Dvadeseta godišnjica od kampanje sprovođenja posljednjeg genocida u Evropi, najširu javnost ponovo je podsjetila da su se agresija na BiH i realizacija genocidnog plana odvijali uz puno znanje međunarodne zajednice i uz globalnu medijsku pokrivenost zločinačkog poduhvata. Genocid je višestruko dokumentiran, ali je i dokumentirana javna kapitulacija Ujedinjenih naroda i međunarodne zajednice i njihovo odustajanje od borbe za očuvanje slova svih rezolucija i deklaracija o ljudskim pravima i preveniranju zločina. Žrtve su bile ostavljene na milost i nemilost dželatu, tu pred očima sviju nas. Da, bila je to velika tragedija i sramota, poniženje bez presedana međunarodnih institucija i tijela.

Dvadeset godina, nakon što je i presudama različitih sudova ustanovljena i dokazana istina o genocidu, mnogi politički subjekti diljem svijeta, usvajanjem odgovarajućih rezolucija i dokumenata, izrazili su osudu i kajanje zbog nemoći međunarodne zajednice da spriječi zločine. Velika Britanija je inicirala donošenje rezolucije u UN kako bi se, makar djelimično, sprala mrlja saučesništva u zločinu s lica međunarodne zajednice i UN, te priznala greška i izrazilo kajanje s namjerom da se takve stvari više nikada i nikome ne ponove. Iako razblažena, rezolucija nije mogla biti usvojena u Vijeću sigurnost zbog veta Rusije, koji su zatražili i Srbija i RS. Ova rezolucija je više trebala UN, posebno stalnim članicama Vijeća sigurnosti, nego BiH i žrtvama genocida, jer žrtve znaju istinu, znaju koji se sunovrat međunarodnog poretka, pravde i ljudskih prava odvijao nad BiH od 1992. do 1995. godine.

Unatoč neuspjelom pokušaju usvajanja rezolucije, debata koja se početkom jula tekuće godine vodila oko ove rezolucije u UN i međunarodnim političkim centrima moći, bar kada je u pitanju BiH, iskristalizirala je važne i dalekosežne poruke, od kojih, ovdje, izdvajam dvije.

Prva se tiče Rusije, koja je blokirala usvajanje rezolucije i time direktno na sebe preuzela odgovornost za opravdanje i relativizaciju nedvojbeno počinjenog genocida od strane srpskih snaga sa svim implikacijama koje su potom uslijedile. Umjesto sa žrtvama Rusija se solidarizirala sa zločincima, pokazala je razumijevanje za genocidni projekat. Ovim je otvorila put da se ozbiljno analiziraju pozicija i razlozi Rusije, te upita da li je postojala mnogo veća involviranost ruskih struktura u sami genocidni projekat od učešća ruskih dobrovoljaca u BiH na srpskim ratištima? Šta se krije iza ruskog veta i zašto je tako velika država pristala na moralni pad i sunovrat? Da li Rusija štiti svoju, nama nepoznatu, ulogu u vrijeme izvršenja genocida i još nepoznatu uključenost? Ako 20 godina nakon rata Rusija tako čvrsto stoji uz Srbiju i RS, čak i na pitanju negiranja genocida, da li je i danas Rusija ta koja ima ključnu moć kada su u pitanju stavovi Srbije i RS? Ako je tako, onda suštinske probleme koje imaju Bošnjaci u RS, treba ispostaviti Rusiji i tražiti od nje da ih rješava. Zato treba direktno sa predstavnicima Rusije razgovarati o problemu diskriminacije Bošnjaka u RS, napadima na muslimane i objekte IZ, problemu negiranja bosanskog jezika i ostalih segmenata nacionalnog identiteta. Naime, rasprava u Vijeću sigurnosti je pokazala da je Rusija ta adresa koja ima presudni utjecaj i da Beograd i Banjaluka neće ići protiv volje i interesa Rusije.

Druga važna poruka tiče se solidarnosti demokratskog svijeta sa žrtvama genocida i nastojanja da se izrazi institucionalno kajanje na najvišem nivou zbog nesprječavanja genocida. Ponovo se na pitanju BiH, kada se zanemari Rusija i Srbija, ujedinio demokratski svijet i napravljena je jasna distinkcija između onih koji su za pravdu, istinu, moralne norme, demokratske principe i onih koji su s druge strane ovih vrijednosti, koji su na strani zločinaca, nasilnika i brutalne sile. Stoga je ovo velika moralna pobjeda žrtava genocida. Uspjele su da istjeraju na čistac zaštitnike genocidnih politika i razdvoje ih od zaštitnika žrtava. Svijet i treba da se dijeli na one koji su za moralne norme i demokratske principe u međunarodnim odnosima i one koji to nisu. Jer jedino tako ljudsko društvo može imati budućnost. Na koncu, to je i nalog Božijih poruka. Žrtve genocida su svojim dostojanstvom i radom moblizirale ljude širom svijeta da odaberu pravu stranu. Naravno, osim nekih koji su ostali gluhi i slijepi za bol i patnju drugih. Možda je isuviše pregrubo i preoštro, ali ovim je, bar po jednom pitanju, povučena granica između civilizacije i anticivilizacije, istine i laži.

Također, jasno uspostavljena distinkcija između zaštitnika genocida i zaštitnika žrtava treba se uzeti u razmatranje prilikom sagledavanja pozadine incidenta od 11. jula u Potočarima sa premijerom Srbije Aleksandrom Vučićem. Kome je taj incident odgovarao, kome, inače, odgovara kompromitacija žrtava i izjednačavanje sa dželatom, kako bi se neutralizirala neupitna moralna snaga žrtve i puna solidarnost najvećeg dijela javnosti i političkih centara moći. Dakako, svakome je teško živjeti u odbačenosti i u stanju moralnog sunovrata, negirati činjenice javno i u lice cijelog svijeta, pa makar to bio i Vučić. Međutim, unatoč takvom stanju i negiranju genocida, kada je već došao – a pravo je pitanje zašto je došao ako nije htio priznati genocid - majke Srebrenice dočekale su Vučića dostojanstveno. Hatidža Mehmedović, kako reče Rijaset u svome saopćenju „majka koja je izgubila cijelu porodicu i ostala sama da živi svoju samoću“, darovala ga je cvijetom sjećanja na žrtve genocida. Hatidža i sve majke Srebrenice su tim činom pokazale izuzetnu moralnu veličinu i okrenutost ka budućnosti, nadilazeći Vučićevu izjavu od 20. jula 1995. u Skupštini Srbije: „Ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana“. Ustvari, majke Srebrebrenice su pokazale put pomirenja i snagu da se bore radi spasa duša zločinaca i negatora genocida tako što će im pomoći da shvate svoje zle i čovjeka nedostojne postupke. One su ta moralna snaga vrijedna svakog divljenja, snaga koja se bori za spas duša, pa i svojih dželata i njihovih pomagača. To su snažno pokazale Vučiću, koji je predstavljao u Srebrenici državu u kojoj se, još uvijek, pred Skupštinom te države, bez kordona policije, ne može zapaliti ni svijeća u znak sjećanja na zločin genocida.

Stoga svi mi, uključujući i Aleksandra Vučića, moramo biti zahvalni na toj otrježnjujućoj ulozi majki Srebrenice, koje pomažu da se zločinci i negatori genocida podignu i oslobode vlastitog zla i moralnog pada. Jer činjenica je da Vučić nije došao u Srebrenicu sa priznanjem genocida. Ali je i pretpostavka da suočavanje sa stvarnim stanjem i spoznaja razmjera zločina neće moći nikoga ostaviti ravnodušnim. A to se može najbolje spoznati skrušenim dolaskom u Srebrenicu, a ne prkosnim izazivanjem, negiranjem, omalovažavanjem i pravljenjem medijske senzacije od svog dolaska. Jasno je da Srbija i bosanski Srbi moraju živjeti sa činjenicom i dugom koji proizlazi iz odgovornosti za nesprječavanje i činjenje genocida. Od toga ne mogu pobjeći, bez obzira koliko bježali i poricali. U tome im ni Rusija ne može pomoći. Jer, genocid je kao vlastita koža iz koje se ne može van, ali se može pokajati, izviniti, osuditi, zlo ne ponavljati. I Bog takvo pokajanje prima i takav put propisuje da bi se čovjek oslobodio grijeha. Bez toga sve je farsa, licemjerje i laž, odnosno dalje srljanje u vrtlog zla i zločina.

U svijetu nepravdi i nasilja, snaga vjere koju muslimani jačaju i obnavljaju u ramazanu, moralna snaga i dostojanstvo koju pokazuju žrtve genocida, bez sumnje muslimanima Bošnjacima daju nadu u svjetliju budućnost i ispravan životni hod. Na ovim vrijednostima samo treba istrajavati. S tim zalogom i radost Ramazanskog bajrama može biti potpuna i za sve muslimane okrjepljujuća. S takvim uvjerenjem upućujem i bajramsku čestitku: Bajram šerif mubarek olsun!