, roditelje, braću, rođake, prijatelje, komšije i saborce koji više nisu sa nama. Ramazan je mjesec u kojem se trebamo sjećati upravo njih upućivanjem dova Allahu dž.š., a ne zaboraviti i na naše komšije i prijatelje sa kojima živimo i radimo. Predstojeći mubarek ramazan akobogda planiram provesti u krugu prodice. Koristim ovu priliku da svim muslimanima zaželim svaki hajr u predstojećem mjesecu ramazanu, te da ga isposte u zdravlju, rahatluku i dobrom raspoloženju i da se među muslimane vrati dugo čekani mir.