Uz Novu hidžretsku godinu, promislimo o tome gdje i kakvi ćemo biti u narednih deset, dvadeset, pa i pedeset godina. Hoćemo li planirati budućnost džemata i Islamske zajednice kao stabilne, otvorene za dijalog, tehnološki napredne, socijalno angažirane i duhovno jake zajednice? Ili ćemo razvijati nešto drugo?

Iseljavanje stanovništva nije stalo, neznatan broj se i vratio, ali je odlazak iz Bosne i Hercegovine, nizom faktora, olakšan ili ohrabren. Međutim, iskustva, dosadašnje procjene i saznanja kažu da i oni koji su otišli mogu pomoći da se ostane. No, ko će ih u to uvjeriti?!

Nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu mnogi Bošnjaci prognani ili ranjeni nastavili su svoj život daleko od rodnih mjesta. Kao djeca ili odrasli svjedočili su ubistvima, progonima i izbjegličkim sudbinama i s tim sjećanjima i osjećanjima danas žive u inozemstvu te podižu nove generacije. Koliko su ove ratne traume ostavile traga na njih nije česta tema analiza i istraživanja. Također, njihova djeca ili mladi koji su rođeni u inozemstvu odrastaju uz priče o traumatičnim iskustvima starijih generacija i pitanje je kako oni gledaju na ove teme: kako se oni osjećaju kada slušaju ove priče, koliko ih to udaljava ili približava Bosni i da li više na Bosnu uopšte računaju... samo su neka pitanja koja se postavljaju u tretiranju prijenosa trauma s generacije na generaciju i van naše domovine

Donosimo priču o Bosnia UK Network organizaciji krovnoj organizaciji bosanskohercegovačkih udruženja u Velikoj Britaniji, zemlji, za koju – vjerovatno zbog njene geografske i političke specifičnosti u odnosu na ostatak Evrope – zaboravimo u kontekstu naše dijaspore. Međutim, niz redovnih aktivnosti i stalni angažman u odnosu prema identitetu, domovini i državi Bosni i Hercegovini pokazatelj je svojevrsne nade u unapređenje mnogo spominjanog potencijala dijaspore.

Islamska zajednica u BiH je 11. april u svoj kalendar uvrstila kao “Dan bošnjačke dijaspore”. Ne postoji, valjda, prigodniji period od ovoga da se dodatno skrene pažnja na ljude koji žive izvan domovine Bosne i Hercegovine, ali i na otvorene mogućnosti, te izazove na relaciji matica-dijaspora.
Prije svega, treba imati u vidu da, prema podacima zemalja prijema i diplomatsko-konzularnih predstavništava BiH u inozemstvu, najmanje dva miliona osoba koje su porijeklom iz Bosne i Hercegovine žive izvan svoje matične države što čini oko 57% od ukupne populacije Bosne i Hercegovine. Od tog broja, kako su pokazali raniji statistički podaci, njih oko milion i sedamsto hiljada su rođeni u Bosni i Hercegovini.
Poznato je da je najveći val iseljavanja iz domovine uzrokovan agresijom na Bosnu i Hercegovinu, a potom i posljedicama te agresije koje su, između ostaloga, vidljive u nedostatku ekonomskih resursa i nesređenoj socio-političkoj klimi. I dvije decenije poslije agresije, ova država je još uvijek bilježi veliki broj onih koji iz nje emigriraju ili iskazuju namjeru za odlaskom.

Slično drugim državama koje imaju značajnu dijasporu, i naša bi mogla biti komparativna prednost i veliki privredni pokretač. Nema samo Bosna i Hercegovina iskustvo velike dijasporalne zajednice, ali očito je da samo u Bosni i Hercegovini to vlasti ne zanima. Da u ovoj zemlji postoji ozbiljna državna politika, ona se ne bi lišila komparativnih prednosti koje nudi broj onih koji žive izvan domovine.

Istraživači koji se bave fenomenom migracija i njihovim posljedicama uglavnom ih sagledavaju sa tri aspekta: kakav utjecaj ima na osobe koje migriraju, utjecaj na matičnu zemlju i utjecaj na zemlju prijema. Različite studije i analize o migracijama također pokazuju da, pored toga što mogu imati izrazito kompleksne i negativne posljedice (posebno ako su prisilne) na sve sudionike migracija, postoje i značajne prednosti za njih. Te prednosti se ogledaju prije svega u mogućnostima: prvo, zadovoljavanja potreba za poboljšanjem životne perspektive osoba koje su migrirale, bilo da su one ekonomske ili sigurnosne prirode, drugo aktiviranje komparativnih prednosti postojanja grupe ljudi izvan matice u smislu otvaranja potencijala umrežavanja na ekonomskom i političkom planu matične zemlje i na kraju iskorištavanje ljudskih resursa kao radne snage i aktivnih sudionika razvoja u zemljama prijema.
S tim u vezi, vlasti Bosne i Hercegovine bi morale, ako već ne čuju ogroman broj nezaposlenih u domovini, čuti glas eksperata koji ocjenjuju da je bosanskohercegovačka dijaspora jedan od najznačajnijih ekonomskih potencijala koji nije iskorišten, posebno kada govorimo o finansijskoj i intelektualnoj dimenziji dijasporalnih zajednica. Također, slično drugim državama koje imaju značajnu dijasporu, i naša bi mogla biti komparativna prednost i veliki privredni pokretač. Nema samo Bosna i Hercegovina iskustvo velike dijasporalne zajednice, ali očito je da samo u Bosni i Hercegovini to vlasti ne zanima. Da u ovoj zemlji postoji ozbiljna državna politika, ona se ne bi lišila komparativnih prednosti koje nudi broj onih koji žive izvan domovine, a zašto i to ne kazati, onih koji su, kao građani u zemljama prijema generalno dobro prilagođeni, a i dalje žele biti vezani za matičnu domovinu.
Nažalost, ma kako to grubo zvučalo, oni koji provode politike u Bosni i Hercegovini, u svima nama vide samo potencijalne glasače, a kako tek nešto oko 5% onih izvan domovine uzme učešća u izbornim procesima – taj postotak im, čini se, nije vrijedan truda. Odnos političara Bosne i Hercegovine prema ljudima koji žive izvan domovine je jedan od pokazatelja nebrige za domovinu i njihovih antipolitika kada je su pitanju budućnost i razvoj. O tom pokazatelju govori i nedostatak institucionalnih relacija s dijasporom iskazanih u zahtjevima koje su prošle godine članovi bosanskohercegovačke dijaspore okupljeni oko Inicijative građana BiH van granica uputili Predsjedništvu, Parlamentarnoj skupštini i Vijeću ministara BiH u kojima se traži, između ostalog, usvajanje Zakona o dijaspori, popis građana BiH u dijaspori, te osnivanje odgovarajuće institucije za saradnju s dijasporom. Neki, skoro neprimjetni, pomaci u smislu strateškog djelovanja, jesu napravljeni – ali nedovoljno primijećeni, promovirani i realizirani. Sve u svemu – zabrinjavajuće nedovoljni.
Bosanskohercegovački iseljenici imaju pravo da očekuju i zahtijevaju minimum kooperativnosti naših državnih i drugih institucija u smislu povećanja njihova angažmana i prisustva među dijasporom, vidljivost u zakonima, olakšan pristup informacijama, uspostavljanje komunikacionih kanala i jasnih procedura koje omogućavaju razmjenu znanja i praksi – ukratko, imaju pravo zahtijevati da ne budu zapostavljeni i da budu povezani s domovinom. Islamska zajednica u BiH putem svojih džemata i drugih institucija dugi niz godina nastoji čuvati tu vezu. Ma koliko je važan njen doprinos u tom smislu, ona ne može i ne treba to činiti sama. Vlasti moraju preuzeti odgovornost za svoje građane, unutar ili izvan domovine, a ne glumiti šalter za izdavanje uvjerenja, pa i onih o odricanju od bosanskohercegovačkog državljanstva.