Da se Bosna i Hercegovina suočava sa ozbiljnim političkim izazovima u ostvarivanju reformi potrebnih za evropske integracije i nije nova vijest. Ovaj put je u pitanju Reformska agenda, ključni dokument za socio-ekonomske reforme i približavanje EU, “zaglavljena” u političkim igrama koje ugrožavaju budućnost zemlje.

Reformska agenda naišla je na brojne prepreke tokom kreiranja. Najčešće su, dakako, bile optužbe za neusaglašavanje i sam proces kreiranja među političkim akterima. Iako se na prvi pogled činilo kako su političke nesuglasice između različitih političkih grupa dovodile do stalnih odlaganja i modifikacija dokumenta, stvar je mnogo kompleksnija. Na procesu usvajanja ovog dokumenta dodatno se pokazalo šta je čija vizija Bosne i Hercegovine odnosno ko je zapravo želi vidjeti integriranu u EU. Ovaj put smo, i to bi moglo biti donekle novo u odnosu na prethodne i uobičajene opstrukcije, mogli vidjeti da unutar Federacije BiH, i to među članovima probosanskih stranaka, ne postoji konsenzus o tome šta su ključne dionice agende koja ima niz vrlo važnih i za BiH odličnih, usaglašenih, dionica. Iako je javnosti predstavljano da se dokument kao cjelina “usaglašava”, čini se da stvarnih pregovora ili dogovora oko njega nije ni bilo.

Uprkos jasnim rokovima koje je dala EU, Bosna i Hercegovina nije dostavila usaglašeni Nacrt Reformske agende. To kašnjenje je rezultiralo gubitkom pristupa značajnim finansijskim sredstvima koja su trebala podržati reforme i ekonomski razvoj zemlje. I to, nakon što je Evropska komisija dala dodatne rokove koji nisu ispoštovani zbog unutrašnjih političkih sukoba i neslaganja u vezi sa tačkama koje se tiču države Bosne i Hercegovine, te standardnog nepostojanja konsenzusa o tome da su svi dijelovi države jednako važni i da je sve suprotno tome antidržavno djelovanje.

Intervencije koje su predložili predstavnici Republike Srpske uključivali su i brisanje obaveza vezanih za Ustavni sud BiH te implementaciju odluka ovog suda te ukidanje entitetskog veta u odlukama Vijeća za konkurenciju i Vijeća za državnu pomoć. Ovi amandmani su prepoznati i kritikovani kao pokušaji podrivanja državnih institucija i prenošenja moći na entitetski nivo, što je protivno ciljevima EU integracija.

Prema onome što smo čuli u naknadnim objašnjenjima, prihvaćene intervencije u predloženom dokumentu iz RS unijele su značajne promjene koje podrivaju ulogu državnih institucija. Brisanje nadležnosti državnih ministarstava i prijenos funkcija na entitetski nivo destabilizuje osnovne državne strukture. Političari iz RS, slijedeći svoju ustaljenu generalnu agendu, su jasno postavili stvari prema njoj – tako ova strategija RS-a nastavlja graditi cilj zadržavanja moći unutar entiteta, što je neprihvatljivo i suprotno načelima evropskih integracija.

Vlada “Trojke” je pokazala nesposobnost ili, pak, nemarnost prema zaštiti državnih ingerencija i osiguravanju ravnopravne implementacije reformi. Njihova neodlučnost i(li) manjak političkog liderstva i znanja direktno ugrožavaju kredibilitet Bosne i Hercegovine na međunarodnoj sceni. Ova slabost dodatno komplikuje proces evropskih integracija. Obrazloženja, a koja smo čuli Stranka demokratske akcije, čiji su predstavnici u četiri kantona tražili dopune, istakla je javnosti brojne razloge za neslaganje. Prema njihovom saopštenju, predstavnici Trojke, HDZ-a i SNSD-a su u procesu usvajanja Reformske agende izbacili ključne obaveze koje se tiču Ustavnog suda BiH i implementacije njegovih odluka, ukidanja entitetskog veta u odlukama Vijeća za konkurenciju i državnu pomoć, te pristali na brisanje termina “državni” u korist “entitetski”. SDA takođe navodi da je finansijska podrška nepravedno raspoređena, favorizujući projekte u RS dok zanemaruju kantone sa bošnjačkom većinom, što može dovesti do ekonomske diskriminacije. Ili su konačno shvatili da se ta diskriminacija ovim rješenjem produbljuje, ili je pak to lakše kazati kad druge stranke vode vladu FBiH. Bilo kako bilo neko će ipak morati objasniti građanima diskrepanciju i očite razlike u pravima i mogućnostima građana ove zemlje koji žive u različitim kantonima. Osim toga, ova kritika iz SDA, makar i opravdana, je vrlo zgodna budući da je i izborna godina. Tolike su razlike u prethodnim decenijama napravljene da ne treba nikakva posebna analiza – dovoljno je pogledati puteve, škole ili zdravstvene ustanove u različitim kantonima i sve će biti jasno. A, upravo bez dopune Reformske agende taj trend bi se nastavio – valjda do konačnog iseljavanja stanovnika kantona s bošnjačkom većinom u zemlje Zapadne Evrope. Čak i ako bismo zaobišli komentar ili objašnjenje da se nije išlo ka usaglašavanju izbačenih termina “državni” jer SNSD to ne bi prihvatio, kako nam je predsjednik NIP-a objasnio – zašto se ne spominju legitimni zahtjevi za usaglašavanje u raspodjeli sredstava prema kantonima? Naravno da su sporni i ti dijelovi, i ne samo oni.

Nesposobnost pregovaranja i traženja zajedničkog rješenja, barem kod probosanskih stranaka, dodatno polarizuje političku scenu i sprečava usvajanje ključnih reformi. Na kraju niko neće preuzeti odgovornost za to – radije će optuživati jedni druge i to bez preuzimanja odgovornosti za političku i ustavnu stabilnost zemlje. Pitanje je zašto premijeri kantona i Vlada nisu bili sposobni dodatnim pregovorima i razgovorima postići konsenzus u vezi s Reformskom agendom. Ovo bi moglo biti i retoričko pitanje uzme li se u obzir način formiranja Vlade FBiH i činjenica da su pred nama lokalni izbori. Sve vodi ka tome da će kantoni početi voditi politike odvojeno od državnih interesa – baš kako to RS radi, a HDZ priželjkuje. Možda je to i cilj – rasparčavanje do neprepoznatljivosti države BiH.

Sve navedeno proizvodi i frustraciju građana te vodi ka, do sada nezapamćenom, cijepanju bošnjačkog političkog tijela. Zbog toga što okolne države, zajedno sa svojim izvođačima radova na bh. terenu, ne miruju i zato što nam se ugrožava ustavna, institucionalna i svaka druga stabilnost te nam se zatvara put ka EU, probosanski političari bi morali shvatiti da je ovo vrijeme ozbiljnog presabiranja i donošenja ozbiljnih odluka. Vrijeme je za ujedinjavanje a ne usitnjavanje. Vrijeme je za preuzimanje odgovornosti i shvatanje geopolitičke situacije. Vrijeme je da se shvati da je budućnost naroda i države važnija od budućnosti stranaka.