digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif
Mišljenja

Na Kebinom crnom spisku

Autor: Meho Šljivo Februar 05, 2015 0

Na našem podneblju svakodnevno defilira galerija antologijskih likova. Svojom senzacionalnom ekscentričnošću i nebuloznim izjavama svako malo oni probude, ustalasaju i uznemire duhove prošlosti, ali i sadašnjosti, uvjeravajući svekoliku javnost da ne vjeruje vlastitim očima i ušima, već da dogmatski i bez zadrške (po)vjeruje njihovim fantazmagorijama i konstrukcijama.

Neke od tih antologijskih likova poput Dževada Galijaševića godinama, kao rado viđene goste i ideološke istomišljenike tamošnjeg vladajućeg establišmenta, susrećemo u režimskim medijima RS-a. Galijašević za srpsku javnost koja uporno poriče genocid predstavlja lakmus-papir i neku vrstu anestezije s dvostrukim djelovanjem. Prvo, Galijaševićeva bezobzirna propaganda o teroristima koji se obučavaju u bosanskim džamijama kao ćelijama organiziranog terorizma savršeno se uklapa u globalnu antiislamsku hajku i antimuslimansku histeriju pokrenutu iz određenih ultradesničarskih krugova nakon terorističkih napada na SAD. Svrstati muslimane nad kojima je počinjen genocid u terorističku osovinu jeftin je politički trik, ali može biti efektan taktički potez za pridobijanje simpatija od nacionalističkih politika inspiriranih Hantigtonovim tezama o neizbježnom sukobu civilizacija. Drugo, pošto se historija ne može prekrajati i falsificirati do te mjere da se potpuno zaborave genocid, silovanja, konc-logori, masovni ratni zločini, Galijaševićeva medijska halabuka o muslimanskim teroristima služi kao psihološko-propagandno sredstvo za amnestiranje počinjenih zločina nad nesrpskim stanovništvom. U takvom providnom, ali dugoročno veoma opasnom i štetnom propagandnom scenariju borbe protiv muslimanskog terorizma, genocid i ratni zločini nad Bošnjacima poprimili bi skoro legalnu formu i značenje nužnog, odbrambenog, antiterorističkog čina.

Beogradski akademik Darko Tanasković svojevremeno je opisao Bosnu i Hercegovinu kao pozornicu borbe između fundamentalističkih muslimana na jednoj strani i Srba posvećenih da održe crkvu i državu odvojenim na drugoj. Koncept ovakvog opravdavanja zločina nema samo retroaktivno, nego i preventivno dejstvo. Za svaki zločin počinjen prema Bošnjacima ranije kao i za svaki zločin koji će se nad njima počiniti u bududućnosti u propagandnoj reinterpretaciji pronašao bi se adekvatan izgovor i alibi: bilo je to suprotstavljanje, fundamentalizmu, radikalizmu, terorizmu ili, da se poslužimo riječima Georga Orwela: “Svaki rat nakon što počne ili prije nego što počne ne predstavlja se kao rat, nego kao samoodbrana od manijakalnog ubice.“

Samo u tom svjetlu morbidne propagande moguće je posmatrati paranoidno i prijetvorno Kebino izigravanje heroja-žrtve koji ovih dana u javnosti istovremeno optužuje i osuđuje bošnjačke političare i armijski vrh BiH za ratne zločine, pronevjeru humanitarne pomoći, izgradnju terorističkih kampova u Krajini. Indikativno je i samo za političke diletante iznenađujuće da su najveću podršku Mirsadu Kebi, koji će ostati upamćen po tome što je jedini u historiji parlamentarne demokratije izgubio izbore kao nosilac liste, pružili novinari Javnog servisa RS-a i zastupnici SNSD-a u parlamentu BiH.

Bolji poznavaoci Kebinog lika i djela tvrde da se od ovog vremešnog apartčika sa perikom na glavi ničemu boljem nismo mogli ni nadati. Kebino prijeteće upiranje prstom u navodne ratne zločine i teroriste pokreće niz logičnih pitanja.

Zašto se Kebo ostrašćeno stavio na čelu koalicije protiv navodnih ratnih zločinaca i ekstremista u jeku islamofobičnih napada u Evropi? Dok u evropskim prijestolnicima gore džamije a muslimani proživljavaju najgore rasističke napade u novijoj povijesti, potpredsjednik Federacije BiH Mirsad Kebo vrišti o zločinima odreda el-Mudžahid i u svojstvu samozvanog policijskog inspektora prikuplja materijalne dokaze o muslimanskim ekstremistima i njihovim terorističkim kampovima, koji čak, po njegovim ekskluzivnim saznanjima, grade baze ISIL-a u Velikoj Kladuši.

Kada se već otisnuo u svoju antiterorističku misiju, Kebo je mirne duše osim Velike Kladuše mogao posjetiti još nekoliko zanimljivih destinacija. Mogao je, primjerice, posjetiti Vlasenicu i potražiti odgovor od nadležnih gradskih struktura o rezultatima istrage ubijene šesnaestogodišnjakinje Melihe Durić. S obzirom na svoje isljedničke sposobnosti Kebo je na licu mjesta mogao provjeriti kako je vođena i okončana istraga ovog ubistva i šta se desilo sa osumnjičenim snajperistom koji se javno hvalio da je prije devet godina, na dan komemoracije srebreničkim žrtvama, preciznim hicom ubio šesnaestogodišnju Vlaseničanku. Iz Vlasenice Kebo se, zatim, mogao zaputiti u Prijedor, Višegrad, Foču, Bratunac i druge gradove u kojima nekažnjeno paradiraju učesnici i svjedoci brojnih ratnih zločina od kojih je, uz malu podršku svojih istomišljenika, mogao saznati i prikupiti obilje relevantnog dokaznog materijala o okorjelim teroristima. Umjesto toga, Kebo se sa svojom „antiterorističkom“ družinom iz manjeg bh. entiteta obrušio na politički i vojni vrh Bošnjaka koji su predvodili otpor agresorima na BiH. I sve se to dešava nekoliko mjeseci prije obilježavanja dvadesetogodišnjice genocida u Srebrenici. Nije li to besramni čin izjednačavanja krivice, poistovjećivanje žrtve s dželatom i najzad, devalvacija stvarnog zločina.

Patriote i građane BiH koji su pretrpjeli toliko laži i razočarenja više ništa ne može iznenaditi. Bol i poniženje koje im priređuju razni Galijaševići i Kebe podnose nijemo, nemoćno i s gorčinom. Kao što će po posljednjim najavama na graničnim prijelazima susjednih zemalja isti ti građani, ni krivi ni dužni, morati prolaziti detaljne provjere prije ulaska u Evropsku uniju dokazujući da se njihovo ime ne nalazi na Kebinom crnom spisku.

nazad na vrh

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine