digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif
Senada Tahirović

Senada Tahirović

Diplomirala na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Od ‎2006 -2013 godine izvršni urednik u časopisu za odgoj i obrazovanje Novi Muallim. 2013. do 2017. glavna urednica Novog Muallima. Autorica više članaka u domaćim časopisima i monografskim publikacijama.

Politizacija ISLAMA

Februar 16, 2018

Činjenicu da se Bošnjake učestalo nastoji politički diskreditirati pred zvaničnicima, institucijama EU i u evropskoj javnosti optužbama za islamski radikalizam i za opasnost od stvaranja islamske države ne treba ignorirati, i iz te činjenice treba izvući neke pouke

Ženski identitet muslimanki je raznolik i nije novo to da muslimanke jesu i one koje ne nose maramu/hidžab u javnom prostoru, ali ove demokratske države i pluralna društva bi trebale prihvatiti da nisu samo one – jer ima nas, koje maramu/hidžab smatramo dijelom svojeg identiteta. Jednom kada državne institucije odrede koje od nas su “prihvatljive” - nema dileme da će onim drugima to pravo na samoodređenje identiteta biti uskraćeno.

Odgovori na netoleranciju i govor mržnje, posebno onda kad nisu sankcionirani zakonima, mogu biti različiti, ali najčešće, što je posebno vidljivo u komunikaciji na društvenim mrežama i forumima web-portala, ne doprinose njegovom smanjenju, naprotiv – rasprave prerastaju u uvrede, diskriminaciju, govor mržnje i na kraju uglavnom u prijetnje.
A gdje smo u cijeloj priči mi, muslimani?

Početkom 2018. godine u Njemačkoj je stupio na snagu zakon o govoru mržnje na internetu, u kojem se društvenim medijima koji ne uklone nezakonit sadržaj u roku od 24 sata nakon upozorenja, prijeti kaznom do 50 miliona eura. Iako zakon prate negodovanja onog dijela njemačke javnosti koja prigovara da se ovim zakonom guši i sloboda govora, Njemačka je njime pokazala odlučnost u borbi protiv širenja govora mržnje na internetu, i spremnost da kazni one koji na njemu profitiraju.
I prije ovog, zakoni i konvencije država unutar EU prepoznale su nedopustivost brisanja linije između prava na slobodu izražavanja i govora mržnje, kao oblika diskriminatornog ponašanja.
Vijeće Evrope je već 1950. godine prema članu 10. Sloboda izražavanja ‘Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda‘ ustanovilo princip prema kojem sloboda govora ima svoja ograničenja u cilju zaštite drugih prava, nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva. Bosna i Hercegovina je ratificirala Konvenciju 2002. godine, a Ustav BiH u članu 2. proglasio ju je primjenjivom u BiH.
U zakonima Bosne i Hercegovine, ne postoji jasno definiran govor mržnje, iako postoji mogućnost inkriminacije za govor mržnje u okviru krivičnog djela izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti. U vezi s tim, do izmjene postojećih krivičnih zakona još nije došlo, a najveći uspjeh u borbi protiv govora mržnje je Deklaracija o osudi govora mržnje, koju je usvojila Parlamentarna skupština BiH u maju 2016. godine.
U osnovi, početna pozicija iz koje se rađa govor mržnje je netolerancija, koja može biti različito manifestirana ali u načelu je usmjerena prema ljudima koji dijele identitarna obilježja, u pravilu drugačija od one grupe koja ispoljava netolerantna ponašanja. Kreiranje disksursa u kojem se netolerancija prema drugima standardizira, neminovno vodi u krajnje opasne društvene devijacije koje mogu prerasti u najgore zločine počinjene iz mržnje.
Odgovori na netoleranciju i govor mržnje, posebno onda kad nisu sankcionirani zakonima, mogu biti različiti, ali najčešće, što je posebno vidljivo u komunikaciji na društvenim mrežama i forumima web-portala, ne doprinose njegovom smanjenju, naprotiv – rasprave prerastaju u uvrede, diskriminaciju, govor mržnje i na kraju uglavnom u prijetnje.
A gdje smo u cijeloj priči mi, muslimani? Prema činjeničnom stanju, posebno na društvenim mrežama, s obje strane – izgubljeni u prijevodu imena religije s kojom se identificiramo, na čijem ‘braniku’ stojimo i neprincipijelni u zagovaranju kur’anskih poruka i Sunneta.
A na šta nas to Allah, dž.š. upućuje, kada u Kur’anu kaže: A robovi Milostivoga su oni koji po Zemlji mirno hodaju, a kada ih bestidnici oslove, odgovaraju: ‘Mir vama! ili …i s njima na najljepši način raspravljaj!?

Sličica Želim Print
Šta nam to Allah, dž.š. poručuje, kada kaže: Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati. To mogu postići samo strpljivi; to mogu postići samo vrlo sretni. A kad šejtan pokuša da te na zle misli navede, ti zatraži utočište u Allaha, jer On, uistinu, sve čuje i zna sve?
Kome od nas je uzor Muhammed, alejhisselam, koji je kazao: O Aiša, uistinu je Allah blag (dobrostiv) i voli blagost. Allah daje da se blagošću postigne ono što se ne može postići grubošću niti bilo čim drugim osim s blagošću?
Kome od nas je uzor Muhammed, alejhisselam, koji se jednom prilikom odvojio od prijatelja Ebu Bekra, čuvši ga da odgovara na upućene mu uvrede, kazavši mu: Dok je onaj čovjek tebe vrijeđao, a ti šutio, tebe je branio melek, a čim si ti počeo reagovati, melek je otišao, a šejtan je zauzeo njegovo mjesto, a ja ne želim sjediti u istom društvu sa šejtanom?
Bespoštedne rasprave, praćene uvredama koje je Muhammed, alejhisselam, osuđivao oduvijek su siromašile duh i ljepotu. Danas, u eri vladavine društvenih medija, pojedinci ostvaruju veliki profit na dopuštanju objavljivanja sadržaja koji produbljuju antagonizme i hrane mržnju. Zbog mogućih posljedica na društvena događanja, zakoni koji reguliraju i inkriminiraju svaki oblik diskriminacije i govor mržnje su ovoj zemlji potrebni. Zbog svih nas.
A nama, koji tvrdimo da smo muslimani, moralo bi biti jasnije da tamo gdje završava ophođenje s drugima zasnovano na Kur’anu i Sunnetu počinje diskriminacija i govor mržnje.

Trumpova odluka da prizna Jerusalem kao glavni grad Izraela izazvala je nepodijeljenu osudu međunarodne zajednice. Generalna skupština UN na svojoj sjednici održanoj 21. decembra 2017. godine apsolutnom većinom glasova (za Rezoluciju je glasalo 128 članica, protiv je bilo 9, a suzdržanih 35) donijela je Rezoluciju kojom traži povlačenje odluke američke administracije o priznanju Jerusalema kao glavnog grada Izraela.
Rezolucija UN-a kojom se osuđuje Trumpovo kršenje prethodnih rezolucija međunarodne zajednice i ugrožavanje izgleda za mir na Bliskom istoku ulijeva nadu u pravnu i moralnu supstancu međunarodnog poretka kao i solidarnost svjetske zajednice s pravednom stvari Palestinaca.
Trumpova odluka da prizna Jerusalem kao glavni grad Izraela vratila je u fokus međunarodne zajednice i javnosti pitanje palestinsko-izraelskih odnosa i statusa grada Jerusalema, a koje je prethodnih godina bilo potisnuto uslijed zaokupljenosti ISIL-om i njegovim terorističkim aktima i zločinima.
Zapravo, za svjetski mir i budućnost međunarodne zajednice od najveće je važnosti da se status Jerusalema riješi u skladu s njegovim značajem za sve tri svjetske religije: judaizam, kršćanstvo i islam. Gledano iz muslimanske perspektive, u tom pogledu treba podsjetiti na neke povijesne činjenice.
Od 70. godine nove ere pa sve do 1948. godine na tlu Palestine nije postojala nikakva jevrejska država. Godine 638. Jerusalem su zauzeli muslimani, kada je ovaj grad preuzeo halifa Omer, r.a., od patrijarha Sofronija i učinio ga gradom vjerskih sloboda za sve tri velike svjetske religije. Muslimani vladaju Jerusalemom nepunih 13. stoljeća, uz dva kratka prekida: prvi od 1099. do 1187. godine kada ga drže križari i drugi period od 1228. do 1244. godine kada Jerusalemom vlada car Fridrik Drugi.
Kroz povijest jevreji su živjeli u mnogim zemljama u kojima su vladali muslimani, a najbolji primjer za to je Španija, koju su, u progonima u 15. stoljeću i napuštali zajedno s muslimanima i nastanjivali se diljem tadašnje Osmanske carevine i drugih područja u kojima su vladali muslimani - dok muslimani nikada nisu živjeli pod vlašću jevreja. Tako je bilo sve do 1948. godine kada se formira država Izrael, koja od tada do danas čini nasilje, teror, progone, otimačine, razaranja i ubijanja Palestinaca, potpuno kršeći na desetine i desetine rezolucija UN, od onih o povratku palestinskih izbjeglica, preko onih o povlačenju sa okupiranih teritorija do onih o statusu Jerusalema.

Sličica Želim Print
Takvom svojom politikom utemeljenoj na sili i kršenju međunarodnog prava Izrael se zapravo (samo)getoizira i to u dvostrukom smislu: usred tradicionalnog muslimanskog svijeta kao i u odnosu prema međunarodnoj zajednici. Otuda je za međunarodnu zajednicu, za svjetski mir i suživot religija, u prvom redu, ali i za sami Izrael, od najveće važnosti da se Palestincima prizna pravo na njihovu državu s rješenjem za Jerusalem koje će biti prihvatljivo za obje strane i sve tri religijske tradicije. Upravo onako kako je to ovih dana u svom obraćanju naglasio papa Franjo: “Jerusalem je jedinstven grad, svet za jevreje, kršćane i muslimane, koji poštuju sveta mjesta svojih vjera i ima specijalno značenje za mir” i kao što je, također, nedavno istaknuto u Izjavi Sabora IZ u BiH: “Proglašavanje Jerusalema glavnim gradom Izraela je ne samo nepravedno prema muslimanima i kršćanima Palestine, pa i čitavog svijeta, nego je i nelegalno. Rezolucija Savjeta bezbjednosti UN-a br. 478 je jasno kazala kako tvrdnja Izraela da je Jerusalem ‘cijeli i jedinstven’ glavni grad Izraela krši međunarodno pravo. Status Jerusalema je definiran rezolucijama Ujedinjenih nacija i međunarodnim pravom koje bi trebalo biti obavezujuće za svakog. Nadamo se da će se poštovati poseban status Kudsa - Jerusalema koji on ima u ibrahimovskim-abrahamovskim tradicijama, kao i volja međunarodne zajednice koja je jasno izražena na posljednjoj sjednici Generalne skupštine UN-a.”

Pored ovih djela o Muhammedu, alejhi-s-selam, posebno je značajno to da smo u posljednjih dvadeset godina preveli najvažnije hadiske zbirke na bosanski jezik, koje predstavljaju normativni izvor islamskog učenja. Muslimanima općenito, ali i za istraživače u islamskim naukama, ovo je, nakon prijevoda značenja Kur’ana, najznačajniji uvid u izvore islama. S pravom se može kazati, da su ovi prijevodi veliki uspjeh i generacijski poduhvat, čije ćemo plodove, ako Bog da, vidjeti mi, ali i generacije koje dolaze.

Proteklih dana muslimani diljem svijeta, pa tako i u Bosni i Hercegovini tradicionalno su obilježavali Mevlud – Pejgamberovo rođenje. U toku rebiu-l-evvela u džamijama su učeni salavati, mevludi i zikr, održavane su vrlo posjećene tribine, predavanja, izložbe i drugi kulturni sadržaji s predznakom sjećanja na život, djelo i poruke Voljenog Poslanika. Da je ova naša tradicija i načini na koji obilježavamo Alejhisselamov rođendan islamski utemeljena ulema iz Bosne i Hercegovine je već argumentirano pokazala. Tako u traktatu Dvije-tri o mevludu Mehmed Handžić kaže: “da je proslavljanje Alejhisselamova rođendana s vjerskog gledišta lijepa stvar, u tome se slaže velik broj islamskih učenjaka: Ebu Šame, Ibn Hadžer, Ibnul-Džezeri, Ibn Dihje, Sujuti, Ibnul-Hadž i drugi. Svi spomenuti učenjaci uvjetuju da proslavljanje bude lijepim dozvoljenim djelima.”
Posljednjih decenija o životopisu Muhammeda, alejhi-s-selam, na bosanskom jeziku objavljen je znatan broj važnih djela, o čemu je prof. dr. Enes Karić pisao u prošlom broju Preporoda. Doduše, bilo bi zanimljivo i značajno sačiniti bibliometrijsko istraživanje o tome koliko su u proteklom periodu, otkako su prevedena i objavljena pa do danas, kapitalna djela o Muhammedu, alejhi-s-selam, kao što su naprimjer Ibn Hišamova Sira ili djelo M. Hamidullaha korištena, navođena i razmatrana u našoj islamskoj misli, studijama i radovima.
Pored ovih djela o Muhammedu, alejhi-s-selam, posebno je značajno to da smo u posljednjih dvadeset godina preveli najvažnije hadiske zbirke na bosanski jezik, koje predstavljaju normativni izvor islamskog učenja. Muslimanima općenito, ali i za istraživače u islamskim naukama, ovo je, nakon prijevoda značenja Kur’ana, najznačajniji uvid u izvore islama. S pravom se može kazati, da su ovi prijevodi veliki uspjeh i generacijski poduhvat, čije ćemo plodove, ako Bog da, vidjeti mi, ali i generacije koje dolaze.
Međutim, velika zadaća stoji pred islamskim mišljenjem u Bosni i Hercegovini, jer Hadis zahtijeva od islamskih učenjaka da se prilježno angažiraju na njegovu interpretiranju, budući da danas, s interpretacijom Hadisa imamo problem, posebno u savremenim i društveno osjetljivim temama. Ilustrativni primjeri za to su tumačenja hadisa o kamati u nedavnoj raspravi potaknutoj fetvom Vijeća muftija o dozvoli za uzimanje kamatnog kredita radi zadovoljavanja nužnih životnih potreba ili tumačenja hadisa o pitanjima bračnih odnosa. Hadiske zbirke su ogroman korpus i za njegovo tumačenje potrebno je znanje i intelektualna hrabrost – idžtihad. Hadis je polazna osnova za tumačenje Kur’ana, a prema razumijevanju velikana islamske misli u BiH Huseina Đoze, Hadis je u rangu idžtihada, a sam Muhammed, alejhi-s-selam, bio je prvi mudžtehid koji je pronalazio rješenja za ona pitanja i izazove koji nisu bili dio direktne Božije intervencije - Objave. Njegova promišljanja o statusu Hadisa koji je „autentična primjena kur’anske misli“, i njemu sljednom idžtihadu za koji se, kako on kaže „sada postavlja pitanje prave razrade i praktične primjene ovih koncepcija i da li jedna razrada, bez obzira čija je, može biti obavezna i za druge, kasnije generacije“ - mogla bi biti polazna pozicija za potrebna tumačenja Hadisa. S obzirom da je pitanje obaveze idžtihada u svakoj generaciji jedno od rijetkih pitanja oko kojeg se većina uleme u svijetu slaže, a da sam idžtihad, po zahtjevu ‘vremena i mjesta’ ulema s ovih prostora već stoljećima prakticira, nema bojazni da će i ova generacija alima i na ovaj izazov dostojno odgovoriti.
Muslimani vole svoga Poslanika, od njega su učili i danas uče, njihov je uzor, a njegova praksa i život je inspiracija da se mora stremiti pravednijem društvu, u kojem učimo i rastemo u slobodi i miru, brinemo jedni o drugima, u kojem se svačije pravo poštuje i dobro čini.

Sličica Želim Print

Presude nisu gotovo nikako satisfakcija za žrtve Genocida i udruženog zločinačkog poduhvata, ali za budućnost regiona najvažnije je kako se one doživljavaju u srbijanskom i hrvatskom društvu. Ključno je pitanje koliko su ova društva spremna da se suoče s istinom o zločinima, odnosno koliko se Srba u slučaju presude Mladiću ili Hrvata u slučaju „Prlić i ostali“ identificira s osuđenim ratnim zločincima. Krivična odgovornost za počinjene zločine je na pojedincima, ali moralna i politička odgovornost je na društvu.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je nakon izrečene drugostepene presude u slučaju ‘Prlić i ostali’ 29. novembra, formalno, završio svoj rad. Sedam dana ranije na ovom Sudu izrečena je presuda i ‘kasapinu iz Bosne’, Ratku Mladiću.
Vodeći srpski i hrvatski političari u BiH, ali i oni u susjednim državama Srbiji i Hrvatskoj iskoristili su ove presude ratnim zločincima – a, to se sada čini najproblematičnijim - za politizaciju presuda i nametanje krivice za zločine narodima kojima pripadaju. Čuli smo kako nakon presuda prigovaraju da je riječ o političkom sudu. I vrlo je moguće da jeste, ali to se najviše ogleda u tome da je Sud podlegao pritiscima i izbjegao izreći presudu za genocid u šest bosanskohercegovačkih općina: Ključ, Kotor-Varoš, Sanski Most, Prijedor, Vlasenica i Foča.
I pored toga, ove presude su historijske i značajne za sve, a njihov značaj je i u tome što su postale izvor za buduća naučna istraživanja o temama genocida i zločina protiv čovječnosti. Presude nisu gotovo nikako satisfakcija za žrtve Genocida i udruženog zločinačkog poduhvata, ali za budućnost regiona najvažnije je kako se one doživljavaju u srbijanskom i hrvatskom društvu. Ključno je pitanje koliko su ova društva spremna da se suoče s istinom o zločinima, odnosno koliko se Srba u slučaju presude Mladiću ili Hrvata u slučaju „Prlić i ostali“ identificira s osuđenim ratnim zločincima. Krivična odgovornost za počinjene zločine je na pojedincima, ali moralna i politička odgovornost je na društvu. U tom smislu, za pomirenje je potrebno da se dogodi mnogo toga, ali je važno i to da se razgovara i sa onima za koje je Ratko Mladić ili bilo koji drugi ratni zločinac heroj. To zvuči paradoksalno, ali može biti razumljivo u jednostavnoj istinitosti koja je došla do izraza u gesti onog roditelja, koju su zabilježile televizijske kamere na samom početku rata, kada otac noseći u naručju snajperom ranjeno dijete u opkoljenom Sarajevu kaže: „Volio bih kafu popiti s tim čovjekom, da vidim šta je mislio i šta je htio.“ Koliko je to važno, kao dio procesa suočavanja s prošlošću, razumljivo je, takođe, i iz pitanja koja je banjalučki psiholog Srđan Puhalo ovih dana postavio onima koji ratne zločince vide herojima: ‘ A šta je tu herojsko? Je l’ herojski pobiti 102 djeteta u Prijedoru? Je li herojski kada napraviš masovnu grobnicu veliku kao pola fudbalskog igrališta? Je li herojski kada u Foči otvoriš javnu kuću i siluješ dojučerašnje komšinice? Je li herojski kada natrpaš u Višegradu punu Aljića kuću sa 65 civila i zapališ ih? Je li herojstvo kada sve ovo znaš i ćutiš o tome? Je l’ herojski zločine pojedinca pripisivati čitavom narodu?’ i td.
Razgovarati s jedne strane, a s druge ohrabrivati one slojeve naših društava koji nas kao, naprimjer, „Žene u crnom“ već dvadeset godina herojski suočavaju s istinom o Genocidu i zločinima počinjenim na našim prostorima i pokazuju da je takvo suočavanje potrebno i moguće. Krivičnu odgovornost nakon presuda moraju preuzeti oni koji su osuđeni za Genocid, udružene zločinačke poduhvate i druge počinjene zločine. Društvu ostaje moralna odgovornost kojoj treba prethoditi osuda zločina i zločinačkih djela onih pojedinaca iz naših naroda koji su ta djela počinili. Nijedan narod nije potpuno oslobođen onih koji jesu ili bi činili zločine. Ovdje, ilustracije radi, podsjećam na rezoluciju koju je Udruženje El-Hidaje usvojilo na Skupštini održanoj u Sarajevu 14.08.1941. u kojoj između ostalog stoji: „Osuđujemo sve one pojedince muslimane koji su na svoju ruku sa svoje strane eventualno napravili kakav bilo ispad i učinili kakvo nasilje. Konstatiramo da su tako što mogli učiniti samo neodgovorni elementi i neodgojeni pojedinci, čiju ljagu odbijamo od sebe i od svih muslimana. Pozivamo sve muslimane da u duhu visokih uputa svoje vjere islama i u interesu države, strogo klone svakog zlodjela“. Sa bošnjačke strane, slične formulacije odricanja od zločinaca mogli smo čuti u posljednjih dvadeset godina. Tačno je da je bilo takvih glasova i kod pripadnika drugih naroda – i oni su, u ovdašnjem političkom i društvenom kontekstu, herojski - ostaje ipak, pitanje da li ih se čuje i postoji li spremnost za prihvatanje istine?
A za pomirenje je potrebna i katarza. Ukoliko je ne bude, osim bosanskohercegovačkom društvu, oni koji nisu spremni na odvažno suočavanje sa zločinima iz prošlosti predstavljat će teret i veliku opasnost za budućnost Evrope. Problem ‘politizacije’ presuda stoga neće biti samo problem Bosne i Hercegovine i regiona, nego i Evropske unije.

Sličica Želim Print

Šezdeset hiljada ljudi sa zastavama marširalo je Varšavom. “Bio je to prekrasan prizor”, kazao je poljski ministar unutrašnjih poslova, Mariusz Blaszczak. Nekim se, pak, od prizora s ulica Varšave, ledila krv u žilama. Učesnici marša su na Varšavskoj tvrđavi razvili zastavu na kojoj su muslimani, odnosno izbjeglice prikazani kao Trojanski konj u Evropi, a u toku marša, kako prenose svjetski mediji, nosili su natpise: ‘Evropa će biti bijela ili bez ljudi’, ‘Čista krv’, ‘Bijela Evropa bratskih naroda’ i druge slične fašističke parole.

Prije četiri dana, u Poljskoj je obilježen Dan nezavisnosti. Šezdeset hiljada ljudi sa zastavama marširalo je Varšavom. “Bio je to prekrasan prizor”, kazao je poljski ministar unutrašnjih poslova, Mariusz Blaszczak. Nekim se, pak, od prizora s ulica Varšave, ledila krv u žilama. Učesnici marša su na Varšavskoj tvrđavi razvili zastavu na kojoj su muslimani, odnosno izbjeglice prikazani kao Trojanski konj u Evropi, a u toku marša, kako prenose svjetski mediji, nosili su natpise: ‘Evropa će biti bijela ili bez ljudi’, ‘Čista krv’, ‘Bijela Evropa bratskih naroda’ i druge slične fašističke parole.
Marš su organizirale grupe radikalnih desničara iz Poljske, a podršku svojim učešćem dale su i vođe desničara iz Evrope, naprimjer Tommy Robinson iz Velike Britanije i Roberto Fiore iz Italije. Politika koja je izvor ovakvih protesta i retorika koja ih pokreće u posljednje vrijeme podsjećaju na val antisemitizma koji je Evropu zahvatio tridesetih godina prošlog stoljeća. Nakon osuda svjetske javnosti onoga što smo vidjeli na ulicama Varšave, čuli smo kako su ekstremni desničari podržani sportskim huliganima „oteli“ proslavu Dana nezavisnosti i napravili neprihvatljiv incident. Da ovo nije incident, najzornije pokazuje zastava s tvrđave, koja je preslika nedavne izjave predsjednika Češke Miloša Zemana: “Muslimane ne bi trebalo da puštamo kroz naša vrata isto kao što nije trebalo da stanovnici Troje puste u svoj grad drvenog konja.“ Dobro organizirani desničari i huligani inspiraciju za stavove i slogane očito pronalaze u izjavama političara. Politička radikalna desnica, pa i nacionalističke stranke u svijetu već odavno koriste ovaj recept u kreiranju ambijenta mržnje i straha. To smo nedavno mogli vidjeti u Njemačkoj, a u ni našem regionu nisu zaboravljeni „incidenti“ navijačkih skupina s početka devedesetih. Naše iskustvo je pokazalo koliko ta veza može biti zastrašujuća, ako se ima u vidu da su početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu huligani mahom postali dobrovoljci paravojnih formacija koje su u Bosni i Hercegovini počinile najstrašnije zločine, te da je vođa jedne takve skupine Željko Ražnatović Arkan kasnije postao otjelovljenje ratnog zločinca. U zemljama Evropske unije, islamofobija, kao oblik rasizma prema muslimanima, poprima zabrinjavajuće razmjere. Temeljna prava muslimana, ali i drugih, posebno manjinskih grupa sve više su ugrožena.

Sličica Želim Print
Otuda, i na prostoru Bosne i Hercegovine raste briga da će slučajevi kršenja ljudskih prava i sloboda ovdje ostati izvan fokusa, što bi moglo smanjiti pritisak javnosti na provoditelje diskriminatornih politika, ali i na državne institucije koje trebaju brinuti o zaštiti ljudskih prava. Zahtjevi za poštivanjem ljudskih prava i sloboda, u svijetu pa tako i u BiH, sa stanovišta pojedinca ili grupe, uglavnom traže dugu i upornu pravnu bitku. Ishod takvih pravnih bitaka nikad nije siguran, bez obzira što se u Ustavu BiH proklamira da država i oba entiteta osiguravaju najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda, te da je svim osobama na području BiH osigurano da ih uživaju bez diskriminacije prema spolu, rasi, boji kože, jeziku, vjeroispovijesti, nacionalnom ili društvenom porijeklu, opredjeljenju ili drugom statusu. U državi kakva je naša često se i grubo krše prava pojedinaca i ranjivih grupa: djece, žena, manjinskih grupa i naroda, radnika, povratnika. Odgovor građana ove zemlje na učestalost povreda njihovih temeljnih prava i nemoć pravnog sistema u BiH da ih na vrijeme i adekvatno sankcionira, stvara dojam kao da smo ih prihvatili kao neminovnost i da su te bitke unaprijed izgubljene. Pored već brojnih primjera, još jedno kršenje ljudskih prava, ne doima se posebno značajnim. U slučaju naše države, gdje se krše prava na život i sigurnost (povratnika, naprimjer), zahtjevi za poštivanjem prava na nediskriminaciju, na zaštitu vjerskog identiteta ili na slobodu vjere čine se kao luksuz. A nije tako. Iza narušavanja prava na život i sigurnost stoje isti mehanizmi i politike kao i iza diskriminacije i kršenja drugih ljudskih prava i sloboda. Pri tome se granice mogućeg konstantno pomjeraju. Zbog svakog čovjeka u ovoj zemlji, važno je da pojedinci, ali i institucije koje su zainteresirane i koje promoviraju važnost poštivanja ljudskih prava i sloboda, uzmu snažnije učešće u procesima koji će sprječavati diskriminaciju i sve druge oblike ugrožavanja ljudskih prava u BiH.

Islamska zajednica u BIH i njeni članovi, kao što su to činili i ranije za stradale s područja Haitija i Tibeta, pokrenuli su akciju prikupljanja novčanih sredstava za pomoć narodu Rohinja u svim džamijama u zemlji i inozemstvu, ali i putem namjenskog bankovnog računa. Prema zvaničnim informacijama iz Rijaseta IZ u BiH, do sada je prikupljeno 495.244 KM. U svjetskim omjerima, novčana vrijednost ove akcije ne znači mnogo, ali njena simbolička vrijednost i poruka, svakako znače.

Decenija s kraja 20. i skoro dvije decenije ovog stoljeća obilježene su najbrutalnijim masovnim stradanjima i egzodusima ljudi iz onog dijela svijeta koji tradicionalno naseljavaju muslimani. Porušeni gradovi, masovne grobnice, rijeke izbjeglica i izbjeglički kampovi najkarakterističnije su slike s tih područja. Ne treba puno istraživati da se zaključi da su sva ta stradanja počinjala narativom o ‘drugima’, koji se može manifestirati u različitim oblicima, čak i unutar pripadnosti istoj vjerskoj grupi ili rasi. Pogubne posljedice koje proizvodi narativ o dehumaniziranim „drugima“ i različitost oblika u kojima se pojavljuje, najilustrativnije pokazuju upravo ubijanja i progoni miliona ljudi; muslimana u bijegu od drugih muslimana, nemuslimana u bijegu od muslimana, muslimana u bijegu od nemuslimana. Bošnjacima je taj narativ itekako poznat, kao predtekst za njihovo vlastito stradanje na kraju 20. stoljeća.
Od augusta ove godine sa stranica svjetskih novinskih agencija do nas stižu izvještaji o nastavku progona naroda Rohinja iz pokrajine Rakhine u Mijanmaru, koji su zvaničnici UN-a označili ‘školskim primjerom etničkog čišćenja’, iako je već svima jasno da se nad narodom Rohinja provodi posljednja faza genocida. Zvanični podaci UNHCR-a govore da je iz Mijanmara prognano sad već više od 1.000.000 ljudi, od toga preko 600.000 u posljednja tri mjeseca, a dobitnica Nobelove nagrade za mir, kancelarka Mijanmara Aung Su Kuy, još uvijek nije pokazala ni naznaku volje za rješavanjem najveće krize u toj zemlji. Sličica Želim Print
Danas, kada se spominju masovni progoni i egzodusi ljudi, kakav je i ovaj, više gotovo i ne treba posebno naglašavati da su ti ljudi: djeca, žene i muškarci – muslimani, te gotovo da bi se moglo kazati: svi muslimani nisu izbjeglice, ali većina izbjeglica danas su muslimani - u bijegu kako od nemuslimana tako i od muslimana.
Dok na međunarodnim forumima svjetski državnici vode isprazne rasprave o međunarodnopravnom karakteru zločina nad Rohinjama, još jedan fašistički režim, ovog puta u Mijanmaru, revnosno provodi genocid nad jednom etničkom manjinom. Imenovanje ovog stradanja njegovim pravim imenom evropske i druge ‘zapadne’ državnike obavezuje UN-ova Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, na što, uz izuzetak francuskog predsjednika Emmanuela Macrona koji je zločine nad Rohinjama okarakterizirao kao genocid, oni nisu spremni. Spremnost da to učine zahtijevala bi hitno uvođenje embarga na uvoz oružja Mijanmaru, ali i zabranu vojne saradnje zemljama članicama UN-a s vojskom Mijanmara, koja je, u ovom slučaju, izvršilac genocida. Rasprave o prirodi, povodima, razlozima i akcijama ‘na terenu’ još jednom, očekivano, pokazuju svu licemjernost svjetskih moćnika i duple aršine u zagovaranju svjetskog poretka i pravde. Liderima muslimanskih zemalja preostalo je, opet očekivano, osuda i, u slučaju naroda Rohinja, prema podacima UNHCR-a, nedovoljna humanitarna podrška prognanima u ‘humanitarnoj krizi bez presedana’, kako ju je nazvao i zvaničnik Međunarodnog Crvenog križa Elhadj As Sy. Najveći dio preživjelih, prognanih Rohinja nalazi se u Bangladešu. Prognani sa sobom nose neizrecive traume, strahove i boli, a onda se u Bangladešu, zemlji koja im pruža utočište, susreću s neljudskim uvjetima i patnjom. I tako već decenijama.
Strašna iskustva našeg naroda naučila su nas da laži i poricanja bole. Da pored stalne opasnosti od ubistva i progona boli i nereagiranje ostatka čovječanstva. Koliko puta smo se pitali ‘Kako je moguće? Zar svijet ne vidi? Zar životi naše djece manje vrijede?
Uzevši u obzir razmjere stradanja, u Bosni i Hercegovini teška sudbina naroda Rohinja i genocid koji se provodi nad njima, medijski su gotovo prešućeni. S druge strane, humanitarne organizacije su relativno brzo reagirale i animirale građane BiH na hitno prikupljanje pomoći koju će dostaviti prognanim Rohinjama.
Islamska zajednica u BIH i njeni članovi, kao što su to činili i ranije za stradale s područja Haitija i Tibeta, pokrenuli su akciju prikupljanja novčanih sredstava za pomoć narodu Rohinja u svim džamijama u zemlji i inozemstvu, ali i putem namjenskog bankovnog računa. Prema zvaničnim informacijama iz Rijaseta IZ u BiH, do sada je prikupljeno 495.244 KM, a Odbor za pomoć narodu Rohinja IZ-e u BiH će nakon završetka akcije javnost upoznati o detaljima. U svjetskim omjerima, novčana vrijednost ove akcije ne znači mnogo, ali njena simbolička vrijednost i poruka, svakako znače. Bošnjaci su iskazali svoju solidarnost s onima koji su u nevolji, kao što su pokazali i da znaju da pored konkretne pomoći, tešku sudbinu olakšava i to da neko, ipak, misli na vašu djecu. Da u košmaru genocida i stradanja postoje i oni kojima niste ‘drugi’ po raznim osnovama: rasi, religiji ili grupi. Bošnjacima je narativ o ‘drugom’ kao predtekst za katastrofu zastrašujući, jer su nam njegove posljedice poznate. Taj narativ o „drugima“ sve češće, opet, čujemo i u Evropi, u kojoj istovremeno ponavljaju slogan ‘nikad više’ o nedopustivosti još jednog genocida. Evropi u kojoj je Njemačka naprimjer, u toku samo nekoliko mjeseci i pored protesta drugih članica Evropske unije prihvatila milion muslimanskih izbjeglica, ali isto tako Evropi u kojoj je nedavno milion ljudi stajalo na državnoj granici Poljske u molitvi za zaštitu kršćanskog identiteta Evrope; u kojoj se ‘drugi’ percipiraju kao muslimani i u kojoj ekstremna politička desnica bilježi sve veći uspjeh.
Ako je tačno da, u osnovi, sebe upoznajemo kroz odnos prema ‘drugom’, koga to u očima svoje djece ili u ogledalu sopstvenog identiteta mogu vidjeti oni koji osmišljavaju i vode procese označavanja, dehumanizacije, progona, zatvaranja, silovanja i ubijanja ‘drugoga’?

Stranica 8 od 8

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine